Hrvatski izbor za pjesmu Eurovizije poznatiji kao Dora posljednjih je dana izazvao brojne komentare i napise, a kako Hrvati rado okrenu na šalu i ozbiljnije teme od glazbenog natjecanja, društvene je mreže okupirao veliki broj humorističnih osvrta u raznim formama. Možda vam se čini da je daljnje seciranje nepotrebno, ali kada pročitate razgovor s hrvatskom pjevačicom Zoricom Andrijašević, Makarkom koja je na glazbenoj sceni nekoć bila poznatija kao Donna, vidjet ćete da se može naći još dosta zanimljivih razina ove priče.
Zorica koja je surađivala s brojnim hrvatskim glazbenicima te pisala tekstove ne samo sebi nego i kolegama, kaže da je susramlje koje osjećamo zbog ovakve Dore posljedica raznih društvenih trendova. Kazat će da ju ne iznenađuje, ali pomalo rastužuje. Što je sve rekla na temu ne samo natjecanja nego i općenito glazbe, te položaja pjevačica u hrvatskom društvu pročitajte u nastavku.
Vidjeli smo dosta negativnih komentara, pa čak i zgražanja na račun Dore. Što se događa s Dorom koja je generalno bila ispod očekivane glazbene i produkcijske razine, što nam ovakav izbor uopće govori?
Kao i u cijelom društvu – događa se mentalna i duhovna erozija svakog standarda, profesije i kodeksa časti, odvojenost od pravde i same kreacije. To nije od jučer nego se radi o dugogodišnjem procesu. Po nekim kritikama ispada da Hrvatska nema ni kompozitora ni izvođača, što nije točno. Godinama se događa jedan način pripreme za festival na način da se u startu diskvalificiraju određene pjesme u kojem praktički prevladava ukus jednoga, pa u konačnici dobivamo ovakav nesrazmjer u kvaliteti. To što imamo pobjednika kojeg imamo je slučaj, jer je on zapravo bio rezerva.
Meni je u redu na takav zatvoreni način voditi privatni festival, ali kad je riječ o festivalu iza kojeg stoji HRT, taj bi festival trebao biti pravednije koncipiran, davati prilike mladim talentiranim glazbenicima, ali i etabliranim umjetnicima, a 10 posto ostaviti za iznenađenje.
Kao autor pjesama među kojima pišem i pjesme za dječje festivale, mogu reći kako se definitivno više i profesionalnije sa svojim mentorima pripremaju djeca za te festivale nego ovo što smo vidjeli na Dori. Kakav to uopće može biti standard kad imamo pjevača koji niti ne zna držati mikrofon u ruci?!
Kako objasniti da su se neki prijavili? I da su prošli?
Ne bih njih komentirala jer oni samo traže priliku za uspjeh. Poanta je u tome da trebaju postojati jasni standardi u produkciji, a nema ih. Osim toga, neki glazbenici koji se vraćaju na Doru zaslužuju podršku u vidu prezentnosti. Ne mislim na izostanak prezentnosti nekih umjetnika samo na Dori nego općenito. Gdje imamo priliku čuti, na primjer, jednog Dražena Zečića? Zašto se ne stavi naglasak na promociju naših glazbenika koji potiču optimizam, radost prema životu i na kraju, domoljublje? Po meni se vrlo škrto i sebično postupa prema mladim generacijama i prema etabliranim glazbenicima.
Na koji način mislite da treba podržati tu prezentnost?
Uzet ću primjer srpske glazbe koju se proglasilo glavnim krivcem što je zaustavljen dance u Hrvatskoj. Stvar je u tome što Srbi svoju glazbenu industriju grade sustavno i međusobno podržavajuće. Aleksandra Prijović je rezultat svega toga, uz, naravno, veliku količinu novca uloženu u marketing. Jedna know how tehnologija stoji iza toga. Kod nas toga nema. Eventualno jedan Thompson može parirati Prijovićki. Budući takav sustavni odnos u Hrvatskoj izostaje, možemo samo konstatirati kako će se, dok se ne donesu rješenja, nastaviti događati erozija.
Je li vam drago da ge pobijedio svojevrsni “autsajder”?
Pobijedila je ljubavna alkemija. Baby Lasagni spot je režirala djevojka. Ja vjerujem u moć ljubavi dvoje ljudi, ljubav prema svojoj zemlji koju je autor izrazio kroz pjesmu, i u moć ljubavi općenito. Koliko god to pretenciozno zvučalo, na neki način je pobjeda Baby Lasagne ipak priča o borbi Davida protiv Golijata, tako da sam sretna što je David uspio. Nadam se da će i žiri otvoriti srce i dušu jer mladi ljudi trebaju kvalitetne mentore, podršku i prostor kroz koji se mogu izraziti. Treba im dati vjetar u leđa.
Ima li još neka nepravda u tom svijetu koja vam osobito smeta?
Jeste li primijetili kako su od izvođačica bile samo mlađe pjevačice, a od pjevača su se stariji muškarci “ugurali” bez problema? To je pogrešno i nepravedno. Imala sam priliku nastupati na Grandu i tamo na pozornici možete vidjeti i 16-godišnje djevojke i etablirane pjevačice od 70-ak godina. Odbacivanje žena u određenim godinama je izrazito prisutno u hrvatskoj glazbi, ali i društvu općenito. Događa se jedna ozbiljna seksistička nepravda ženama koje rijetko progovaraju o svakojakim predatorskim izazovima, a ako netko javno i kaže nešto, to je kad dođu u pozne godine i kad imaju već nešto iza sebe.
Govoreći općenito o položaju žena, neke se čak i razbolijevaju zbog raznih način “silovanja” ljudske duše, i zato mislim da o tome treba hrabro progovarati.
Ivona Ćirak
