Slučaj oca koji je jučer, u trogirskoj osnovnoj školi, udario profesora koji je njegovoj kćeri oduzeo mobitel bez sumnje je žalostan, no zorno oslikava stanje u društvu i status prosvjetara. Ujedno otvara praktično pitanje o višem stupnju sigurnosti u školama, ali i ono kompleksnije, o stvaranju nedodirljive i prezaštićene djece. O svemu tome, u našoj rubrici espresso, porazgovarali smo s odgojiteljicom Sanjom Turić, koja je, nakon 26 godina rada u struci, odlučila posvetiti se obiteljskom poslu supruga i sina koji imaju uspješnu stolarsku radnju.
Dinamičnost jedne struke zamijenila je dinamičnošću druge, ali iz odgovora se vidi da će “teta Sanja” valjda uvijek biti odgojiteljica po vokaciji.
Trebaju li škole imati zaštitare? Što vi mislite?
Nažalost, s obzirom na sva događanja u posljednje vrijeme, izgleda da je to neminovno. Osobno smatram da se to može riješiti i na druge, “pitomije” načine. Sve će to dovesti do nekog gubitka bezbrižnosti i stvaranja straha, a ipak smo jedna od sigurnijih sredina u svijetu, što bih ja osobno voljela da tako bude i u budućnosti.
Treba li u škole uvesti nešto rigoroznija pravila?
Pravila postoje oduvijek, kako u školama, tako i u drugim institucijama, pogotovo u odgojno-obrazovnim. Mišljenja sam da bi se samo malo boljim provođenjem tih pravila od strane ustanova i poštivanje istih od strane korisnika došlo do osjetno pozitivnog pomaka.
Jeste li i sami, kao odgojiteljica, doživljavali nepovjerenje i neuvažavanje struke od strane roditelja i kako ste se nosili s time?
Kod nas u vrtiću je to dosta manje vidljivo, jer nismo ustanova koja ocjenjuje, ali da nismo sve (odgojiteljice) čule priče o našem zanimanju, jesmo. Odgajateljice se trude stvoriti partnerski odnos s roditeljima, u čemu i uspijevaju, jer imamo zajednički cilj – dobrobit njihove i naše djece.
Je li sustav složen tako da baš i ne štiti prosvjetare?
U sustavu sam bila 26 godina, i da nisam voljela svoj poziv, sigurno ne bih toliko uvjetno rečeno izdržala, kao što ne bi ni moje kolegice. Kao struka smo uvijek bili na margini, pogotovo odgajatelji, osim u predizbornim kampanjama. Naš posao se minorizira – vrtići su čuvališta, škole štancaju odlikaše bez osnove (čast pojedincima)…
Većina koja nije uključena u sustav ne vidi žrtvu tih djelatnika koji prvenstveno odgajaju, obrazuju nove vođe, znanstvenike, meštre…To su ljudi koji stvaraju budućnost ove države, i ako nemaju podršku, ne može biti nikako dobro.
Kaže se da sve polazi od kuće. Što to današnja djeca govore o današnjim “kućama”?
Slažem se s tom izjavom, i kao roditelj i kao odgajateljica. Dijete se praktički od rođenja uči osnovama ponašanja – poštovanju, pozdravljanju, zahvali, isprici…. To kao roditelj sam ja trebala usaditi, a kao odgajatelj nadograđivati u suradnji s roditeljima. Kada to izostane “od kuće”, teško je to usaditi u vrtiću ako roditelj to smatra nevažnim.
Danas su djeca najmanje u kući, preokupirani su raznim aktivnostima, što nije kritika, a ono malo vremena koje su kod kuće s roditeljima, većinom su na nekom uređaju, što jest kritika.
Kako roditelji odgovaraju na to, a kako bi se trebali postaviti po vama?
To malo vremena koje roditelji provode s djecom trebaju osmisliliti neke zajedničke aktivnosti, koje će ih povezati i pružiti im toplinu doma. Nažalost, roditelji kompenziraju neprovođenje vremena s djecom tako što im ispunjavaju sve želje, i to dovodi do manjka strpljenja i frustracija, ako želje nisu odmah ispunjene. Isto tako djeca nisu naučena na odgovaranje za svoje postupke, bez obzira koliko bili beznačajni. Moram tu dodati jednu malu digresiju – UN-ova konvencija o pravima djeteta je i konvencija o njihovim obvezama!
Svi kao roditelji radimo greške, ali važno je znati da one nisu nepopravljive. Uvijek možemo tražiti stručnu pomoć u odgojno-obrazovnim ustanovama jer radimo za istu stvar, boljitak naše djece.
U načelu mislim da bismo se trebali vratiti na tvorničke postavke i početi ispočetka. Život nije med i mlijeko, treba nam puno ljubavi, a i granica, koje treba poštivati da bi svijet bio bolji. Djecu trebamo naučiti da u životu ne ide sve glatko, i da znaju naći rješenje kad nešto zapne, a nasilje nije nikad rješenje.
Ivona Ćirak /foto: privatni album
