“Bez pituravanja” s Antom Puharićem Begom, 32-godišnjim glazbenikom zaposlenim u Turističkoj zajednici Makarske, prošao je najviše u razgovoru o glazbi i umjetnosti o čemu naš sugovornik nesumnjivo rado razgovara. Gitarist popularnih “Rezervi” koji je nedavno izdao svoj prvi solistički album “Povijest bolesti” glazbu bira, kako sam kaže, i u slobodno i “neslobodno” vrijeme. Radi na njoj, razmišlja o njoj, sluša ju i sasvim logično, na pitanje ima li još hobija, odvraća kako mu to pored glazbe ne pada na pamet.
No kako je glazba u Antinom životu povezana s apsolutno svime, tako smo lako i prirodno došli do različitih drugih tema, od ograničenja i blagodati života u Makarskoj, preko sazrijevanja i životnih odluka u formativnim godinama koje su nerijetko vođene strašću i srcem, pa do rasprave o novim muzičkim pravcima, što je u svojoj osnovi rasprava o društvu u kojem živimo. Budući je sanjarenje besplatno, malo smo i maštali, a gdje nas je sve odveo razgovor s magistrom kulturne i prirodne baštine, čitajte u nastavku.
Tvoj prvi solistički album prikazan je kao duboko intimni izraz osobne tuge i očaja, ali i ljubavi i privrženosti. Je li ti lakše sve to izraziti kroz glazbu?
Apsolutno. To je na neki način meni zaista bio ispušni ventil, ali i spas od nenormalnosti tog perioda pandemije. Svi su se bili zatvorili u kuću, ja sam čak i radio u to vrijeme, naime, postavljali smo nadzorne sustave po bolnicama. Sve smo promatrali s prve crte i kad bih nakon posla koji bi se često oduljio utekao doma, uhvatio bih se gitare. To me je držalo normalnim u vrijeme kad smo bili zatvoreni u svoja četiri zida, ali i u svojim glavama.
Bi li rekao da je umjetnost portal za bijeg, uljepšavanje stvarnosti, ili se naprosto radi o izražavanju?
Sve od navedenog. Nekome je to doduše samo lova, nekome spas, a meni i ekipi s kojom sam okružen definitivno ljubav. Ujedno i bijeg od stvarnosti i problema svakodnevice. “Rezerve” su čista ljubav, u tome nema nikakve love.
S druge se strane kod nas na Jadranu život uglavnom vrti oko love i kvadrata. Misliš li iz svoje pozicije umjetnika da su ljudi koji ne razumiju utjehu umjetnosti zakinuti?
Iskreno, nadam se da svi ipak imaju neku svoju zanimaciju, hobi, amatersko ili profesionalno bavljenje nečim što ih veseli. Ljudi koji nemaju ništa takvo mi je žao.
Koji su tvoji hobiji osim glazbe? Ako ima prostora za to uopće?
Nemam prostora ni za što drugo (smijeh). Glazba je dovoljan hobi, svo svoje slobodno i neslobodno vrijeme trošim na to. I uvijek je malo.
Što bi to značilo u jednom danu? Kako izgleda?
Recimo da odradim posao, ručam, obavim šoping, i sve što treba, i nakon toga nastojim uteći u studio što prije i tamo što duže ostati raditi. Cilj mi je raditi i snimati nove stvari, a van toga opet stalno promišljam o tome, slušam i radim svoju mjuzu sam kako bih ju predstavio ljudima s kojima radim. To bi bio idealan dan.
Nedavno sam pročitala kako ima književnika koji objavljuju ozbiljne stvari, ali kažu kako ne čitaju tuđe. Je li moguće baviti se glazbom i ne slušati ono što drugi stvaraju ili što su stvorili?
Znam da ima dosta ljudi koji su prestali slušati mjuzu jer ih, kako kažu, na neki način ograničava i sputava u izričaju i kreativnom procesu. U formativnim su godinama međutim sigurno “gutali” određene stvari kako bi naučili i kako bih ih formiralo. Jer sve je na neki način već napisano i stvoreno, ali uvijek se može dati dio sebe, iznijeti svoju originalnost i dati svoj izričaj.
Dakle sad kad si formiran glazbeno i osobno nema straha?
Nisam ja ni glazbeno ni osobno formirana osoba (smijeh).
To su vječni procesi?
Da. To je bitka koju neupitno gubiš. Kad sam bio mlađi, mislio sam da su ljudi u određenim godinama kojima se približavam stari i da sve znaju. Ali ne znaš ništa, kao što nisi znao ni kad si bio mlađi.
Pomaže li glazba da otkriješ neke odgovore u sebi?
To je već filozofsko pitanje, ne smatram se toliko pametnim da odgovorim, ali da, razmišljao sam o tome. Teško je reći je li u nekim spoznajama svoju ulogu odigrala isključivo glazba i moj kreativni proces, je li to bila samo neka vodilja u procesu koji bi se prije ili kasnije dogodio…
Tko je na tebe najviše glazbeno utjecao?
Clash, Ramonesi, uvijek je bio i Bob Dylan, razni kantautori, bendovi poput Beatlesa, slušao sam hrpu metala, grungea, stoner rocka, jazza…Puno toga sam slušao i slušam i dalje. Kad slušam gitariste, zakačim se za gitariste, sve dok ti se ne zgade…Onda slušaš kantautore koji znaju pjevat, pa kantautore koji ne znaju pjevat…Volim i filmsku glazbu, filmove općenito. Bez dobre mjuze po meni nema dobrog filma.
Spomenuo si gitariste i jazz, ali i kantautore koji “ne znaju pjevat”. Čemu daješ prednost, tekstu ili melodiji?
Nekome je bitnija melodija, nekome ono što je rečeno, nekome izvrsnost na instrumentu. Savršena pjesma ima sve to u sebi.
Čitaš li poeziju?
Ne. Čitao sam jer sam pokušavao raditi na svojim tekstovima. Dobio sam smjernice u stilu “čitaj ovo”, “čitaj ono”…Ali iskreno, nisam od neke velike knjige. Moja djevojka Gabriela je ljubiteljica knjiga, doma imamo hrpu knjiga, ali to je njena strana. Moja strana je s pločama. Bilo bi možda super da mogu reći kako sam “progucao” Dostojevskog u jednom danu, ali nisam taj tip.
Jesu li rockeri emotivci? Jesi li ti emotivac?
Kažu da jesam. Dosta toga me pogodi i ljuti.
Dolaziš iz glazbeno obrazovane i angažirane obitelji. Je li te mogla promašiti glazba?
Ja sam najneobrazovaniji od svih u mojoj obitelji. Svi su završili srednje glazbene škole, recimo da sam ja tu nekakav propalitet koji nije volio solfeggio, koji je bježao od toga i nije se nikad našao tu kad je trebalo. Sad mi je žao jer sam svjestan da bih se danas sigurno lakše snalazio na instrumentu i lakše i pametnije bih skladao da nisam tako isključivo volio samo gitaru, i Stipana, i ostale profesore, a prezirao druge predmete.
S druge strane, možda i ne bi, ali ostao je to jedan nezavršen proces kojega se nikako kasnije uhvatiti i zaokružiti ga. Mislim da je problem što djeca u tim godinama nisu svjesna značaja tog glazbenog obrazovanja. Iako, kako sam rekao, s druge te strane onda snažnije formiraju neke druge stvari. Pa i to odustajanje dođe kao jedna selekcija. Kako se kaže, sam pao, sam se ubio.
Na što misliš kad kažeš kako te s druge strane formiraju druge stvari?
Mislim na rock. Na početku me previše zakačio i možda radi toga nisam išao na solfeggio. Tad su mi ta tri akorda bila dovoljna. Da sam nastavio taj put, pitanje je bih li završio i upisao akademiju. Bila bi šteta kad bi se time izgubili dijelovi ove druge priče. A opet, da sam nastavio taj put, pitanje je bih li uspio završti i upisati akademiju. Možda ne bi bilo nijednog dijela ove druge priče za koju bi opet bila šteta. Tako da je zaključak na prvi pogled kontradiktoran – žao mi je, a nije mi žao.
Kako te je oblikovalo odrastanje u “glazbenoj” obitelji?
Samo je dide još glazbeno aktivan. Vježba po tri sata dnevno i pila ukućane (smijeh). Ali ne može mu se zamjerit jer je cijeli život u tome. On još svira i nastupa i njemu je glazba lijek. Meni su uvijek govorili da moram svirati trubu jer mi je dide trubač, ali mene je uvijek privlačila očeva gitara koja je uvijek negdje bila naslonjena, iako on sam nije svirao. Par puta sam ga pitao, onda je zasvirao i to me zaintrigiralo.
U bendovima si od od 14. godine?
Ili čak 13-te. Tada je Makarska izgledala drugačije, još uvijek smo imali Art caffe u svojim zadnjim trzajima i bilo je dosta bendova u gradu. Mislim da je moj prvi koncert bio zadnjeg dana sedmog razreda, svi osim mene u bendu su bili stariji, a ja sam igrom slučaja uspio upasti s njima. Nastupili smo s dva splitska benda. Mi smo bili očajni, ali ostalo je lijepo sjećanje na prvi koncert.
Kad je počela priča s “Rezervama”?
2014.godine. Efektivnog rada tu je bilo tri do pet godina. Sve smo zapravo uspjeli super napraviti s obzirom da smo bili raštrkani; ja sam bio na faksu, ostatak ekipe u Zagrebu, jedan dio u Makarskoj…Zapravo je nevjerojatno da smo opstali. Imali smo sreću početi svirati punk i da nas potpiše Croatia Records, tada najveći label u Hrvatskoj. Bila je to luda sreća u vrijeme kad se punk u Hrvatskoj nije svirao.
Ili s razlogom?
Mislim da je tu potrebno najprije puno sreće, pa tek onda sve ostalo. Danas su stvari drugačije, najmanji je problem kad te netko potpiše, a veći je što ćeš s time dobiti i hoćeš li dobiti uopće. I hoće li to biti dvosjekli mač.
Zašto?
Da se vi sad krenete baviti mjuzom i napravite tri pjesme, diskografi su u toliko lošem stanju da biste za tri mjeseca mogli potpisati s nekim i izdati album. To više nije nikakvo jamstvo kvalitete. Nekad je to podrazumijevalo ulazak samo probranima, mi smo tad uskočili u taj neki zadnji vlak koji je imao smisla, ali sad više ne znači ništa. Materijal danas i sam možeš okačiti na Youtube i ako je zaslužio doći do publike, doći će na ovaj ili onaj način.
Kako bi opisao glazbeni put “Rezervi”?
“Rezerve” su nastale raspasom Šiminog bivšeg benda i mojih bendova. Bili smo prijatelji i ja sam mu rekao “ajmo zajedno, ima u Makarskoj super lik koji će svirati bubanj”, spojili smo se s Tomom, i tako su nastale “Rezerve”. Od tada se puno toga promijenilo. Šime i Leon više nisu s nama, ali i dalje guramo neku svoju priču. Koja je ponešto drugačija, ali dovoljno ista da se i dalje s pravom možemo jednako zvati. Nekako je sve puklo s tim covidom. Tada smo bili u nekom zaletu, i onda kad smo trebali eksplodirati nakon uspjeha prvog albuma, sve je stalo. Neke životne stvari su se drugačije posložile i to je to, nema ljutnje. Život se događa.
Gotovo isključivo pjevate o ljubavi?
Da, to smo i provlačili kroz intervjue od početka, rugali su nam se čak da ne znamo napisati nikakvu drugačiju nego samo ljubavnu pjesmu. To je bio izbor Šime kao autora, ali smo s vremenom od toga napravili nekakav brend. Brendirali smo sebe kao nekakve punk rock romantike, to smo gurali i guramo i dalje.
Jeste li primorani raditi kompromise?
Stvarno ne jer radimo pjesme kako nam se taj trenutak radi i dosta šaramo žanrovski. Sreća pa o tome ne moramo misliti, jer je dovoljno već to što važemo svaku svoju odluku i svaku notu. Gdje bismo bili da još moramo voditi računa o kompromisima i podilaženju. To i jest najveća vrijednost tog benda. Slušaš mjuzu koju bi volio slušati i koju uživaš svirati. I sretan si kao mala beba ako se netko zakači i ako mu se svidi to što radiš. A ako i ne, mi ćemo nastaviti raditi tu mjuzu dok se netko ne zakači. Ali taj rezultat nije toliko važan koliko to radiš zbog sebe. Bar što se tiče “Rezervi” je tako.
Dođe li vam potreba da pišete o nekim društveno i politički aktualnim temama? I ako, o čemu?
Par omaški se desilo, ali to je bilo zato jer sam ja u tom trenutku imao potrebu i tad su iz mene izašli neki tekstovi. Smeta nas isto kao i sve druge ljude, ali smatramo da nismo dovoljno pametni pjevati o takvim temama, pa onda i ne ulazimo u te sfere kojima se bave socijalno angažirani bendovi.
Što vam smeta?
Kad vidim babu kako kopa smeće i traži boce, kad znaš tko sjedi u foteljama i kako se ništa ne mijenja…Standardno. Ali ima pametnijih koji će o tome pričati i pjevati i da to bude dobro.
Spremaš li neki novi solistički album?
Već smo počeli raditi na tome i pokušat ćemo iskoristiti priliku koju nudi Cinehill festival, inače ex Motovun festival. Objavili su pozive za autore filmske glazbe, meni je to zvučalo kao izazov i složili smo dvije nove pjesme. Radi se o nekakvom “lynchovskom” melankonličnom surfu. Ako i ne prođe, pitat ćemo da objave jer se super uklopila glazba u video snimke iz čabranskog kraja koje datiraju iz 50-tih godina. Jako su živopisne i zanimljive, volio bih da ljudi to vide.
Ako ništa, počeli smo raditi na tom novom albumu. Već imam pjesme koje će zvukovno biti posve drugačije od prvog. Osim toga, u devetom i desetom mjesecu Matko Gaće i ja planiramo promociju prvog solističkog albuma i već slažemo bend. Volio bih da se to svira s projekcijom, da se mi zapravo niti ne vidimo. Takva varijanta mi je uzbudljiva i to je nešto što nismo vidjeli tako često.
Pitala sam te kako te oblikovala obitelj, a možeš li reći kako te oblikovala Makarska?
Teško pitanje. Definitivno mogu reći da je to uvijek bio moj dom i znao sam uvijek da se želim vratiti. Ima i jedna druga zanimljiva strana Makarske koju je netko nekidan opisao s tvrdnjom kako ti Makarska može oprostiti sve osim uspjeha. To je savršen opis. Stvarno je tako.
Nije baš poticajno…
Zapravo jest jer te to izgradi. Ne znam kako je to u nekim drugim sredinama, ali možda je bolje da te kritiziraju nego da ti idu niz dlaku. Kroz kritiku se razvijaš. Ja to ne vidim negativno, iako mislim da je to općenito obilježje Dalmacije.
U nekom idelnom društvu kojem težimo puno sretnih i uspješnih pojedinaca čini sretnu zajednicu, ne bi li bilo idealno kad bi se ljudi radovali nečijem uspjehu?
Pitanje je koliko je to iskreno, a koliko gluma. Radije bih da mi kažu u facu što misle nego da mi iza leđa govore svašta, a meni sipaju superlative.
Bi li u većoj sredini imao veće prilike i bio više podržan?
Ima glazbe i van Zagreba, ali je definitivno lakše biti bliže oltaru. Scena na Balkanu je mala i lakše se spojiti s ljudima koje viđaš, na primjer, u Močvari nego se sjetiti Stipe ili Joze iz Makarske. Čak i ako imaju bolje sviračke i glazbene sposonosti.
Koje su prednosti života u Makarskoj?
Blizina svega što mi je bitno. Imamo super posloženu varijantu sa super ljudima koji se bave mjuzom. Ako se time želiš baviti, uvijek možeš naći nekoga tko će raditi s tobom. Da se baviš profesionalnom mjuzom u Zagrebu, ne bi imao te mogućnosti. Mi smo tu stvarno blagoslovljeni s dva studija.
Kako definiraš urbani predznak? Što grad čini urbanim?
Makarska se trudi i iz dana u dan je sve bolje. Ali uvijek ima prostora za napredak kao što ima prostora i za jedan Šibenik koji “razvaljuje”. Nemamo se čega stidjeti, ali moramo stremiti prema boljem. Kad to kažem mislim na to da ne treba bježati od identiteta malog dalmatinskog gradića.
Gobac je na koncertu u prosincu pitao Makarane slušaju li još cajke. Treba li se stidjeti takvog imidža grada cajki?
Cajke su uz trap najpopularnija mjuza za mlade. I to je glazba, ja nemam problem s time. Publika bira; nekad je to bio grunge, nekad r’n’r, nekad šlageri…To se mijenja i ne znači da se rock opet neće vratiti u Makarsku.
Da možeš dovesti nekog u Makarsku, tko bi to bio?
U smislu koncerata koji bi se realno mogli organizirati u Makarskoj, onda nekoga u rangu Lennyja Kravitza ili recimo grupe Morcheeba – zvučna strana imena koja se relativno lako mogu dovesti, a koja garantiraju super koncert. Da osobno mogu birati koga bih volio gledati u svom gradu, onda bi to bili Arctic Monkeys.
Je li održiva kulturna industrija?
Kultura sama po sebi nije. Ali nam je prijeko potrebna, i pritom ne mislim samo na stvaranje nekakvog imidža grada nego njenu ulogu u odgoju mladih. I spašavanju zdravog razuma starijih. Sve može propasti, ali kulturu treba hraniti.
Spominješ odgoj mladih, bi li se mogle protjerati cajke i trap uz dovoljno dosljednosti? Ili ni ne treba?
Ne, zašto bi. Mladi to biraju jer roditelji govore da je to smeće. Cajke su postale popularne iz inata, jer se govorilo da je to srpska glazba koju se ne smije slušati. A trap, to je novi punk.
OK, bira se pobuna, ali protiv čega je to pobuna? Protiv čega se ta glazba buni, čemu je kontra?
Mislim da je to kontra roditeljima i starijim generacijama koje nameću neke sustave vrijednosti. Što bi se trebalo govoriti, kako izgledati, što slušati, što misliti…Istina, ovi su našli nišu uvjetno rečeno lišenu poruke i inteligencije. Ali klinci su valjda našli nešto što čuju u toj glazbi. Osim toga, dostupna je, očito se lako i brzo radi, pjesme se izbacuju na dnevnoj bazi.
Razgovarala: Ivona Ćirak
