Jučer je, u punoj Dvorani Arte, predstavljena treća zbirka humoreski Ivice Mijačike, a riječ je o knjizi “Zar i ti, auto moje?”. Nakon što je protekle godine na istom mjestu predstavio zbirku pjesama “Rič, oko stine”, autor je sada pred publiku donio novo štivo, drugačije i žanrovski i tematski, no jednako čvrsto ukorijenjeno u njegov majstorski osjećaj za detalje. O knjizi i o samom autoru govorili su Ana Duvnjak, ravnateljica Gradske knjižnice, Nera Karolina Barbarić, pjesnikinja i književna kritičarka, izdavač Mišo Nejašmić i književnik Miroslav Mićanović. Ulomke iz knjige čitao je glumac Trpimir Jurkić, ali i Nera Karolina Barbarić, dok se dinamičnost postigla kroz anegdotalne uvode za koje se pobrinuo sam Mijačika.
Kako je rekla Barbarić za književnika, riječ je o vrlo slojevitom piscu. Istaknula je kako pisanje humorne književnosti ne traži samo tehničko znanje, nego i sposobnost da se nasmije čitatelja i da ga se zabavi.
– Koristi se intimno kratkim opisima likova, a osobnosti su prepoznatljive već iz prvih rečenica. U ovoj knjizi humoreski gradi privrženost s pojedinim tipovima ljudi koje je sam stvorio, a to se ne postiže dobrom gramatikom nego snažnom analogijom sa stvarnim životom, neugodnostima i situacijama koje se mogu dogoditi bilo kome, bilo kad i bilo gdje, rekla je Barbarić dodajući kako je Mijačika majstor burleske koji cijelo vrijeme proučava ljude i događaje oko sebe.
– Knjiga je zbir farsi o automobilu kojoj ne štedi nikoga nego implicite postavlja pitanja o prekomjernosti isticanja moći i važnosti, a sve to preko auta. Knjiga završava nadrealnim epilogom koji služi kao autorovo krajnje protivljenje tradicionalnoj gluposti, naglasila je Barbarić dodajući kako je Mijačika “zakucao” s knjigom “Zar i ti, auto moje?”.
Mišo Nejašmić rekao je kako mu je drago da kao nakladnik (Jesenski i Turk) imaju sada već kućnog autora koji nije samo lucidan nego i plodan. Njegova izdavačka kuća publicirala je do sada tri Mijačikine knjige, a Nejašmić je otkrio da se već dvije nove pripremaju.
Kazavši kako je njihova kuća poznata po kritičkoj literaturi, istaknuo je kako im je najintrigantnijni od svih Mijačikinih slojeva onaj koji se zove društvena kritika.
– Mijačika je majstor u kratkim formama. S poezijom me osvojio, a on taj ritam može prebaciti u ovako kratkim formama gdje osjetite da taj čovjek nije tu samo da ispriča neki vic, nego osjetite da se unutra skriva jedna konstrukcija koju možete sagledati iz više aspekata, kazao je Nejašmić.
Publici se putem video video poziva obratio i Miroslav Mićanović koji je na jednostavan način ukazao na važnu stvar. Naime, unatoč idolatriji kojoj je čovjek sklon, a Mijačika na to upozorava u svojoj knjizi, utočište svih bjegova i kompenzacija koja nikad neće izdati upravo je, kako je rekao Mićanović, književnost.
– Literatura je pustolovina u koju moramo vjerovati i koja je daleko pouzdanija od svih važnih mjesta koja nam se nude i koja nas napuštaju. Vaša prisutnost našu stvarnost čini boljom nego što ona zaista jest, poručio je Mićanović.
Da Mijačiki ne nedostaje inspiracije za pisanje, osim Nejašmićeve najave kako se pripremaju dvije nove knjige, potvrdio je i sam autor. Na pitanje Ane Duvnjak odakle crpi inspiraciju, odvratio je kako je primjerenije pitati kako se od inspiracije obraniti.
– Ona vreba svugdje, gdje god se okreneš. Upališ TV, na raskrižju, u samoposluzi, u redu, na poslovnim sastancima koji su leglo inspiracije, pa moja firma, pa aktovke, postole, odjeća…Na kraju ispada da je problem obraniti se, a sve što trebaš je nešto zapisat i – surađivat s bijelim papirom, odvratio je Mijačika.
Publika se zabavila slušajući ulomke iz knjige, a jedna od crtica koje su izazvale pljesak bila je i priča o potrebi čovjeka da sve moguće adaptira. Tako se adaptira Shakespeare (jer zašto se ne bi nadogradio i poboljšao!), adaptiraju se žene težeći vlastitom dizajnu svog tijela (jer naravno da znaju bolje od tvorca!), a adaptiraju se – razumljivo – i auti.
U jednom je trenutku Mijačika pitao ima li netko iz Velikog Brda u publici, a nakon povratnog odgovora, autor je kazao kako će sigurno znati da su Velobrđani nekad bili poznati po jedinstvenim adaptacijama svojih vozila. Adaptacije su podrazumnijevale dva auspuha i – tri radio antene. Opservacija koja, doduše, nije utkana u knjigu izazvala je smijeh, kao i niz ostalih detalja iz knjige, a nakon druženja s autorom i prijateljima iz svijeta književnosti, publika se nastavila zabavljati uz domjenak priređen u Galeriji Gojak.
Ivona Ćirak /foto M.D.
