Makarski jazz bend Ma Bossa na proljeće je, točnije, u svibnju, nastupio u Grčkoj, Kardamyli International jazz festivalu koji im je donio novo iskustvo, ali i naklonost publike te kolega glazbenika koji su u malom bendu iz grada podno Biokova prepoznali kvalitetu, autentičnost i ono što glazbenike čini umjetnicima – strast prema glazbi. Pjevačica Anka Ilijašević, gitarist Boris Štrbac, basist Ivan Srzić i bubnjar Ivan Fistanić glazbu pridružuju svojem životopisu poput živog bića, ne zamarujući se ni ulogama ni referencama ni obrazovanjem. Pa tako Anka kaže kako živi za glazbu i od glazbe, Boris će reći da je pola stoljeća na ovom svijetu i otprilike toliko da je glazba dio njegova života, dok Ivan, profesor zaposlen u Glazbenoj školi, veli kako mu je najnormalnije svirati u toliko bendova u koliko svira (a zapravo niti ne zna u koliko ih je!) jer je glazba dio – njegova života.
Ovaj četverac čine, očito, glazbeni entuzijasti koji nisu dugo zajedno, ali po svoj prilici jako dobro funkcioniraju. Bend je osnovan 2015. godine, na ideju “umirovljenog” člana Vlade Pantelića, koji je Anki predložio “gitarista Boru” koji je iz Nizozemske doselio u Makarsku. Borisa očito nije trebalo nagovarati, što nam je bilo jasno već iz angažiranog i studioznog načina na koji govori o muzici, a Ivan koji se u šali naziva Posvudušom pridružio im se prije godinu dana te se prirodno ugnijezdio u još jednom od svojih bendova u nizu. Fistanić iz Piska po struci je knjižničar bez čijeg bubnja Ma Bossa ne bi bila to što jest, ali još bi teže Ma Bossa bila to što jest bez “bossa”. A šefica je, kako vele kolege, ipak Anka, pjevačica nježna glasa i prepoznatljive, senzualne ekspresije, koja s bendom publiku intuitivno vodi kamo ju treba odvesti.
– Repertoar koji sviramo, istina, najbolje prolazi u hotelima, a jesmo li više prepoznati od Grada, teško je reći, ali je činjenica da je naprosto više manifestacija u koje se prirodno uklapamo. Mi nismo party bend koji će zabavljati široke mase nego smo više za intimniju atmosferu, Uglavnom sviramo po hotelima duž Makarske rivijere, tumači Anka.
Boris dodaje kako su sve skupa imali dva ili tri nastupa, na što komentiramo kako se ipak radi o porastu od 200 do 300 posto. Smiju se; bossa nova jazz nije baš mainstream.
Ali oni se trude približiti ju, omekšati ju tamo gdje treba, učiniti pitkijom i ne inzistirati na jazz standardima.
Može li se od toga živjeti? Ustvari, može li se od jazza živjeti?
– Ne može. Od jazza ne može, čak i komercijalnije svirke po hotelima treba prilagoditi publici, ne može se svirati baš sve što bi htio, iako smo se mi poprilično izborili i iako je moje iskustvo da ipak dosta sviramo što drugi ne sviraju. A sad je li to jazz, ne bih ja rekao da mi sviramo jazz, postoje tu jazz standardi, ali ima tu i popa, i bluesa, veli Boris.
Iz izlaganja naših sugovornika vidi se da su nježni s publikom, koju osluškuju i poštuju.
I dodat će kako ne sviraju za kolege glazbenike, iako bi lagali da im ne imponiraju komplimenti, poput ovih iz Grčke. Sviraju, kako vele, osim za svoju dušu – za publiku i to im je najveća satisfakcija.
Poziv u Grčku došao im je od organizatora, a iskustvo iz Kardamylija je, kako kažu, bilo izvrsno. Vidjeli su kako izgleda kad se predsezona u malim mjestima, da ne kažemo selima, otvori s jazz festivalom koji je isprva živcirao domicilno stanovništvo. Kazuju kako su mještani na početku zatvarali prozore da ne čuju zvuk, a sada svi žive od toga.
Kroz desetak dana održano je 76 koncerata, napunili su se ugostiteljski objekti, dogodio se šušur. Povlače paralelu s Makarskom i Autumn jazz festivalom koji je pokrenut 2018. godine i pauziran tijekom dvije godine pandemije.
– Turisti u Kardamyli dolaze samo zbog toga, i to bi mogla biti i makarska priča. Samo, ne znamo što će ove godine biti s festivalom, kazat će sugovornici iz benda kojima, iako su prilično žanrovski usamljeni, očito ne treba dodatni poticaj za raditi ono što vole.
Sljedeći im je nastup 18. srpnja, u Rančića dvoru.
Ivona Ćirak /foto privatni album
