Iz Hrvatskog biografskog leksikona pod natuknicom –Bijanković Nikola, biskup, sažeto iščitavamo slijedeće podatke; „ Split, 1645.- Makarska, 1730. Osnivač Kongregacije Sv. Filipa Nerija, član Ilirske akademije, autor katekizma ‘Nauk kristijanski, kratko složen’.
Za makarskog biskupa ustoličen 1699. Brinuo za siromahe i bolesne i osnovao više bratovština u Makarskoj i okolici. U spomen na bitku kod Sinja sagradio crkvu u Brelima, a u Makarskoj crkvu Svetog Marka, temelj kasnije katedrale. Na brojnim pastirskim pohodima potiče širenje vjere, ali i ekumenizam. Cijenjen je i kod muslimanskog stanovništva. Radi na prosvjećivanju i potiče prvo organizirano obrazovanje. Njegova nastojanja da župe organizira u duhu Tridentinskog sabora izazvala su napetosti i nesporazume s franjevcima. Umro je na glasu svetosti i 1881. pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.“
Tako stoji u leksikonu. I više nego dovoljno činjenica koje svjedoče kako je djelovanje Bijankovića nezaobilazno za domaću povijest. Njegovom aktivnošću započinje transformacija luke s trgovištem u urbanu formaciju s pravim obilježjima grada. I konturom i kulturom.
Kako ga doživljava puk? Kao strogog i pravednog, milostivog i poduzetnog, pomiritelja i čudotvorca. Katkada se legende i stvarni fakti isprepliću. Slično se dogodilo i s Bijankovićem.
Potičući aktivnost flagelanata (samobičavalaca) u procesiji Velikog petka, zaradio je epitet strogog. No takvo izražavanje pobožnosti nije specifično samo za Makarsku. U razdoblju korizme Bijanković ima razumijevanja za potrebu ‘švogavanja’ puka. Pretposljednjeg tjedna pred Uskrs dozvoljava kratki predah od pokore, nazvan po popularnom plesu ‘kavalkina’. Koristeći taj detalj, mladost je spočitavala strogost roditeljima –Kad je moga Bijanković pustit kavalkinu možeš i ti!
Još su neke predaje dugo pripovijedane pred kominima rezervirale počasno mjesto u nikad sabranoj antologiji govorne baštine. Kao legenda o misterioznoj krađi Bijankovićeve papuče i njenom čudnom pronalasku. S elementima strave, priča se i o čuvarima biskupova groba gdje noćima kruže duše pokojnika kojima je za života pomogao. Gradski stražar Antunović-Finko do smrti se zaklinjao u viđenje mirakula, ističući kao horor-detalj da su bića u bijelim haljama imali umjesto svijeća zapaljene vlastite palčeve.
Štorije obiluju zanimljivostima, a zahvaljujući zaljubljenicima u tradiciju srećom su sačuvane. Predaje bi trebalo zgodno uobličiti i eto nam pravog makarskog brenda od čijeg nedostatka kronično patimo. Legende o biskupu ne smještaju njegov život na policu bajkovitog, već samo potvrđuju činjenicu kako se oko velikih imena kad-tad pojavi neki imaginarni moment.
Posebno se cijenila biskupova zasluga oko pribavljanja svetih moći zaštitnika grada, koje Makarska do 1725. nije imala. Poduzetno ishodivši od pape Benedikta XII. kosti nepoznatog kršćanskog mučenika iz katakombi, šalje plemiće Kačića i Ivaniševića u Rim po relikvije. Bosonog i s pokorničkim užetom oko vrata dočekuje ih na obali uz uzvik – Ave sancte, esto nobis propitius et clemens! (Zdravo sveče, budi milosrdan i milostiv prema nama!). Od tog lat. clemens (milosrdan), formirano je i ime do tada anonimnog sveca-zaštitnika Klementa.
Bijankovićeva smrt na Svetog Lovru 1725., donijela je vremenom i ekonomski zamah gradu. Okupljajući se na spomendan, okupljeni su usput i trgovali na trgu pred katedralom donoseći svake godine sve veći asortiman robe. Fijera Svetog Lovre postala je tako važnim gospodarskim događajem u kalendaru godišnjih zbivanja.
Za čudesna izlječenja po zagovoru Bijankovića u procesu dizanja na nivo oltara, prikupio se velik broj svjedočanstava. Jedno je zabilježeno i u posljednjim decenijama prošlog stoljeća. Osim misama, u teškim situacijama, posebno bolestima, pomoć se po zagovoru Bijankovića tražila lijeganjem potrebitoga na njegov grob. 1881. sazvan je skup građana koji mogu posvjedočiti o Bijankovićevim čudima, prema vlastitom iskustvu ili po čuvenju. U svemu je ispitan i popisan 51 svjedok. Osim Makarana i Primoraca, svjedoče i vjernici iz Splita, Omiša, Korčule, Studenaca, Bosne… Uz mnoga izmoljena ozdravljena, spominju se i druge kvalitete: predviđa dramatične događaje, neporočan je, obraća muslimane, a uz to ga turska vlast cijeni i osigurava mu zaštitu. Daje milostinju ženama palog morala, isluženim vojnicima, skitnicama. U vrijeme neimaštine zalaže vlastitu srebrninu za nabavku kruha. Prodaje obiteljsko nasljedstvo u Splitu i na Šolti i daruje potrebite. Živi pokornički hraneći se lećom, u korizmene dane posute pepelom. Trapi tijelo i bičuje se u čast Kristove muke.
Na skupu je otkriven biskupov grob i utvrđeno stanje. Tijelo je ostavljeno izloženo građanima i u dva dana pohodi ga više tisuća. Osim sedla, mitre, prstena i dijelova ruha, popisani su i biskupovi predmeti na čuvanju kod građana: košulja (kod Gardunovih), zvonce (kod Raffanellija), legendarna papuča (kod Ivaniševića), klecalo u Brelima, te više komadića tkanine kod vjernika iz Makra i Kotišine. Proces za beatifikaciju krenuo je uspješno, ali je naglo zastao i ostao je naslov Sluge Božjega. No i danas ga poštivatelji nazivaju blaženim.
Očekivano da franjevci zbog starih prijepora gledaju na proces sa sumnjom, katkad i podsmijehom. U ljetopisu za 1905. godinu, kroničar smatra upitnim čudesno ozdravljene oca makarskog načelnika. Za proces proglašenja blaženim zapisuje: „Od Bijankovićeva brašna neće biti svete pogače!“ Ismijava usput i mirakule u koje puk vjeruje. 1930. na obilježavanju 200-te godišnjice smrti, franjevci se ne odazivaju. Rodom Kotišanin, isusovac O. Petar Perica, ubijen od partizana na Daksi, tom prilikom u nadahnutoj propovijedi ističe biskupove vrline. Dojam kvari nezgoda pri kojoj pred vratima izložena Bijankovićeva slika, pada pred naletom vjetra. Samostan komentira događaj: „Bura je bacila sliku, te su je morali vratiti u crkvu. Kao da i nebo pokaza da Bijanković nije svet!”.
Župa Sv Marka, naravno sve bilježi drugačije. 1959. kult Bijankovića još je živ, pa se za Svetog Lovru na grobu daje odrješenje i izlaže biskupova odora. „Cijeli dan su pristizali ljudi iz okolnih sela i molili se lijegavši na njegov grob. Bio je i veliki sajam, koji je ostatak štovanja biskupa.“
Biskupov kult je bio toliko snažan da je kod starijih stanovnika imao revne poklonike i u drugoj polovini 20. stoljeća. Poznat je slučaj vremešne vjernice flagelantice, kao i običaj namjernog ležanja na oštrim borovim šišarkama prekrivenih plahtom kao doprinos trpljenju u Bogu. Jedna je štovateljica bila spremna dati čitav komad maslinade za navodnu tkaninu s Bijankovićeve misnice. Ekstremni su to primjeri, no i dokaz jake vjere o čemu nije lako ni potrebno suditi izvan konteksta vremena, prilika i običaja. Već po smrti Makarani ga nazivaju blaženim. Ponajprije zbog čudotvornih izlječenja po njegovom zagovoru. Zabilježeno je: „Slijepa koludrica opet progleda, a usahla ruka težaka postade u času zdravom“ Otac gradonačelnika Klarića ozdravlja od padavice i daruje 3 000 forinti za troškove beatifikacije. Riječ je o svoti dostatnoj za tri godišnje visoke liječničke plaće.
Za kraj još samo jedna zgoda vezana uz našeg biskupa. Stari bračni par, duboko religiozan, skladno je živio dugo godina. Ništa ih nije moglo omesti u uzajamnom poštovanju i ljubavi. Osim jedne stvari. On je odlazio na mise u franjevački samostan, a ona sjedila u prvom banku Svetog Marka. Domaći rečeno muž je bio ‘fratarski’, a žena ‘popovska’. Čim bi supruga u zajedničkim večernjim molitvama zazvala pomoć Bijankovića, suprug bi prekidao pobožnost. Slične je dišpete, drugačije okrenute, činila i ona njemu.
U nadi da nećemo činiti jedan drugome dišpete, svim nositeljima inačica imena Lovre sretan imendan, a da biskup Bijanković bdije nad svojim gradom, ne treba sumnjati.
Piše: Marino Srzić