Pred nama su tri crtice vezane za osobu čiju mučeničku smrt ovih dana obilježavamo.
Crtica prva:
– U ljetopisu s nadnevkom 11. veljače 1964., župnik župa Makra i Kotišine zapisuje: ‘Pokojnica je do zadnjeg izdaha gorko žalovala radi smrti svojeg nepravedno optuženog i umorenog brata, svećenika isusovca. Žarko se molila za njegovo proglašenjem svetim, tvrdeći da će se neko čudo po njegovom zagovoru kad-tad dogoditi’
Crtica druga:
-Ranih 70-ih godina prošlog stoljeća u rukama nadležnog organa Stanice narodne milicije našla se anonimna prijava. U njoj je stajalo: ‘Ja kao odgovorna građanka i iskreni rodoljub dužna sam prijaviti drugove koji su u poznatoj točioni pjevali pjesmu ‘Rajska Djevo Kraljice Hrvata’. Koliko znam ta se pjesma možda i može pjevati u crkvi, ali ne i na javnim mjestima. Pjesma propagira religiju u našem naprednom društvu i neprijateljski je nastrojena. Napisao je protivnik borbe protiv fašizma, likvidiran kod Dubrovnika. Sudac je odbio predmet i čujem kako je komentirao da su to čiste gluposti. Ne znam je li vam poznato da nije htio suditi izgrednicima zato jer je on rođeni nećak svećenika koji je tu nacionalističku pjesmu spjevao. Upozoravam vas da ovo trebate pod hitno istražiti i suca sankcionisati!’
Crtica treća:
-Stara je Mile prijateljicama na povratku s mise u svojoj maloj kužinici potiho pričala -Ja san služila u Dubrovniku sinu od našeg apotekara. I on je bio apotekar. U ratu je bilo puno teško. Ja san se držala crkve. Išla san u uvik na misu kad je služio naš domaći čovik, Kotišanin. On se u vrime rata nije intrigava u politiku, niti je drugova ni sa jednon vojskon. Stavili su ga na zub zarad toga šta je privlačio puno mladosti u crkvu. Ni Talijani ga nisu lipo gledali, jer se nije da pod njihovu bandiru. Mater od jednoga šta je završio u zatvor jer je radio za partizane, svidočila mi je kako joj je pomoga da sina izvuče iz pržuna priko nekog činovnika šta je uvik dolazio na misu u isusovaca. Koji dan prije nego šta će rat fermat gospodar mi je reka da mu trčim u crkvu poručit kako je dozna da je na crnoj listi partizanskoj. Kad san mu prinila vist odgovorio je- Ne bojin se! Nisan nikoga u crno zavijo! Na kraju su odveli i moga gospodara i njega na oni nesritni otok i tamo ih smakli!, uzdahnula je teško Mile.
Ovo su tri crtice o ocu Petru Perici, svećeniku isusovcu, likvidiranom na Daksi, otočiću pred Dubrovnikom netom po dolasku partizanskih snaga u grad. Različiti izvori navode različite datume nemilog događaja. Najčešće se spominje 24.10.1944., ali i 25. i 26. istog mjeseca. Tome je kumovala duga poslijeratna šutnja, te odbijanje svjedočenja živućih sudionika egzekucije. Čini se kako je najviše vjerovati isusovcu ocu Roku Prkačinu koji je nakon dugogodišnjeg istraživanja utvrdio 26. listopada kao dan umorstva oca Petra Perice. Sva saznanja o životu, djelovanju i smrti ‘padre Pjera’, kako ga je narod uobičavao zvati, Prkačin je sakupio i objavio u knjizi ‘Otac Petar Perica, pjesnik i mučenik’, prvi put izdane 2014. godine.
Tko je bio Petar Perica čovjek čije ime danas u Makarskoj nose osnovna škola i jedna ulica? Iz detalja tri crtice s početka možemo doznati dio odgovora.
Svećenik zadužen za Kotišinu bilježi smrt Petrove sestre Matije Lovrete rođene Perica. Nepomirena nasilnom smrću svoga brata umire 1964. u 87-oj godini života. Ognjište Perica je Kotišina. Ova je obitelj odvojak stare loze hrvatskog praplemstva, nekoć moćnih Kaćića. Taj dio roda nosi i pridjevak Perić po ocu istog imena. Naknadnim zapisivanjem u crkvene knjige obitelj se zapisuje iskrivljeno kao ‘Cazich Periza’, da bi kasnijim upisima opstalo obiteljsko ime Perica kojeg nasljednici nose do danas. Otac Petra, rođenog 27.lipnja 1881., je Stipe, a majka je Antica iz roda Srzić, grane Pavlović Lučića. Petrovo je podrijetlo iz uglednih, nekoć moćnih i starosjedilačkih, a tijekom vremena osiromašenih rodova. Skromne prilike nisu obećavale znatnije obrazovanje malog Petra. Srećom i providnošću izniman talent dječaka prepoznat je u makarskoj Pučkoj školi.
Pri jednoj od vizitacija župi primjećuje ga biskup Nakić kojeg Petar pozdravlja recitacijom. Doznavši da je daroviti dječak iz obitelji skromnih prilika odlučuje ga uputiti na daljnje školovanje u travničku Isusovačku gimnaziju 1895. godine. Za proslavu jubileja ‘Svete godine’ 1900. piše pjesmu posvećenu Srcu Isusovu ‘Do nebesa nek’ se ori’, upamćenu kao jednu od najpopularnijih i od puka rado pjevanih crkvenih hrvatskih pjesama. Kasnije školovanje nastavlja austrijskom Velehardu, studira filozofiju u Bratislavi i teologiju u Innsbrucku. Nakon zaređenja mladu misu slavi u rodnoj Kotišini u crkvi Svetog Ante. Djeluje u Zagrebu, Splitu, Travniku i konačno od 1937. godine u Dubrovniku gdje je i dočekao koban kraj.
U drugoj crtici iz napisa spominje se pjesma ‘Zdravo djevo’, poznatija i kao ‘Rajska djevo kraljice Hrvata’. Pjesmu je otac Perica napisao 1904. godine, prigodom 50-te godišnjice proglašenja dogme Bezgrešnog Začeća. Spominjanje hrvatstva bio je trn u oku novim vlastima. Sadržajno duboko religijski, no i nacionalno obojan tekst, označio je pjesmu politički nepodobnom. Odatle i situacija iz druge crtice ispričane od zajedničke srodnice autora redaka i oca Perice, niže namještenice suda u Makarskoj. Pretpostavljalo se da iza anonimne prijave stoji jedna revna potkazivačica za režim nepoćudnih izjava, viceva, pjesama…
‘Rajska djeva kraljica Hrvata’, pjevana izvan zidova crkve bila je posebna ‘poslastica’ za prijavu, rame uz rame s ‘Ustani bane’ i ‘Vilom Velebita’. Sudac B., Peričin nećak, gurnuo je predmet duboko ispod spisa u uredsku ladicu, te tako sigurno spasio pjevače od neugodnog ispitivanja, a vrlo moguće i zatvorske kazne zbog ‘pjevane rušiteljske diverzije’. Pjesma je postala gotovo zavjetnom himnom Hrvata katoličkoj crkvi i Majci Božjoj. Pjeva se često i rado. Otac Perica posvetio je stihove i svetom Klementu, zaštitniku grada. Stihove naslovljene ‘Sv. mučeniku Klementu, pokrovitelju Makarske’, uglazbio je maestro Aleksandar Srzić.
Treća crtica odvodi nas u ratne dubrovačke godine. Padre Pjero zdušno djeluje oko aktiviranja katoličke mladeži. Upamćeno je i njegovo humanitarno djelovanje. Široke je ruke prema sirotima, pomaže pri školovanju nadarenih učenika skromnog materijalnog stanja. Ne zaboravlja ni svoje Makarane i Kotišane. Doseljenima iz rodnog kraja pronalazi poslove i osigurava smještaj. Intervenira pri liječenjima u dubrovačkoj bolnici, plaća ukope više umrlih služavki namještenih u gosparskim kućama. Srećom do kasnih godina preživjela sluškinja Mile dobro je pamtila, te ispričala priču iz treće crtice.
Namještena u domu rodom Makaranina, apotekara Barbijerija, također bez suđenja likvidiranog na Daksi, imala je prilike pratiti djelovanje oca Perice. Njeno svjedočenje, narodsko i jednostavno, raspolagalo je nažalost u literaturi vrijednim, neiskorištenim informacijama. Posebno je znakovita Milina rečenica -I oni šta su komuništi bili i u Boga nisu virovali nisu mogli virovat kako je jedan nesritnik naredio i potpisa da umore dobrog čovika šta ni mrava ne bi zgazio, a tolikima je pomoga!
Tko je potpisao smaknuća bez suđenja znamo. O žrtvama Dakse pisano je od 90.-ih puno. Snimljeno je i nekoliko dokumentarnih filmova. Filmska sekcija makarske škole koja nosi ime oca Petra Perice, snimila je kratki, ali hvalevrijedan uradak kojeg možete naći na YouTube-u. O Daksi se više nije moralo šutjeti. Nažalost cijena je bila prevelika.
Grad se odužio padre Pjeru i obnovom rodne kuće, te postavljanjem spomen-ploče u Kotišini.
Potpisnik napisa, ponosan što je preko Srzićeve krvi srodnik oca Perice, obnovio je tako uspomenu na nepravedno ubijenog svećenika. Članak je složen bez velikih pretenzija i spominjanja činjenica s kojima smo posljednjih 30-ak godina upoznati. Obnavljanja uspomena su važna, jer prašina zaborava najčešće prekrije ‘crne točke’ iz domaće povijesti, a zaborav je najbolji put za ponavljanje istih grešaka. O obljetnici smrti isusovca, Kotišanina i mučenika, sveta će se misa slaviti danas u 19 sati, u katedrali Svetog Marka.
Uz tekst su korištene fotografije iz knjige o. Roka Prkačina ‘Otac Petar Perica, pjesnik i mučenik’.
Piše: Marino Srzić
