Ljudi poput Slavenke Urlić imaju priča za više od jednog razgovora uz kavu, ali mi smo se potrudili svesti naš “Bez pituravanja” na poruke koje su bitne, i ne sumnjamo da će ćakula s ovotjednom sugovornicom dotaknuti i inspirirati veliki broj čitatelja. S obzirom na njezine interese, ali i sposobnosti, vjerujemo da će makarska odgojiteljica s 44 godine staža u vrtiću baciti neke od svojih priča na papir pa ćemo joj ostaviti da ih ispriča na način na koji bude željela. Naime, osim što je Makaranima poznata kao umirovljena odgojiteljica, Slavenka Urlić jedna je od šest žena koje su prošle iznimno zahtjevnu turu biokovski vuk, a među hobije kojima bi se rado posvetila u mirovini su upravo pisanje i slikanje, za koje je uvijek pokazivala darovitost.
No ono što je najfascinantnije kod naše biokovske vučice (koju odbijamo nazvati ženom zmajem, jer od biokovskog vuka nema jače titule!) jest njezina lakoća s kojom pristupa životu. Kad govorimo o ženi zmaju, zvuči kao da je uložen nadljudski napor i očekujemo riganje vatre. Vučica pak sve radi prirodno i s urođenom lakoćom, intuitivna je, sposobna, puna topline i nježnosti, i integrirana je u prirodu oko sebe. Kad pročitate intervju, bit će vam jasno zašto nam je baš ova metafora poslužila kao uvod za razgovor sa Slavenkom Urlić.
Kao teta u vrtiću ste radili 44 godine. Imate li predodžbu koliko je djece prošlo kroz vaše skupine?
Ne znam, ali sigurno tisuće. Počela sam raditi u Baškoj Vodi 1975. godine kao studentica. Prvu sam godinu studija završila redovno, a onda se zaposlila i nastavila izvanredno studirati. Olga Jurišić, starija kolegica, prihvatila me lijepo i s uvažavanjem. Osjećala sam se kao svi mladi ljudi na takvim počecima, ponosna i važna. U to sam vrijeme imala 30, a nekad i 40 djece u skupini.
Kako to gledate s pozicije današnjih pedagoških standarda?
Mislim da je pooštravanje pedagoških standarda jedna od pozitivnijih stvari koje su se dogodile u predškolskom odgoju, iako je ostalo još dosta stvari koje treba dovest u red. Adekvatan broj djece je nekakva osnova za normalan rad, jer koliko god bio dobar odgajatelj, ukoliko imaš prekomjeran broj djece, jednostavno se ne možeš posvetiti djeci, niti zadovoljiti njihove potrebe.
Je li vam bilo teško studirati i raditi?
Znaju me to često pitati. Nije uopće, početak mi je bio prelijep. Miro (sin, op.a.) je tada imao četiri mjeseca i bila sam mlada mama, ali sam bila puna volje i želje za znanjem. Čak mi je bilo od velike koristi praktično znanje na fakultetu, a uza sve to uvijek sam čitala i literaturu moje kolegice. Ta mi je intelektualna znatiželja ostala do danas.
Ima li ta vaša intelektualna znatiželja i otvorenost veze s vašim mladim duhom? Je li znatiželja jedan od ključeva nestarenja?
I kvalitetnijeg starenja i što je još važnije, jednog kompleksnog, radosnog življenja. Ako te ništa ne veseli, ako te ništa ne zanima, ti si praktički mrtav. Ima ljudi koji su znatno mlađi od mene, a žale se na život i nemaju puno interesa. Ne znam je li to nešto što čovjek nosi u sebi ili se može razviti i raditi na tome. Vjerujem da se uz volju može i raditi na tome.
Dakle znatiželja je usko vezana uz ljubav prema životu, zadovoljniji si što više toga primjećuješ i što više toga želiš spoznati i naučiti?
Sigurno. Mladim ljudima bih poručila koliko su godine nebitne kada imate duh i žudnju za otkrivanjem novih iskustava i znanja u životu. Ja nisam osjetila starost kad sam ušla u mirovinu, niti su mi se promijenile zanimacije i interesi. Naprotiv, dobila sam više vremena za posvetiti se nekim stvarima kad sam otišla u penziju. Svoj posao sam jako voljela i izabrala sam ga, ali to je ujedno značilo i da nisam uvijek imala vremena za sve što me zanima. Tako da me je odlazak u mirovinu ispunio. Konačno sam mogla u planinu kad god želim, umjesto da moram čekati vikend. Konačno sam mogla na plažu kad me volja; jednostavno sam se mogla posvetiti sebi. Zbog svega toga, zrele godine su čak i ljepše. Kad si mlad, onda si pun obaveza i ne stižeš se toliko posvetiti stvarima koje te raduju.
Štiti li nas neznanje kad smo mlađi? U stilu da dijete ne zna što su dvije tone, nego ih uzme i nosi.
Istina, ljudi u nekoj dobi rade neke stvari od kojih bi se trebali zaštititi, ali nisu toga svjesni. U mladosti sam, na primjer, pored svojeg posla, kada bi navečer svi legli, znala sjesti za mašinu i šivati. Možeš misliti koliko sam bila umorna i iscrpljena. Iako, s druge sam strane to voljela i radovalo me kad bi moje kćeri ujutro imale nove veštice, pa i mi nije toliko žao. Više mi je žao što sam radila nekakve goblene, trateći svoju kreativnost na takve stvari. Uvijek sam imala kreativnijih interesa poput pisanja i slikanja, a ja sam trošila vrijeme na te ručne radove.
Onda ste vi puni talenata?!
Da, imala sam inicijalnih talenata i voljela bih da im se sad mogu posvetiti. Inače, osim što sam planinar, ja sam i planinarski vodič i vodeći skupine pripovijedala bih im priče. Bile su to priče iz djetinjstva, priče od babe ili prababe, u kojima je baza bila istina, no ja bih uvijek nešto nadodala da bude zanimljivije. Tako da bih voljela napisati nekakve crtice iz djetinjstva.
Kad biste s današnjom pameću mogli ukinuti neke stvari kojima ste se okupirali u mladosti, a bile su suvišne i krale vam dragocjeno vrijeme, što bi to bilo? Biste li, primjerice, manje čistili?
Sigurno bih manje trošila vrijeme na to. Kad se sjetim onoga čemu me učila moja mama, peglale su se i pelene, i krpe…Sad ni svoje lancune ne peglam nego ih samo rastegnem. To su neki mehanički poslovi za koje su nas u mladosti uvjerili da su nužni, a onda uvidiš s vremenom da uopće nisu. Treba biti čist i uredan, ali neke bih stvari sigurno izbjegla. I da, sigurno bih se ranije uključila u planinare, ne bih čekala da navršim 55 godina. Planinarenje bih preporučila svakome.
Što vam pruža planinarenje?
Jedan potpuno drugačiji svjetonazor. Planinarenje te potpuno oplemeni. Ja sam rođena na selu i živjela sam na prirodi, tako da je to na neki način dio mene. Ali pratila sam ljude s asfalta, ljude koje poznajem iz urbanog okruženja, i primjećivala kako gore postaju posve drugačiji. Ako su u gradu drznice, čudni, nagli ili neugodni, na planini postaju galantni, širokogrudni, plemeniti, paze na svaki cvjetić u prirodi… Planinarenje nije samo penjanje na planinu, to je stil života. To je odnos prema prirodi, prema drugim ljudima, i u konačnici, prema samome sebi. Za mene je to jedna mađija, i kad uđeš u to, samo iščekuješ vikend. Ujutro rano volim otići plivati i onda s bova gledam Biokovo i razmišljam koliko treba samo da pogled prijeđe preko planine. I onda sama sebi ne vjerujem da sam to sve pregazila.
Govorite o turi “biokovski vuk”. Recite nam nešto više o tome.
Sve su planine planine, ali Biokovo je nešto posebno. Divlja, surova, ali fascinantna planina. Uvijek sam voljela promatrati Biokovo s mora i maštati. Razmišljala bih: Bože dragi, kako bi bilo lijepo sve to prohodati, ne znajući niti da postoji ta tura o kojoj sam maštala. Kad sam čula za tu turu, proguglala sam i pitala mog Edu što misli o tom biokovskom vuku. Bio je sumnjičav, pogotovo kad je proučio sve propozicije, ali ja sam svejedno rekla: ajmo mi to! Tada sam imala 60 godina.
I kakve su propozicije?
Sve što ti treba moraš staviti u ruksak; nema dopune, nema trebaju mi nove cipele, nema nestalo mi nečega. Gore, istina, ima objekata, ali ne smiješ ih koristiti. Sa sobom nosiš i šator i kuhalo. Vodu smiješ koristiti samo iz prirode, a ne da ti netko donese. Mi smo krenuli od Ploča i uputili se prema Bartulovićima u Gornjim Brelima. I sad mi je jasno da je to iznimno teško, jer samo autom treba dosta vremena, ali ja sam to tada shvatila kao užitak.
Je li bilo zahtjevno slijediti put?
Dio u parku prirode je markiran. Fizički jest zahtjevan, ali lako je slijediti. No drugi dio puta uopće nije markiran i ti nemaš pojma ideš li ispravno. Jednom smo pola dana hodali i na kraju ponovno došli na isto mjesto. Biokovo na tom dijelu ima tri kilometra dubine i lako je zalutati. Ali koliko god bilo teško, toliko je bilo lijepo navečer leći u planini, čuti zvukove iz prirode, ujutro se probuditi gore…
Prije spavanja bih svaku večer nabrala ljekovitih biljaka i stavila nam oko glave. Bilo je predivno zaspati uz te mirise, a ujutro bih od tih trava skuhala čaj. Divno je gore vidjeti divokoze, jarebice, poskoke…
Spominjete poskoke kao da su mace. Nije vas bilo strah?
Nije. Nemaš se ti čega bojati u prirodi. Čovjek se više treba bojati čovjeka. Kad si čula da je nekoga napao vuk? A i poskoke kojima stalno plaše ljude jako rijetko nekoga ugrizu. Prije će nekoga udarit auto na cesti nego što će ga na planini ugristi poskok.
Danas živimo u društvu koje želi apsolutno sve kontrolirati. Je li bilo teško biti prepušten samo sebi, svojim resursima, svojem snalaženju, bez tehnološkog backupa?
I ne treba ti jer se saživiš s prirodom. S obzirom da se ta tura dokumentira, zbog sigurnosti i praćenja propozicija, morali smo se snimiti i svaku se večer javiti. I to je to. Jedan smo dan hodali 14 i pol sati, i to jest napor. Ali kad smo završili i sa Šćirovca vidjeli Poljičku planinu, rekla sam Edi kako mi je žao što smo završili. Rekla sam mu: ajmo mi dalje do Omiša. Rekao mi je da nisam normalna. Ne znam kako to objasniti, ali noge kao da same hodaju. Imala sam ozbiljnih problema, ispali su mi i nokti, ali nisam o tome razmišljala.
Niste o tome razmišljali? Morate imati jaku glavu.
Da, i sad kad upućujem ljude, kažem im da je najvažnija glava. Moraš to doživjeti kao užitak. Nekad to ljudi opisuju kao tlaku, što jako otežava turu. Netko diže utege ili igra tenis po suncu s užitkom, što nije lako, ali ako ga natjeraš na nešto što ne voli, nema šanse. Poanta je u toj ljubavi, s njom ništa nije teško.
Inače, istog dana kad smo završili biokovskog vuka u Makarsku smo stigli u 12 sati. Ja sam nakon svega toga još nastupila na Cvjetnom korzu. Iako sam imala 60 godina, bila sam fizički spremna kao da mi je 30. Iako sam imala srčani problem koji imam i danas. Ja sam, inače, jedna od šest žena koje su prošle ovu turu. Pokušalo ju je prohodati 300 ljudi, a uspjelo 60.
Kad vam kažu da ste iznimna žena, što vi kažete na to?
Bez lažne skromnosti, jesam malo drugačija od ostalih. Je li to baš iznimno ili se radi samo o mojim zanimacijama koje me pokreću, ne znam, ali ja bih svašta pokušala. Tip sam koji voli probati nove stvari i istjerati ih do kraja.
Imate li neku neostvarenu želju?
Da, ne znam vozit bicikl. Odrasla sam na selu i nisam imala biciklu, udala se od 19 godina, do 24. godine već imala troje djece, radila, vodila apartmane, i bicikl nikako nije došao na red. Kad sam imala 50 i nešto godina, Edo mi je kupio bicikl. Vratila sam se posla i ispred kuće vidjela “poniku” s namontiranim pomoćnim kolima i mašnom. Raspametila sam se. Ali onda je proradila glava. Moja Rafaela je tad trebala roditi i nisam htjela riskirati i pasti, pa da ne mogu njoj pomoći oko Luke. Bicikl je u međuvremenu netko ukrao, ali ja nisam odustala. Djeca mi kažu da kako sad mislim učiti vozit bicikl, da ću slomit kuk.
Jeste li tu ljubav prema životu i široke interese prenijeli na djecu?
Jesam, imaju dosta zanimacija. Moja djeca su meni, uz moj posao, najveća inspiracija. Znali su me pitati je li mi bilo teško, ali nije mi bilo teško. Uvijek sam to majčinstvo doživljavala kao nešto prirodno, a kako volim djecu, guštala sam s njima. Kako sam ih imala troje, uvijek su bili dosta orijentirani jedni na druge.
Kad vas se sluša, rekao bi čovjek da niste ništa posebno činili?
Iskreno, nikad nisam mislila da je to neka moja specijalna zasluga što je njihovo odrastanje proteklo glatko i bez problema. Ne znam je li mi mi pomogao Bog, jesam li imala ludu sreću ili što već kad mi kažu da su mi djeca dobra, ali ja kažem, nekako sam uvijek to doživljavala kao neki prirodni tijek. I nikad im ništa nisam branila.
Bili ste tolerantan roditelj?
Jesam. Po ulici je uvijek bilo dosta djece, njih 10-12, i uvijek bi pitali idu li i Slavenkini na matineju. Jer ako idu, onda mogu i drugi. Nikad im nisam govorila kad će doći doma nego sam im rekla da budu skupa i da paze što rade. Imala sam jedno veliko povjerenje u njih, ali sam im kroz to dala i priliku za preuzimanje odgovornosti. Kasnije bih kroz njihove priče iz izlazaka doznala imaju li kritički stav prema alkoholu, drogi ili nečijim postupcima i bilo mi je jako važno zadržati takav odnos s njima.
U čemu je onda štos? Kako se opustiti u toj mjeri da se ne brinete prekomjerno?
Ja mislim da je kvaka bila u tome što sam bila pozitivna. Uvijek sam vjerovala da će sve završiti dobro, mislim da općenito taj stav u glavi pomaže. U životu se dogode i teški trenuci, jer sve je to život, ali ja bih uvijek pomislila kako i to na kraju možda iznjedri nešto dobro. I znala sam reći da ono što smatraš lošim na kraju možda dovede do nečega dobroga, dok bi ono što držiš dobrim na koncu moguće prouzročilo neke loše stvari. Nekad treba samo povjerenja i strpljenja. I ne treba se puno osvrtati za prošlim stvarima nego ići naprijed i živjeti trenutak.
Danas je puno disfunkcionalnih obitelji, mislite li da ste sretnica kad pogledate svoju?
Vidim da ima toga, ponekad su razlozi opravdani u slučaju da je bolje da se ljudi odvoje, ali mislim da isto tako ljudi općenito malo ulažu u vezu, u brak, u prijateljstvo…U bilo koji odnos treba ulagati. Ne treba trpjeti kako su govorile stare žene, no niti raditi dramu oko svake sitnice i ne biti spreman uložiti nešto žrtve i kompromisa.
I uvijek sam govorila da se u duelima treba držati merituma, a ne vraćati na staro. Treba gledati kako riješiti problem. Možda su djeca imala dobar primjer našeg braka, iako sam ja tu, treba biti iskren, oko odgoja djece i nekih drugih stvari puno potegla. Edo je radio, a poslije bi išao na faturete, dok je moje radno vrijeme bilo kraće. Djecu sam učila da se rano osamostale i da kuhaju, čiste apartmane, vade krumpire na selu…
Djecu treba više zaposliti nego što to činimo?
U radu je spas, a ako djeca imaju energije za trčati, onda mogu obaviti i neke poslove. Ja sam jako rano počela raditi, na pašu sam vodila kravu već s pet godina i ništa mi se nije dogodilo. Poslije mi je u životu čak sve bilo lako jer sam se navikla na težak rad.
S pet godina ste krave vodili u pašu?
Sa šest godina sam imala i teži zadatak. Živjeli smo u Gornjim Igranima, a moj tetak iz Igrana je bio poštar i jednom mu je gore kod nas ostao neki papirić. Mama mi je rekla kako je barba Niki ostao papirić. – Ajde Slave, odnesi ti ovo čas u Igrane, rekla mi je. Čas znači da dva sata hoda ima samo dok ugledaš more, a onda s vrha Biokova još dva sata. Kažem ja mami kako ne znam kud ću, a ona će na to da samo pratim kuda stoka prolazi. Da slijedim trag i da ću doći.Trčala sam i kad sam stigla u Donje Igrane, i kad su me vidjeli, rekli su mi da je mater luda što me poslala. Tad sam prvi put vidjela more.
Sigurna sam da imate još ovakvih anegdota koje nam danas zvuče kao science fiction.
Kad sam završila treći osnovne, poslali su me u Split. Naime, moj je ujak živio u Splitu i imao sina od godinu dana. Žena mu je trebala početi raditi i nije imao tko čuvati dijete. Najprije su predložili mojoj šest godina starijoj sestri Elzi, ali ona je udrila u plač i rekla da nema šanse. Mater je tad pogledala u mene i rekla: Evo Slave će. I pošla sam, meni je to bio izazov i velika stvar.
Pješke sam išla u Makarsku, pa parobrodom sama za Split. Kad sam došla u Splitu, ujutro sam čuvala rođaka Vedrana, onda kuhala ručak, i popodne išla u školu. I cijelu godinu nisam dobila nijednu četvorku. Prije odlaska u Split mama mi je sašila tri haljine s puf rukavima i ponosno mi rekla: nećeš ti meni u Split bilo kakva. Bila sam jako ponosna.
S obzirom na vaš interes za pisanjem i zanimljiva iskustva, slutim da biste mogli i roman napisati?
Da, istina…Moja je mama bila čvrsta i čelična žena i sama se jedno vrijeme brinula o nas četvoro djece. Imala je tu neku prirodnu mudrost i uvijek nam govorila: možeš ti to. Na neki je svoj način vjerovala u nas. Bila je seoska žena, praktički nepismena, ali puno sam se puta u odgoju djece sjetila nje. I da, bila je dosljedna. Nikad nas nije udarila jer se naljutila, ali ako si nešto skrivio, znao si da ćeš platiti.
Što mislite o kažnjavanju djece?
Ja sam to vrlo rijetko primjenjivala, gotovo nikad. Ako je dijete i učinilo nešto loše, uvijek se može i nešto dobro iz toga izvući. I treba se držati one da prvo kažeš tri lijepe stvari, pa onda kritiku. I ja volim čuti da lijepo izgledam, odmah procvjetam. Nego da mi kažu kako se nisam piturala, kako sam se iskrivila…Vidim i ja to, ali ne volim to čuti.
Stalnim kritikama u konačnici dobivamo baš ono što kritiziramo?
Istina. Treba biti iskren i reći da ni mi odrasli to ne volimo. Drugo što je važno u odrastanju je ne uplitati se previše u živote djece. Kad su moji pošli na faks, nisam imala pojma ni o čemu. Rekla sam im da su to njihove stvari i da se ne trebam još i oko toga misliti. Više me je brinulo hoće li jesti nego hoće li položiti ispit. Jer ako neće prvi put, hoće drugi, znanje nije zec. I svi su završili fakultete i počeli raditi i prije diplome. Iako, možda to niti nije moja zasluga. Imala sam toliko puno posla da se tijekom njihova odrastanja nisam ni mogla toliko baviti njima.
Je li vam smiješno onda ovo helikoper roditeljstvo?
Potpuno je krivo. Dijete ne može niti naučiti ako stalno stojiš nad njim. Osim toga, i dijete treba pogriješiti jer će se onda drugi put bolje organizirati.
Nekidan mi je jedna nastavnica rekla kako su djeca zapuštena. Je li paradoks da se bdije nad djecom, ali se s njima jako malo razgovara, u smislu iskrenog razgovora i komunikacije koja potiče kritičko razmišljanje?
To je velika istina. Fizički su obitelji možda i dosta skupa, ali sve je to dosta vezano za ekrane. Često puta vidim muža, ženu i djecu kako izađu vani i svi bulje u ekrane. To je jedno veliko otuđenje. Iako volim vjerovati da svako vrijeme nosi svoje i pokušavam prihvatiti da je i to neizbježno, činjenica je da ekrani djeci vrtićke dobi stvaraju velike teškoće. Kad sam počela raditi, u čitavom vrtiću na 120 djece bi bila svega 2-3 govorna poremećaja. Sad u jednoj skupini trećina djece ima smetnje govora. I za mnogu se odmah vidi da je to vezano uz ekran.Druga loša stvar vezana uz ekrane jest da dijete stalno sjedi. A prirodno stanje djeteta je kretanje, dijete se razvija upravo kroz kretnju.
Na što ste najponosniji u svojem životu?
Na svoju zadaću roditelja. Kad završe fakultete, iako nisu morali, i kad osnuju obitelji, onda znaš da si ispunio svoju najveću životnu zadaću. Ponosna sam i na svoj radni vijek od 44 godine koji je prošao bez problema, bez neugodnih iskustava…A vjerujte da su to bili drugačiji uvjeti rada u kojima sam najnormalnije vodila 30 djece neplivača na more.
Što je presudno za biti dobar odgojitelj?
U početku sam mislila da moram ne znam što. A onda sam shvatila da je najvažnije zagrliti to dijete, jer kad ga zagrliš i pridobiješ, kad ti trči u zagrljaj, onda ti možeš sve. Najvažnija je toplina i nježnost, i ako čovjek to nema u sebi, onda bolje da ne ide za odgajatelja.
Neke su mi kolegice znale reći da ih ne trebam grliti jer imaju doma mamu i tatu, ali što to njima koristi ako su snuždeni i tužni. Fizički kontakt je ljekovit, on treba i djeci, i mladima, i starima. Svima nam treba da nas netko zagrli i pruži toplinu. A za odgajatelja je to osnova.
Razgovarala Ivona Ćirak / foto: Ozren Franić
