Andrea Talijančić u razgovoru je za naš serijal iznijela srce i bez trunke straha od nerazumijevanja ispričala kako je preživjela godinu dana nakon smrti kćeri Klare, koja je preminula 2024. godine sa svega 16 godina. Kazat će kako sve što govori, govori jer želi biti živi spomenik Klari, djevojčici koja je – vidjet ćete iz sljedećih redaka – svijet vidjela nešto drugačije nego većina njezinih vršnjaka. Svoju bol dijeli, kako kaže, zbog drugih roditelja koji su izgubili dijete. Otkriva što joj je pomoglo da se i dalje uspijeva nasmijati i vidjeti lijepo u svijetu oko sebe, što je naučila od Klare čiju prisutnost i dalje svakodnevno osjeća, zašto je imala potrebu u jednom se trenutku malo odmaknuti od ljudi, no ne upasti u očaj i zašto to očajavanje drži sebičnim činom. Makarka Andrea već 23 godine radi kao konobarica u “Biokovci” i mnogi je od tamo poznaju kao vedru, energičnu i srčanu osobu koja voli svoj posao i voli ljude. S našom smo ovotjednom sugovornicom porazgovarali i o tome, a zašto ovaj razgovor trebate pročitati do kraja, provjerite sami. Možda i dvaput.
Prva si konobarica u našem serijalu. Kakav je tvoj pristup poslu?
Jednom mi je jedan čovjek kazao “ma ti si samo konobarica”. Na to sam mu rekla da je konobar tek u manjim postocima samo konobar. Konobar je i psihijatar, i brat, i sestra, i svašta još. Kad dolaziš na svoje radno mjesto, svoje probleme trebaš ostaviti izvan tog radnog mjesta i trebaš ući unutra prazne glave. Jedino tako možeš funkcionirati. Onog momenta kad uđeš s problemima – a svi ih imamo – sve se raspada. Svoje probleme prenosiš na goste, a oni će ionako svoje prenijeti na tebe, pogotovo na šanku, tako da se to pretvara u jedan toksični krug. Šank je kao oltar, a ako pokažeš imalo empatije, ljudi se otvaraju. U svemu tome bitno je da voliš svoj posao. Ja nisam konobarica jer nisam imala izbora nego sam taj posao odabrala. Osim toga, i generacijski sam nekako u tome. Pokojni otac me naveo na taj posao, jer je s posla uvijek dolazio sa zanimljivim pričama. Zavoljela sam ljude i zavoljela sam općenito raditi s ljudima. Nikako ne bih mogla raditi u četiri zida.
Posla uvijek ima, ali ako vidiš da osobi treba razgovor, kažeš “samo sekundicu, idem ovo riješit pa se vraćam”. U momentu kad čovjek dijeli svoju priču, ti ne znaš kome pomažeš, a možda i spašavaš život. Samo to što slušaš često je dovoljno; ne trebaš govoriti. To sam iskusila i u svojoj osobnoj situaciji, potrebu da te netko samo sluša i ljekovitost tog slušanja. A kad završiš s poslom, sav taj teret ostaviti iza vrata jer drugačije ne možeš.
Takav profesionalni stav odjeljivanja osobnog od poslovnog, pretpostavljam, nije bio prisutan na početku nego si s godinama izbrusila takav odnos prema poslu?
Mene je otac Josip odmah naučio kad sam krenula u školu, točnije, kad sam išla na praksu. Rekao mi je: “Andrea, kad se presvučeš, ostavi u garderobi sve svoje”. S druge strane, iskustvo je presudno – život te natjera na to da shvatiš i druge ljude, a ne samo sebe, što nije slučaj u trenutku kad imaš 18 godina. Život te natjera da u takvom poslu rasteš brže nego što bi možda rastao u radu za kompjuterom, bez svakodnevnog kontakta s ljudima. Čuješ svašta, neke te stvari povrijede, a nekad čak i nosiš njihove sudbine sa sobom.
23 godine radiš u Biokovci koja je stjecište svakakvih sudbina, sigurno i tužnih priča. Ima li nekih koje su ostavile trag i koje su možda dovele i do prijateljstava?
Ti ljudi koji su na terapijama, pogotovo s bolesnom djecom, ljudi su koje viđaš iz godine u godinu i ti se neminovno vežeš. Nemate više odnos konobar – gost, nego to postane jedan prijateljski odnos u kojem vidiš svaki progres pacijenta, svako njegovo propadanje…Teško je biti samo konobar koji poslužuje kad ti dolaze ljudi kao što je, na primjer, majka s blizancima koji su oboje u kolicima. Upoznaš je i upoznaš njenu sudbinu, vežeš se. I iako je vedra i nasmijana, ispod osmijeha prepoznaš duboku tugu i pitaš je: “Kako si?”. Dobiješ odgovor da je odlično, a ja na to kažem: “Pitam te stvarno kako si.” I onda ona počne plakati.
Ima raznih lječilišta i svako je teško, ali Biokovka je posebno teška jer je najviše fokusirana na djecu. A bolesnu djecu nam je svima najteže gledati. Sa starijima suosjećaš i žao ti je, ali znaš da je taj čovjek ipak prošao svoj život i pojeo svoj kruh. No kad se radi o djeci, shvatila sam da ti roditelji moraju imati neopisivu snagu. Jedna mi je majka rekla: “Padnem li ja, padaju i oni”. I kako roditelji moraju držati tu fasadu ispred djece, tako im ostane i ispred svih ostalih.
Sastavni dio posla je i ljubaznost. Ljubaznost se kod nas često doživljava kao slabost. Što misliš o tome?
Istina. Kad gost uđe jako vedar i s pitanjem “kako ste”, svi ga gledaju u stilu “koji je tebi klinac”. Ili ako si kao konobar ljubazniji nego što očekuju, neki čak i to znaju krivo percipirati. Na primjer, kad se konobarica nasmije muškom gostu, zna biti zaključaka da koketira. A nekad su ljudi jednostavno zbunjeni ako si ljubazan i dobro raspoložen.Imam jednu anegdotu. Dolazim svako jutro u 6 na posao jer u 6 i po radim, i taj jedan čovjek svako jutro naruči kavu. To je trajalo 21 dan koliko je bio dolje i pitao me: “Dobro, hoćeš ti meni reći šta je s tobom? Čemu se ti smiješ u 6 ujutro?! Ideš mi na živce!”. Kažem ja njemu na to: “Vi niste vidjeli, ali nas na ulazu u Biokovku čeka mala zdjelica i unutra je normabel od 5 miligrama za svakog od nas. Mi “ćvaknemo” svako jutro jedan i zato smo happy.” Na to je rekao: “Ma znao sam ja da je nešto…”. Jer valjda ne možeš biti sam od sebe nasmijan.
Našalila sam se poslije: “Ma ne brinite se, ovo je samo maska. Ko fol vas volim, a zapravo bih vas sve istranžirala.” Kako god ja to njemu predstavila, meni je jasno da je bit uvijek u tome da voliš svoj posao. Ako ga ne voliš, da je ne znam kakva plaća i da su ne znam kakvi ljudi oko tebe, ti si gnjil. Ja se vodim time da, ako ujutro mogu nekome popraviti dan, popravit ću. A i ti se bolje osjećaš. Tako da daješ i dobivaš, punite se obostrano.A da tih vampira nema, ima, ali nekako se naučiš oduprijeti. Mogao bi se s ljudima svađati konstantno, pogotovo kad znaš da su u bolnici redom bolesni ljudi, ima i PTSP-a i milijun dijagnoza…Uz moj PTSP, ADHD i ostale medicinske kratice, bilo bi “ajme meni”. (smijeh) Kako kaže ona izreka – dim smeta budali koja se ne zna maknuti.
Ima li dana kad ti je teško biti nasmijana na poslu?
Ima, pogotovo ovu zadnju godinu, od Klarinog odlaska. Ali stavila sam na šank malog Isusa i kad padnem, pogledam u njega, uzdahnem i kažem “idemo dalje”. Ja želim biti živi spomenik moga djeteta. Najlakše bi mi bilo čučnit negdje i čupat kosu, ali to je sebično. Kad nisam plakala i vrištala dok je Klara bila tu i dok je prolazila što je prolazila, onda neću ni sad.
Jesi li nakon Klarine smrti upala u depresiju?
Hvala Isusu – nisam. Zdravu tugu imam, depresiju nemam. Naravno da mi dođe plakati, ali kad mi dođe plakat, ne plačem kraj ljudi nego sama. Ljudska glupost me je u ovih godinu dana malo udaljila od ljudi, pa mi nekad bude teško o tome i govoriti. Nekad mi znaju reći da je njima teško mene slušat. Pusti mene sad, ali njima je teško mene slušat. Njima je teško kroz što ja prolazim, njima je teško kad nešto objavim jer im je teško čitati. Rekla sam da imaju blok kao opciju i doviđenja, ako im je teško čitati neku moju objavu. Tako da kad meni dože ta moja tuga, kad posebno osjećam moju Klaru, a osjećam je konstantno kraj sebe, kad mi fali fizički dio, onda otrčim do Isusa, naslonim se na noge, sve isplačem i izbacim. Malo sam razmažena što se tiče mog odnosa s Bogom. Sve mu predajem, pa neka nosi.
Kakav ti je osjećaj kad kažeš da osjećaš Klaru pored sebe?
Ima nebrojeno puno situacija u kući kad imam osjećaj da je zbilja tu. Na primjer, netko nešto izjavi i ja vidim njezino lice ispred sebe, vidim njezin izraz lica. I najjače mi je kad ljudi kažu “autosugestija”. Tko može biti toliko jak da sebi tako nešto može postaviti?” Ja, stvarno?! Kakva autosugestija! Osim tog osjećaja prisutnosti koji je teško riječima objasniti, vjerujem u znakove, a znakova oko mene ima nebrojeno. Znam da to nekim ljudima zvuči smiješno, ali imam te neke svoje znakove. Zna mi se dogoditi da dvojim oko nečega ili skrenem s puta, i tada mi se događa da pored mene prođe bijeli leptir ili da čujem kako je netko nekoga zovnio “Klara”. Ljudi misle da umišljam, ali ja vjerujem da su ljudi izgubili taj dio odnosa sa svijetom oko sebe čiji dio bi, barem ako si vjernik, trebao biti i taj duhovni svijet.
Dakle čuješ takve komentare i od vjernika?
Najviše od njih. I to me i jest ubilo. Od ateista i očekujem takvo pitanje, nevjericu ili izjavu. Ali ne očekujem od čovjeka koji se drži vjernikom koji ti uporno tvrdi kako je sve to moje samo autosugestija i kako će mi pasti snaga…Rekla sam toj jednoj ženi: “Znaš li ti tko je moja snaga? Kako mi možeš tako nešto reći?”. Onda mi je rekla da je pala svima pa će i meni.To čekanje kad ću se ja slomiti – jer je to, kao, neminovno – meni je nepojmljivo. I te osude, zbog crnine na primjer. Ja sam na Klarinom ispraćaju imala bijele tenisice, njene. Govor na ispraćaju je držao don Mislav koji ju je jako dobro poznavao i koji je po meni čudo od čovjeka. U jednom trenutku rekao je nešto na što sam se, zatvorenih očiju, nasmijala, jer sam osjećala da bi se i ona na to nasmijala. Netko je poslije komentirao kako je bilo jako čudno vidjeti me da se smiješim. Ali ja ni u jednom trenutku, pa ni tada na ispraćaju, nisam imala osjećaj da nje nema.
Žao mi je kad ljudi misle da je kraj kad stave nadgrobnu ploču. Ili kad kažu da idu Klari na grob. Ma ne ideš ti Klari, Klara je s tobom. I drago mi je što moj sin Petar ima glavu kao i ja. Rekao mi je na godišnjicu da ne osjeća odsutnost Klare uopće. On je završio četvrti razred i odsutnost je velika riječ za njega, i velika je stvar da on to razumije. I to je nešto što treba njegovati, prema čemu treba ići.
Ljudi su površni i čak niti na smrt ne gledaju kao otvaranje očiju pred bitnim, nego se i tu znaju uspoređivati. Pa čak i hraniti tuđom nesrećom jer to njihov život čini boljim i smislenijim. To me baš boli. Jedna mi je žena jednom rekla da se ne događa samo meni to. Rekla sam joj da sam zamolila Isusa da se nikad ne hranim tuđom nesrećom. Ali ja sam jedina koja sam izgubila moje dijete.
Mogao bi se podignuti spomenik ljudskoj gluposti.
Stvarno je ljudska glupost to zaslužila. Ako ikad budem imala para, ja ću ga podignuti, i to svojim rukama.
Jesu li ti neki ljudi otpali nakon Klarine smrti? Razočarali te?
Da, ali bilo je i onih koji su me znali kao Klarinog roditelja i sada sa mnom više nemaju što pričati. Razumijem da je i njima teško sa mnom nešto dijeliti, jer će njihova djeca sada maturirati i njihova će djeca na fakultet, a moja Klara je otišla. Razumijem ih ja, ali ja stvarno nisam ljubomorna i nitko se ne treba ispred mene ustručavati dijeliti sve te lijepe stvari. Kad vidim da je kćer od mog prijatelja upala na fakultet, ja sam sretna. Nemam što lagati, ali stvarno nemam u sebi tu ljubomoru ni gorčinu zbog sreće drugih. Nemam ni zato jer Klara nije bila takva.
Kakva je bila Klara? Bi li mi rekla na što si mislila kad si rekla da želiš biti živi spomenik Klari?
Svatko od nas ima najbolje dijete na svijetu. Ali ona je bila drugačija od početka. Od malena je pokazivala koliko joj je teško kad netko nekoga odbacuje, kad mu se ruga, kad netko pati. Psihologinja mi je pri upisu u školu bila rekla da će Klara žednoga prevest preko vode. Ali ne jer je manipulator, nego jer je mudra i kao dijete od 6 godina znala nas je odvući na drugu temu a da mi to nismo ni shvatili. Imala je empatiju i za sebe je govorila da je outsider, da se nikako ne može uklopiti u ovakvo društvo. Bilo joj je bitno nasmijati se, voljela je životinje…Kad je bila mala, imali smo problem jer je okolo spašavala puževe. Donijela bi punu torbu puževa koji bi kasnije završili u babinom cvijeću gdje bi joj pojeli svo cvijeće. Tako je spašavala i guštere. U jednom momentu smo imali miša u kući. Mišolovka mu je uhvatila glavu i kad je Klara to vidjela, počela je plakati i vikati na nas da smo ga ubili, da je i on nečije dijete. Ispred njenih očiju sam joj morala pokazati kako ga nosim u vrt i oslobađam, iako mi se, naravno, užasno gadilo držati ga u rukama.
U 11. godini me je jednom pitala: “Hoćeš ti mene i dalje pitati zašto volim više životinje nego ljude?”. Znala mi je reći da ne može razumjeti ljude i da joj nisu jasni. Pokušavala sam objasniti i opravdati, ali ona neke stvari nije prihvaćala. Rekla je da bi svijet bio bolji da drugi ljudi tako gledaju na svijet i da imaju suosjećanja. Na to sam joj rekla: “Klara, kad bismo mi svi bili takvi i kad bismo sačuvali to dječje u sebi, kad ne bismo dopustili da ga izgubimo, bio bi.” S Bogom je uvijek bila, u zadnje vrijeme je bila jako bliska Isusu, kao da je predosjećala kraj. Kroz sve što je prolazila, prolazila je uzdignute glave, pravi Božji borac. Puno toga me naučila, a najviše bezuvjetnoj ljubavi.
Zašto? Je li imala neke izjave ili je bilo takvih situacija?
Ona je voljela Harry Stylesa i Michael Jacksona. O njemu je čak išla istraživati jer je željela razumjeti zašto ga svijet nije shvatio, iako je – po onome što je o njemu znala – bio dobrica. Vjerojatno se negdje i povezala s njegovom životnom pričom čovjeka koji je neshvaćen i koji ima nešto dječje u sebi. Uglavnom, u Zagreb smo išli na njegovog imitatora i Harry Stylesa. Međutim, kad smo se vraćali nazad, ona je napravila playlistu duhovnih pjesama na Spotifyu. Iz Zagreba smo se vozile, jedna s jednom, druga drugom slušalicom u uhu, naslonjene jedna na drugu, i slušale samo duhovne pjesme. Godinu dana nakon Klarine smrti ja slušam samo tu playlistu.
Hoću reći da je sve to bilo neobično jer je Harry Styles uvijek bio broj jedan, samo što nije imala njegovu statuu u kući. Bilo je jako čudno da je složila baš takvu playlistu, a ne s njegovim pjesmama. Čudno je i to što je to ljeto kad je otišla više puta govorila da bi željela “ove zadnje dane” kuhati. Nikad prije ne bi upotrijebila riječ “zadnji dani”. Jer kad god bi netko rekao “ovo mi je zadnje”, ona bi se grozila od toga i rekla bi “bože sačuvaj da je zadnje”.
I taj zadnji mjesec prije njenog odlaska, lipanj, ja sam bila u strašnoj depresiji. Nije bilo jasnog razloga jer sve je bilo u redu. Bila je sve u redu i na njezinim kontrolama. Ali ja sam stalno plakala i nije mi bilo jasno zašto odakle ta beskrajna tuga. Kao da mi je nešto govorilo da će se dogoditi nešto takvo. Ali ja sam iz nekog razloga to tumačila kako ću ja otići, kao i moj otac koji je otišao u 48. godini.I stalno sam u zadnje vrijeme opsesivno skupljala slike. Išle bismo prošetati ona i ja, a ja bih u toj šetnji opalila 724 slike, manje više jednake. Jednostavno sam upijala te trenutke, kao da sam osjećala da dolazi kraj. Samo sam ja mislila da će to biti moj kraj.
Što ti je najviše pomoglo da ostaneš na nogama?
Samo Isus, samo vjera. Ja sam Boga našla u najtežim situacijama i jedino mi je on bio prijatelj, i brat, i otac, i sve. Sve svoje snage i želje i nade prvo Isusu predajem. I kad sam u Vepricu molila kad je bila u bolnici, osjećala sam neku ispraznu molitvu. Kao da mi je nešto govorilo “pusti”. Grčevito sam pokušavala moliti, ali nije išlo. Na kraju sam rekla “Isuse, budi volja tvoja”. Osjetila sam se malom i nemoćnom. Tako sam se osjetila i u bolnici. Pomislila sam tada – da je cijeli svijet moj i da imam sve pare ovog svijeta, opet ne mogu ništa. Ako je Klara morala ići Bogu, ne bi pomoglo ni da klečeći idem do Splita. Vjerujem nekako da je nama, kad smo rođeni, već upisan i dan odlaska.
Jesi li imala trenutaka kad si se pitala “zašto Klara, zašto meni, zašto nama”?
Nisam. Ne lažem i iz srca govorim, stvarno nisam. Neki su mi znali reći da sam navikla na gubitke. Ali na gubitke se nikad ne možeš naviknuti jer svaka smrt je drugačija. Lakše ti je prihvatiti smrt dida kojem je bilo 86 nego oca koji je imao 48. I lakše je kad je umro susjed od 90 nego susjed od 20. Kad ti ode dijete, to je najgore što se može dogoditi.Znali su mi reći i da ja to lakše prihvaćam nego drugi. Sve mi je to bilo užasno glupo jer nije to natjecanje i svatko se nas na svoj način nosi s boli. Ovo što ja nosim, to je između Klare, Boga i mene. I nitko drugi nema s time veze niti ima pravo mjeriti.
Razlika između mene i nekog drugoga može biti ne u veličini tuge nego u tome što sam ja kleknula i predala Bogu. Svojim snagama prolaziti kroz išta, a kamoli kroz ovo, mi ne možemo. Možemo si samo umišljati da smo božanstveni. Boli me što ljudi to ne shvaćaju i zato i upadaju u depresije – grčevito se drže svojih snaga. Ja sam se mogla beskrajno vraćati u prošlost “što nisam ovo”. Ne možeš tu ništa promijeniti. S time možeš samo uništiti sadašnjost, a i budućnost.
Tu smo, to nismo napravili kako treba, ali ajmo sada u ovom trenutku napraviti nešto kako treba.
Zvuči kao klišej da imamo samo ovo sada, ali je to činjenica. Kako ti gledaš na to?
Ne znamo za dvije minute. Meni je Klara to jutro bila bez temperature, sasvim u redu. Moj otac je isto imao odlične nalaze zadnji put kad je bio u Splitu, istog dana kad je umro. Bio je transplatirani bubrežni bolesnik i sepsa se razvila, ali su taj dan nalazi bili kao u malog djeteta. Kao da nikad ni od čega nije bolovao. Tako da, ne znamo mi ništa i nemamo se ni za što uhvatiti. Kad Bog zovne, nema “pričekaj malo, ja sam se dogovorila s Ivonom za kavu, pa sačekaj”. Glupi smo i toliko toga gubimo i toliko toga ne vidimo, sve radi nekakvog ponosa. Jer mi možemo. Ja sam na najgori mogući način naučila da je ponos loš. U redu je imati dostojanstvo, ali ponos ne. Čak i u ovakvim situacijama taj ponos je suvišan i glup. Jer kad odemo, ne nosimo ništa, niti nam išta od takvih stvari treba. Da imamo što pojesti i popiti, s čime platiti račune, to je dovoljno. Svi bi mi voljeli imati lagodniji život, ali opet kažem, valjda na tome putu prema Bogu nema laganog puta. Da je lagano, tko zna što bi bilo. Možda se ne bih borila i možda ne bih ni bila na tom putu.
Hrabro je od tebe što si odlučila sve to podijeliti. Misliš li da si hrabra?
Tu nema mene, sve što ja govorim i sve što činim, dolazi mi od Boga. Ne vidim se kao hrabru, samo znam da od kukanja nema ništa. Gosti koji nama dođu u Biokovku, dođu na pet dana i dođu se odmoriti. Ja ne želim da me itko tu sažalijeva i kad me pitaju kako sam, kažem da sam odlično, hvala Bogu. Netko će reći da kako mogu reći da sam odlično, ali što njega briga. Ima on svojih problema, a meni neće Klaru vratiti netko tko će plakat uz mene. Ili još gore, ne uza me nego nada mnom. I što ja s time dobivam? A njemu ću pokvarit svih pet dana kad me vidi.
Ili kad me ljudi iz Kanade ili Švedske pitaju gdje je Klara, pa ja kažem da je doma. Jer jest doma. Mi smo ovdje samo prolazno i na putu prema doma. Bilo im je čudno kad bih tako rekla pa bi onda komentirali “blago ti se”. Samo kad promisliš to, ne izgovori, samo se pomoli za mene da mogu ići dalje. “Blago ti se” možeš reći samo nekome tko vozi dobro auto.Ja mogu razumjeti roditelja koji je prošao kroz ovo. Ali koliko god ja željela razumjeti čovjeka koji prolazi kroz rak, ne mogu jer ga hvala Isusu nemam. Mogu šutjeti i slušati ga kroz što prolazi, ali ne mogu reći “znam kako ti je”.
Je li bilo ljudi od kojih nisi očekivala podršku ali si je dobila?
Jest. Najviše me je iznenadila podrška od osobe koja mi je poslala poruku “Tu sam da šutim i slušam”. To je najljepša poruka koju sam dobila. Ne “ti moraš početi raditi”, “ti se moraš početi družiti”, “ti moraš to i to zbog Petra i Krune”…Ovdje se ne radi o Petru, Kruni ili o meni, ovdje se radi samo o Klari. Kad nekoga izgubilo, plačemo iz naše sebičnosti jer mi ostajemo bez te osobe. I tako se kroz sve provlači ta sebičnost koju se niti ne propitkuje.Ovdje se ne radi ni samo o meni nego drugim ljudima koji su ostali bez bliske osobe, a teže predaju i svojim se snagama bore. Zbog njih i dijelim sve ovo. Tim ljudima ne smiješ reći “tako je i meni” ili im govoriti što bi trebali. Njima ne treba to pametovanje, ne treba im prodika; treba im samo to – da netko šuti i sluša ih. Čak ni da ti nije ništa, treba ti nekad netko samo da te sluša.
U prošlom intervjuu je moja sugovornica dr. Jasminka Milković Marinović rekla slično, da joj je u radu s posttraumatskim pacijentima najviše pomoglo dobro staro slušanje.
Ne znam što se dogodilo, ali čini mi se kao da se to nekako naglo izgubilo. Imam osjećaj da se nije gubilo malo pomalo, nego odjednom, ili mi se samo tako čini. Ali otišli smo u jednu krajnost koja mi se ne sviđa.
Koje su svakodnevne stvari koje te vesele?
Radim s kolegom koji je ljubav sam po sebi i veseli me doći na posao. Kad dobiješ zagrljaj koji je od srca, a ne tek tako. Mi se šalimo dolje u Biokovci da smo Kuća zagrljaja. Svaki dan se vidimo i grlimo se svaki dan kad dolazimo i kad odlazimo. To me veseli, znati da ćeš, kad vidiš kolege dobiti topli, medvjeđi zagrljaj. Veseli me kad se ujutro dignem i kad vidim Petra. On spava kad ja idem na posao, ali vidjeti tu blagost, tu milost…Jednom smo se šalili i kažem ja njemu “Petre moj, tebe Bog poslao samo da me zezaš”. On stane ispred mene i kaže mi “Ne, mene je Bog poslao da ti budem stijena”. Pogledao me ravno u oči i nastavio dalje, a ja ostala ukopana od tih riječi i načina na koji ih je izrekao.
Govorili su mi prije da je velika razlika između Klare i njega, osam godina, ali nije slučajno. Petar je bio Klarina želja. Oni su bili tako povezani, kao jedno biće su bili. Zato sam svjesna da je roditeljima koji su imali samo jedno dijete, a izgubili ga, teže nego meni. Jer ja kad grlim Petra, grlim i Klaru. Teško je, ali što da ja sada sve odbacim i zatvorim se? Znam da je moje dijete u miru. Jer da nije, ne bih se ovako osjećala.
Kad kažeš da si u miru, kako bi to opisala?
Zbog štitnjače mi je propisano 5 mg normabela dnevno. Otkad je Klara otišla, ja nisam popila jednu tabletu za smirenje. Prije njezine smrti razina stresa koju pratim na pametnom satu bila je stalno previsoka, a otkad je Klara otišla, konstantno je u normali. Evo i sad dok razgovaramo, po razini stresa vidi se da sam mirna. Mogla sam nedugo nakon Klarinog odlaska čuti da sam mirna jer sam u stanju šoka, ali nakon godinu dana više ne može biti šok. Po meni je ovaj mir isključivo od Boga.
Danas sve što se događa, i dobro i loše, gledam drugim očima. Promijenila sam prioritete i u svemu tome stalno se zahvaljujem Bogu. Sve je drugačije kad dozvoliš Bogu da ti se približi, a ja sam mu dopustila. Otud mir.
Kao konobarica imaš dinamičan dan. Imaš li neka mjesta na koja odeš da budeš u miru?
S posla ne idem direktno doma nego napravim krug, obavezno sa slušalicama u ušima. Slušam duhovnu muziku i ta šetnja i slušanje glazbe je moja molitva. Nije ništa veliko, ali me povezuje sa sobom i s Bogom. Umjesto da vidimo te sitnice koje čine dan, umjesto da se zahvalimo Bogu što, evo, možemo popiti ovu kavu i razgovarati, mi ljudi znamo često razglabati o glupostima. Ljutiti se što je WC papir poskupio na 7 eura i slično.
Što bi Klara rekla na te glupe priče koje se provlače po kavama s i kojima gubimo vrijeme i fokus na istinski važne stvari?
Klara bi rekla da ne težimo maskama i materijalnom, nego nebeskom. I da jedan poljubac i zagrljaj vrijede više nego svi milijuni. Znala je gledati u oči i prepoznati sve, pa i kad se čovjek smije, a ispod je tuga, ona bi je vidjela. Vjerojatno bi rekla kako je bitna ta tiha podrška, kroz pogled, kroz slušanje i kroz zagrljaj. Jednom mi je rekla: “Zar je moguće da ljudi troše toliko snage i energije na nešto što ne posjeduju?”. Mislim da je u toj izjavi sve sadržano.
Razgovarala Ivona Ćirak / foto O. Franić
