Posljednjih godina svjedočimo devastaciji prirodne obale do te mjere da bi je u razdoblju od svega jednog ili dva desetljeća mogli u potpunosti uništiti do neprepoznatljivosti. Betoniranje na svoju ruku i nasipanje plaža, često i za more neprirodnim materijalima, pod krinkom “dohrane” ili “popravka uništenog od nevremena”, najčešće viđamo u našim primorskim gradovima i općinama. Moru i morskom okolišu pritom nimalo ne ide u prilog ponašanje najčešće za ovu temu neukih lokalnih šerifa i investitora čija je briga jedino i samo – zarada. Legitimno je stoga, zapitati se “mogu li se i na koji način održivo graditi nasute plaže?” – piše Morski.hr .
Za odgovor je upitan Prof. dr. sc. Dalibor Carević , vrhunski stručnjak koji na ovu temu objavljuje i znanstvene radove temeljene na istraživanjima. Prof. Carević radi kao izvanredni profesor na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te obavlja nastavne, znanstvene i stručne poslove iz područja pomorskog inženjerstva. Ujedno je i mentor nekolicini mladih znanstvenika s kojima čini znanstvenu grupu koja se bavi raznim temama kao npr. održiva gradnja plaža (projekt BEACHEX 2019-2023), kvaliteta morske vode u marinama i lučicama (ECOMARINA 2015-2019), problemima balastnih voda u hrvatskim lukama (PROTECTAS 2019-2023), itd.
– Projekt Beachex 2019-2023 je financiran od strane Hrvatske zaklade za znanost kroz program Europskog socijalnog fonda u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020. U okviru posebnog podprograma „Znanstvena suradnja“ gdje se potiče suradnja domaćih znanstvenika sa hrvatskim znanstvenicima iz inozemstva, ostvarili smo suradnju s prof. Suzanom Ilić sa Sveučilišta u Lancasteru (UK), koja je ujedno i suvoditeljica projeka. Cilj projekta je je definiranje tehničke podrške za potrebe dugoročnog dohranjivanja ( i nasipavanja) plaža u Hrvatskoj s minimalnim utjecajem na okoliš. Dohranjivanje plaža spada u kategoriju tehničkog održavanja plaža na način da se ne mijenja (bitno) pozicija postojeće obalne linije, dok nasipavanje spada u kategoriju građenja (novih površina plaže) te iziskuje provedbu postupka zaštite okoliša te izdavanja dozvola za građenje. Dohranjivanje se obično provodi u proljeće u okviru pripreme plaža za turističku sezonu, a nakon djelovanja zimskih valova koji materijal žala pomiču uzduž plaže te ga odvlače u dubinu.
Radi se o interdisciplinarnom projektu na kojem sudjeluju institucije iz različitih područja znanosti: Građevinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Lancaster University- Environment Center, Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Prirodoslovni muzej Rijeka.
U okviru projekta Beachex provode se sljedeće aktivnosti : prikupljanje podataka o trenutačnom stanju dohranjivanja u Republici Hrvatskoj, opsežna terenska istraživanja na plaži Ploče u Rijeci, numeričke analize morfodinamičkog ponašanja plaža i istraživanje utjecaja klimatskih promjena na prirodne i umjetne plaže. U okviru projekta planiraju se izrade tri disertacije s novim doktorima znanosti iz područja građevinarstva i geofizike. Također se planira publikacija niza znanstvenih i stručnih članaka u međunarodnim i domaćim časopisima – pojašnjava dr. Carević.
Dakle, ipak postoji mogućnost “ekološkog” nasipanja i dohranjivanja plaža. Rade li to jedinice lokalne samouprave ili se mahom događaju devastacije korištenjem zemlje i građevinskog otpada? – U okviru projekta provedena je anketa koja je obuhvaćala svih 130 priobalnih općina i gradova gdje su prikupljeni podaci o količinama i troškovima dohranjivanja u periodu 2015.-2019. Nisu prikupljani podaci o nasipavanju (gradnji) plaža. Anketom je utvrđeno da se u Republici Hrvatskoj provodi dohranjivanje na 354 plaže (od ukupno 2000), te da su prosječni godišnji troškovi dohranjivanja 9,3 mil. kuna godišnje, dok se prosječno potroši 56.000 m3, odnosno 3.700 kamiona nasipnog materijala godišnje.
Bilo da se radi o dohranjivanju ili nasipavanju novog plažnog prostora vrlo je važno kakav se materijal koristi. Za morski okoliš prihvatljivi materijali su oni koji u sebi nemaju veće primjese gline i mulja, odnosno čestica organskog porijekla. Čestice gline i mulja plutaju u vodi te ih valovi i morske struje raznose na šire područje oko plaže i dolazi do pokrivanja morskog dna sitnim sedimentom. Ovakvi procesi dovode do sprječavanja procesa fotosinteze te ugibanja biljaka na dnu i posljedično do ugibanja životinjskih organizama. Još se ne zna koliko je potrebno tako uništenom podmorskom krajobrazu da se oporavi ali prema nekim istraživanjima provedenim u SAD-u (vezano na iskop i odlaganje materijala u moru) procjenjuje se da oporavak može trajati od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, ovisno o razmjerima sedimentacije, vrsti materijala kojim se vršilo nasipavanje, učestalosti sedimentacije te sadržaju organskih i toksičnih tvari. Za primjer se daje činjenica da se u podmorju plaže Žnjan još uočavaju posljedice sedimentacije od nasipavanja i dohranjivanja plaže neprikladnim materijalom.
S druge strane postoji problem fizičkog prekrivanja dna prilikom gradnje plaža ili gradnje bilo kojeg drugog objekta koji zahtijeva nasipavanje mora. Problem fizičkog prekrivanja morskog dna je posebno izražen kod ugroženih biljnih i životinjskih vrsta koje se nakon uništavanja (prekrivanjem dna) teško ili nikako ne oporavljaju. Tu su se daje primjer livada zaštićene cvjetnice Posidonia Oceanica te plemenite periske Pinna nobilis.
Nije poznato na koliko se lokacija u Hrvatskoj koristi neprikladan materijal za nasipavanje i dohranjivanje, jer ne postoje takva istraživanja.
U posljednje vrijeme najčešće se područje Makarske rivijere provlači kao stravičan primjer degradacije pomorskog dobra nasipanjem mora zabranjenim građevinskim materijalom i zemljom. Kako to vratiti uopće u prvobitno stanje i vidite li sa stručne strane rješenje ovog problema?
– Jedinice lokalne samouprave i koncesionari u nekim slučajevima koriste neprikladan materijal jer je on najjeftiniji na tržištu, nerijetko i besplatan, jer nastaje kao produkt nekih drugih radova (npr. gradnje cesta, hotela, apartmana i sl.). Zbog nedostatka pravne regulacije ove problematike i nedovoljno razvijene svijesti kod lokalnih zajednica o ovom problemu, nastaju takve situacije.
Treba napomenuti da se nasipavanje mora, radi osiguranja životnog prostora u priobalnim mjestima i gradovima, provodi još od početka industrijske revolucije, a morski okoliš u Hrvatskoj je još uvijek relativno očuvan. To pokazuje kako se morski okoliš oporavlja od takvih situacija i prilagođava novonastalim uvjetima. Posljednjih desetljeća razmjeri nasipavanja se povećavaju, uglavnom radi rastućeg turizma i izgradnje infrastrukture za prihvat povećanog broja turista (prometnice, parkirališta, plaže, apartmani, vezovi i sl.). Tu je pod najvećim pritiskom morski okoliš u blizini obalnih gradova i mjesta gdje je najveći pritisak turista.
S time i problematika o kojoj govorimo dolazi u prvi plan te je vrijeme za poduzimanje određenih koraka za smanjenje negativnih utjecaja nasipavanja i dohranjivanja. Mjere koje bi trebalo poduzeti su: pravna regulacija pojmova nasipavanje i dohranjivanje, propisati karakteristike materijala dozvoljene za nasipavanje u moru, donijeti strukovne preporuke za provedbu dohranjivanja plaža, raditi na podizanju svijesti o važnosti očuvanja podmorskog okoliša – upozorava dr. Carević.
Kakva je održiva budućnost plažnog turizma u Hrvatskoj; betonirati obalu, nasipati je ili ostavljati netaknutom?
– Koncept hrvatskog turizma ide u krivom smjeru jer se bazira na apartmanizaciji u uskom pojasu uz obalnu liniju te masovnom broju turista u tom prostoru. Treba napomenuti da je upravo taj uski obalni pojas u blizini gradova i naselja onaj zbog kojeg smo tako popularna turistička destinacija. Dakle taj prostor treba zaštititi, kako kopneni, tako i podmorski. Kapacitet plaža se određuje prema maksimalnom broju turista koji na plažama boravi tokom srpnja i kolovoza, a ostatak vremena taj se prostor ne koristi ( ista situacija kao i s apartmanima i ostalom infrastrukturom). Naš prijedlog vezan za povećanje prihvatnog kapaciteta plaža za potrebe ljetnog, ali i zimskog turizma, se sastoji od sljedećih ključnih točaka: povećati dostupnost udaljenih dijelova plaža izgradnjom pješačkih i biciklističkih staza, pristup moru osigurati pomoću „džepnih“ plaža i manjih betonskih molova, proširiti plažu u zaleđe terasiranjem zemljišta i sl. Na Građevinskom fakultetu u Zagrebu razrađujemo tehničke detalje obalnih objekata, tehnologiju građenja, otpornost na valove i morski okoliš, koncept upotrebe lokalnog kamena itd.
Koncept povećanja plažnog prostora
Najveći teret razvoja plažnog turizma je na lokalnoj samoupravi koja ima nadležnost donositi urbanističke planove uređenja i time definirati obalni prostor u kojem živi domicilno stanovništvo te dolaze turisti. Donošenje urbanističkih planova obalnih mjesta i gradova treba biti interdisciplinarnog karaktera (različitih struka) upravo zbog značajnog međusobnog utjecaja morskog okoliša i ljudskog umjetnog okoliša. Umjetni okoliš treba biti planiran i građen na način da minimalno narušava prirodne odnosno krajobrazne vrijednosti morskog okoliša. To je jedini ispravan pravac razvoja društva koje živi uz more – pojašnjava prof. dr. Dalibor Carević.
M.D. / foto: MD, Morski hr, Dario Odak
