U nedavnom predstavljanju novih snaga savjetovališta Lanterna dotaknuli smo se i jedne teme koja makarsko savjetovalište čini prepoznatljivim, a to je nuđenje usluge besplatne psihoterapije. Lanterna ima dvije psihoterapeutkinje realitetnog pravca, Ivonu Vučić i Mateu Jukić Talaja, dok mlada kolegica Mandalena Bašković, koja se educira za smjer bihevioralne psihoterapije, još uvijek ne radi s klijentima. S Ivonom Vučić i Mateom Jukić Talaja porazgovarali smo, u namjeri da sugrađanima približimo njihov rad, o usluzi koju nude u savjetovalištu, ali i općenito pitanjima mentalnog zdravlja, te općeg zadovoljstva i sreće.
Na koji način pomaže psihoterapija i kome je sve preporučate?
Ivona: Psihoterapija je proces u kojem klijent uz terepeuta radi na upoznavanju sebe, osvještavanju te prepoznavanju svog dosadašnjeg ponašanja te svojih uvjerenja s kojima se osoba dovela u stanje nesretnosti. Uz terapeuta klijent usvaja novi pogled na život iz kojeg sebe više ne promatra kao žrtvu okolnosti ili ponašanja drugih ljudi nego kao slobodno i odgovorno biće koje upravlja svojim životom.
Psihoterapija se preporuča svima, bez obzira na teškoće. Ukoliko osoba ima psihičke teškoće važno je samo da je osoba u mogućnosti sudjelovati u razgovoru i pratiti psihoterapeuta. Pomoć mogu potražiti i osobe koje nemaju nekih većih problema, ali imaju ideju da bi, radom na sebi, mogli živjeti sretniji i ispunjeniji život. Uvijek je bolje pomoć potražiti na vrijeme, jer se nijedan problem neće riješiti sam od sebe, kao što ljudi često misle.
Na zapadu je odlazak psihoterapeutu ili psihijatru normalan i znak brige o sebi te svojevrsnog blagostanja (bogati u američkim filmovima često imaju svog “shrinka”), kod nas slabosti i nekakve anomalije. Slažete li se i kako to komentirate?
Ivona: Ono što bi prvo trebalo razjasniti je razliku između psihijatra i psihoterapeuta. Psihijatar je liječnik koji se bavi psihičkim bolestima na način da psihičke bolesti liječi medikamentnom terapijom, lijekovima. Lijekovi mogu pomoći pri ublažavanju simptoma, ali lijekovi ne mogu riješiti nijedan problem. Klijent sam mora riješiti problem, ali za to mu je potreban stručnjak, psihoterapeut.
Psihoterapeut pomaže klijentu u riješavanju njegovog problema kroz razgovor. Ljudi se teško odlučuju potražiti pomoć jer vjeruju da su, ukoliko priznaju da imaju problem, sebe
proglasili nesupješnima. Sasvim nam je normalno ići u teretanu, na pilates, jogu i brinuti o svom tjelesnom zdravlju, ali malo tko razmišlja o brizi o svom mentalnom zdravlju.
U Savjetovalištu Lanterna imamo edukativne grupe samopomoći i te grupe su mjesto gdje treniramo svoje mentalno zdravlje. U dvije grupe imamo 19 polaznika koji su svjesni važnosti rada na sebi i svaki drugi ponedjeljak dolaze na naše susrete, što znači da i kod nas ima osoba koje su itekako svjesne važnosti rada na sebi.
Kako tumačite da nemate više korisnika, što bi bilo očekivano s obzirom na to da je besplatno? Je li to zato jer ljudi ne znaju dovoljno o toj usluzi, iz općeg neznanja, jer se srame, možda baš zato jer je besplatno…?
Ivona: U veljači smo pružili 37 usluga savjetovanja i psihoterapije. Primjećujemo da je trend traženja pomoći u porastu. Zašto se ljudi ustručavaju doći, teško je reći. Nekada smo razmišljali i da to, što su usluge besplatne, kod klijenata moguće stvara sumnjičavost u samu kvalitetu usluga. Sada vjerujemo da treba više raditi na informiranju i senzibiliziranju javnosti o našim uslugama kao i o važnosti rada na sebi.
Naši klijenti su, nakon završenih tretmana i nakon što osjete sve dobrobiti rada na sebi, sretni i zahvalni na besplatnim uslugama, a i zbog činjenice da smo im tu blizu i da ne trebaju ići u Split ili neke druge udaljenije gradove. U Savjetovalište dolaze klijenti iz okolnih općina Makarskog primorja, te gradova Opuzena, Metkovića, Splita, Imotskog, jer u nijednom od ovih gradova ne postoji ovakva vrsta savjetovališta sa besplatnim uslugama savjetovanja i psihoterapije.
Biste li rekli da su ljudi generalno prilično nesretni i nezadovoljni i što ih čini nesretnima?
Matea: Generalna odrednica nesretnosti i nezadovoljstva ljudi kao takva ne postoji. Doživljaj kvalitete življenja, odnosno osjećaj sreće procjena je svakog pojedinca o vlastitom životu u kontekstu okruženja u kojem živi. Osjećaj sretnosti ili nesretnosti jako malo ovisi o onome što nam se događa, a više o onome kako mi to doživljavamo i razumijemo.
Recentna istraživanja provedena u Hrvatskoj nam kazuju da su hrvatski građani najviše zadovoljni svojim odnosima s obitelji i prijateljima te prihvaćenošću od okoline u kojoj žive, a najmanje zadovoljni svojim životnim standardom. Ovim istraživanjem istaknuto je ono najvažnije što nam je preduvjet za našu sretnost, a to je uspostava i zadovoljstvo svojim odnosima s najbližima.
Koliko god s jedne strane živjeli u izazovnim vremenima pa i neizvjesnim, s druge strane ipak je većini građana lakše nego je to bilo našim bakama i djedovima koji su fizički puno više radili, mučili se, prošli ratna vremena, glad, žene su bile podčinjene…Zašto je društvo onda tako nezadovoljno, neotporno, gladno pažnje i potvrde, isfrustrirano…?
Matea: Same okolnosti i okruženje u kojem živimo, standard koji imamo nije garancija za postizanje osobnog zadovoljstva i osjećaja sretnosti. Postoje ljudi koji u izrazito povoljnim okolnostima ne uspijevaju sretno živjeti i u isto vrijeme postoje oni koji i u teškim i izazovnim okolnostima uspijevaju ostvariti osjećaj osobnog zadovoljstva i sreće. Znati i moći kvalitetno upravljati svojim životom je proces kojeg usavršavamo cijeli svoj život, a to se isto tako radi i u procesu psihoterapije. Kakve god okolnosti bile, kakve god prilike ili neprilike život nudio, čovjek sam bira kako će ih živjeti.
Kako biste opisali posao psihoterapeuta s klijentom, koji je cilj?
Matea: Cilj psihoterapije je omogućiti klijentu usvajanje uvjerenja uz koje će bolje upoznati sebe, s kojima će poboljšati svoje odnose i na taj način unaprijediti svoje mentalno zdravlje. Tijekom rada terapeut uz klijenta stvara uvjete u kojima klijent ima priliku učenja uspostavljanja kvalitetnijih odnosa, te djelotvornijih načina upravljanja vlastitim životom i rješavanja teškoća. Ukoliko želimo svjesnije i zadovoljnije živjeti i činiti kvalitetnije životne izbore, u razgovoru s psihoterapeutom možemo otkriti kako to činiti.
Psihoterapijsko iskustvo pomaže ljudima da bolje razumiju svoje teškoće i usvoje nova ponašanja uz koja mogu prebroditi svoje boli. Psihoterapija nam omogućava da razvijemo kapacitete za sve one izazove s kojima se svakodnevno suočavamo. Zato nije nužno čekati da budemo „u krizi“ kako bi potražili podršku psihoterapeuta.
Kako djeci i mladima pomoći da budu otporniji na stres i životne izazove i uopće sposobniji se nositi sa životom i uživati u njemu? Ukratko, da budu sretniji.
Ivona: Roditelji često dolaze u Savjetovalište zbog odgojnih teškoća, kažu da bi voljeli da radimo s djetetom kako bi dijete popravilo svoje ponašanje. Nisu svjesni da su oni ti koji bi trebali, radom na sebi, biti model za dijete kako živjeti sretan i uspješan život. Iz tog razloga psihoterapiju nikad ne radimo s djecom do 16 godina. Pa čak i kad su djeca starija, a žive s roditeljima uvijek zahtijevamo razgovor s roditeljima.
U čemu roditelji najčešće griješe?
Ivona: Kada je u pitanju odnos roditelj – dijete, roditelj je uvijek taj koji je odgovoran za odnos s djetetom, kao i za stvaranje adekvatnih uvjeta za zdrav i siguran razvitak djeteta. Odgovornost i radišnost je nešto što bi roditelji trebali poticati kod svoje djece. Kao roditelji često pokušavamo zaštiti djecu od svih nelagoda, rješavamo njihove probleme, radimo stvari umjesto njih, a na taj način ne osposobljavamo djecu da žive sretniji i odgovorniji život.
Slušala sam na jednom podcastu psihijatra iz regije koji kaže da ćemo teško biti sretni ako nismo utentični i ako ne otkrijemo svoju svrhu. Uzeo je primjer miša i lava; svi bi htjeli biti lav, ali ako si miš, za to već imaš kapacitete i budi onda dobar miš, iskoristi što ti je dano. Je li to problem, što u ovom narcisoidnom društvu svi žele biti lavovi? A svrha je manje važna od cilja, postignuća, efikasnosti?
Ivona: U pravu ste, činjenica da svi želimo biti lavovi je čest uzrok nesretnosti. Mi bismo u
psihoterapiji rekli da su to nerealna očekivanja koja imamo od samih sebe, a koja često nisu u skladu s našim kapacitetima. Iz tog razloga očekivanja se ne ispunjavaju, a mi sebe počinjemo promatrati kao neuspješne. Istovremeno se uspoređujemo i s drugim ljudima. Usporedba s drugima nije dobra iz razloga što će se uvijek naći netko tko će biti bolji od nas te će nam se naši rezultati činiti beznačajnima.
Jedina zdrava usporedba bila bi usporedba sa samim sobom, da se pitamo jesam li ja danas, ulažući u sebe, makar malo bolja verzija sebe u usporedbi sa sobom kakav sam bio jučer. Što smo više usmjereni na svoju nutrinu tražeći unutarnji sklad to smo autentičniji. Usmjerenost na izvanjsko zadovoljenje potreba (kroz ocjene, pohvale, potvrde od drugih, materijalne stvari) nas udaljava od te autentičnosti.
Isto tako za mene kao terapeuta autentičnost je izuzetno važna. To bi značilo da sam kao osoba usklađena sa samom sobom, da živim ono o čemu poučavam klijente. To je razlog da i sama edukacija za psihoterapeuta traje jako dugo, jer to podrazumijeva i dugogodišnji rad na sebi.
Ljudi često pitaju jedni druge “kako si”, no obično dobivamo mehaničke odgovore jer malo tko to pita očekujući iskren odgovor i malo tko ima namjeru iskreno odgovarati. Što mislite, kako bi judi reagirali kad bismo ih umjesto toga pitali “jesi li sretan/na”?
Ivona: Slažem se da se slabo zanimamo za druge. Ne samo za one osobe koje srećemo usputne, nego i one s kojima živimo i koji su nam najbliži i najdraži. Trebali bi se češće pitati kako se osjećaju, jesu li sretni, čega su gladni, žedni, što bi voljeli i željeli u životu, pa i to kako se oni osjećaju uz nas i ono što im mi nudimo.
Na psihoterapiji klijente ne pitam jesu li sretni jer znam da ih kod mene dovodi neka nesretnost, ali ih pitam što bi im u životu trebalo kako bi ponovo bili sretni. Često ne znaju što bi odgovorili. To govori koliko malo poznajemo sebe. Osjećamo da smo zbog nečeg nesretni, ali ne znamo što bismo trebali da ponovno budemo sretni. Tu kreće moj rad s klijentom, dublje u klijentovu nutrinu, kako bi spoznao sam sebe, kako bi razumio što mu se dešava, odakle dolazi nesretnost i što je moguće činiti kako bi ponovo postigao zadovoljavajuću životnu ravnotežu. Taj proces nije jednostavan, proces je izazovan, ali nagrada koja slijedi je toliko divna da se doista isplati.
Bismo li to trebali češće upitati i djecu, umjesto što ih se pita kako je bilo u školi i kakvu su ocjenu dobili?
Naravno, i djecu bismo trebali češće pitati jesu li sretni, ali i kako znaju da su sretni i što bi mogli još učiniti kako bi bili još malo sretniji, uspješniji. Kroz razgovor ih poticati da se usmjeravaju na sebe, da razvijaju svoje kapacitete, svoje sposobnosti za usklađivanje i sa drugim ljudima i sa životnim okolnostima jer to jedini siguran put ka autentičnosti i dugoročnijoj sreći.
Ivona Ćirak /foto M.D.
