Nedjelja, 14 travnja, 2024
NaslovnicaRIVIJERAPodgoraBETONIRANA PLAŽA U ŽIVOGOŠĆU Petra Jurlina o DORH-ovoj optužnici protiv načelnika Miličića:...

BETONIRANA PLAŽA U ŽIVOGOŠĆU Petra Jurlina o DORH-ovoj optužnici protiv načelnika Miličića: Vrijeme se ne može vratiti ni šteta popraviti

Proteklog je tjedna objavljena vijest da je protiv bivšeg podgorskog načelnika Ante Miličića podignuta optužnica za protupravnu gradnju i skidanje i povredu službenog pečata. Terete ga, naime, da je od listopada 2018.do srpnja 2019.godine na dijelu morske obale Živogošće – Mala Duba do Živogošće – Porat postupao protivno Zakonu o gradnji na pomorskom dobru, a znajući da nema građevinsku dozvolu dao je nalog tvrtki Merlin Company da izvede radove.

Riječ je o potpornim zidovima visine oko 80 centimetara, od kamena povezanog betonom u dužini od oko 300 metara, te nasip širine oko 1,2 metra od sitnozrnatog kamena i zemlje između zidova i zasjeka morske obale. Napravljena je i betonska podloga na nasipu dugom oko 300 metara te širokom oko 1,5 metar.

U svakom slučaju, Miličić je dobio poziv od DORH-a te je prema Kaznenom zakonu za protupravnu gradnju na području od posebnog interesa za državu propisana je kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora, a za skidanje ili povredu službenog pečata do tri godine.

Je li to, međutim, ikakva satisfakcija onima koji su ukazivali na bespravnu gradnju i devastaciju pomorskog dobra? Za komentar smo pitali Petru Jurlinu, koja je prije tri godine pokušava prevrnuti sve kako bi zaustavila načelnika u bespravnoj gradnji. Nekakav pravni epilog je kroz podizanje optužnice tu, no je li to ikakva satisfakcija Jurlini koja vuče korijene iz Živogošća u kojemu je od djetinjstva provodila ljeta i za koje je izuzetno vezana?

– Ivicom obale stiješnjen što čini je krševna stijena/ Izvire potok iz nje hladna mu struja i tok prvi je stih epigrama uklesanog u stijeni u 4. st.n.e., zaštićenog kulturnog dobra, nekoliko koraka dalje od mjesta gdje počinje priča o slučaju nepovratnog uništenja dotad netaknutog dijela obale koju je zamijenila betonska šetnica između mjesta Živogošće Porat i Mala Duba. Radovi su krenuli u gluho doba godine, oko Božića 2018. godine.

Kada bi se moglo vratiti vrijeme, zaustaviti mehanizaciju i dobiti odgodu početka radova dok se ne dokaže da je cijela stvar izvedena bez dozvola, možda bi mogli govoriti o mogućnosti zadovoljštine.

Ali ipak ne smijemo sjediti i plakati jer – i smatram da je sljedeće jako važno reći – izostankom sankcioniranja i izostankom srama, počinitelji i svaka zajednica u kojoj se tako nešto dogodi, uključujući djecu i mlade koji to gledaju, dobiju sljedeću poruku: što god si naumio, smiješ. Prvo ziđaj, onda žicaj dozvole, drugačije nećeš nikada ništa steći. Takav stav prenosimo i na sljedeće generacije, ogorčena je Jurlina.

Dodaje da spajanje šetnicom dotad za pješake nespojenih dijelova Živogošća: Porat i Mala Duba nije loša ideja. Kriminalno je pak po njoj to da se to išlo raditi betonom na način nepovratnog uništenja prirode i što se promijenio izgled obale i obali karakterističnih stijena.

– To je upravo kao da ste digli u zrak Šakan kamen u Brelima jer vam smeta proć ili kad ženama zaliju lice kiselinom.

Ako su se osjetljive sedre Pltvičkih jezera mogle nadsvoditi mrežom drvenih šetnica, sigurna sam da bi brižnija vlast uz pomoć ekološki osvještenog krajobraznog arhitekta, danas u 21. stoljeću kad se sve može, našli rješenje koje bi zadovoljilo i prirodu i društvo. Zato bi zamolila TZŽ da sa web stranice i letaka ispravi ili makne rečenicu Prirodne ljepote maslinika i borove šume, koji su se nadvili nad sitno šljunkovite plaže, 6 km međusobno povezanih plaža, čisto i nezagađeno more (kako još nemamo kanalizaciju, nije lijepo lagati ni u drugom dijelu rečenice).

I ne manje važno: beton je provučen dijelom plaže uz pjeskovito dno sa livadama posidonije („pluća mora“). Kako će intervencija utjecati na domaće rakove, glavonošce, školjkaše, spužve, mahovnjake, žarnjake, te više vrsta manjih i većih riba koje se tamo mrijeste, jer beton je presjekao osjetljivu simbiozu podmorja i obale (obale koju je činilo sitno, prirodno žalo) ne znamo, jer naravno nema ni studije utjecaja na okoliš, osim ako je naknadno ne izmisle i antidatiraju, objašnjava naša sugovornica.

Ukazuje li nam to na nemoć inspekcija i kakvo je bilo vaše iskustvo?

– Ironično, oskrvnuće se dogodilo za vrijeme vladanja bivše predsjednice koja nam je često tepala „Kad je bog dijelio zemlju, zaboravio je na Hrvate, pa im je dao dio koji je namijenio sebi“. Prateći desetke sličnih primjera, moramo zaključiti da se nadležne institucije ne mogu nositi s praćenjem i sankcioniranjem  uništavanja pomorskog dobra koje se često događa baš od strane jedinica lokalne samouprave. Da li je to zbog prevelikog broja slučajeva koje je više nemoguće pratiti ili administrativno prekompleksnog lanca odgovornosti koje ne može žurno reagirati, ili pak nedostatka kadra (jedina osoba koja mi je odgovorila na upit je viši kontrolor službe kontrole sigurnosti plovidbe stranih brodova-?!), ja to ne znam. Kao da smo se našli u filmu Johna Forda pa zagrebački ili splitski činovnici nemaju ovlasti ako bi se usudili s magistrale skrenuti na područje nečije općine.

Policiji, da ih zovete na intervenciju, nije jasno kako momtentalno zaustaviti radove ako je naručitelj radova jedinica lokalne samouprave, vođeni razmišljanjem da valjda postoje neke ranije odluke, jer ne bi valjda vlast kršila zakon.

Lučka kapetanija, Ministarstvo mora (u zagrebačkoj Kockici, na obali Save, i fizički i metaforički toliko daleko od tamo gdje bi trebali megafonom trčati za bagerima) se jave da će vidjeti o čemu se radi. Ako se jave. Za to vrijeme, naš čovjek-mješalica grabi od svog malog mista preko noći napraviti Dubai. Skašit ćemo sve što smo prirodno imali: od samljevenih komada gromača napravit ćemo repliku etno-sela gdje ćemo ponuditi imitaciju autentičnog doživljaja, govori Jurlina.

Što je u cijeloj priči bilo najviše frustrirajuće, indolentnost institucija ili dijela lokalnog stanovništva?

– Ne radi se toliko o frustraciji koliko o šoku. Poistovjećujem ga s nečim toliko dramatičnim poput iznenadnim gubitkom voljene osobe. Jedina je razlika što smo ljudi kratka vijeka, dolazimo i odlazimo, ali priroda kakavu smo u Živogošću i drugdje na Jadranu do agresivne apartmanizacije imali, jednom kada to izgubimo, što nam ostaje, divlji parking bez hlada?

Plan urbanističkog razvoja mjesta postoji, po meni on je potpuno stihijski i uzima u obzir svačije osobne interese, a ne razum struke i skromne mogućnosti već iscrpljene prirode. U vremenu klimatskih promjena i sve toplijih ljeta, raditi od mjesta betonski pakao ne znam kome može ići na ruku. Unucima i praunucima sadašnjih žitelja sigurno ne, odgovara.

Veli kako je jedino pozitivno iskustvo bilo s medijima; bivša novinarka Makarske kronike Andrea Topić napisala je članak o devastaciji obale.

– Stanovnici mjesta se ili nisu htjeli zamjeriti ljudima koji vode TZ ili im ne smeta ova intervencija. Naposllijetku, i svi ti silni apartmani su od betona. Jedino je malo čudno što se ne reklamiraju apartman-garažama i novom betonskom šetnicom nego prizorima neke tamo predivne plaže, u prirodnom hladu borovine, gdje možeš na lažini suvoj ležat, na osami, blizu mora, za kraj će Jurlina.

Ivona Ćirak /foto privatni album

- Oglas -