Prvo što nas zanima kad uzmemo novi kalendar u ruke, provjeriti je u koje dane padaju blagdani. Ne zbog traženja simbolike, niti iz astroloških interesa, već radi sasvim prozaičnog razloga. Provjeravamo možemo li užicati koji produženi vikend ili otići u masline bez lažiranja bolovanja. Svi Sveti padaju ove godine u nedjelju, a Dušni dan u ponedjeljak, zbog čega nam je pao mrak na oči. Da nam je pretke bilo pitati, što od znakovitih dana u ovom nizu nedostaje, ne bi znali odgovoriti. Na spominjanje Halloweena iliti ‘noći vještica’, bili bi užasnuti doznavši kako im nasljednici slave štringe i redaju po ponistrama tikve.
Standardni službeni termin Svi Sveti, prema lokalnom izričaju glasi, u dahu izgovoreno; Svisveti, što nekad zna zvučati i kao Siseti. Usvojeni naziv Dušni dan, nekoć je bio poznat kao Mrtvi dan.
Pošto se termini često brkaju, nije zgorega ponoviti što svetkujemo prva dva dana u studenome. Svi Sveti su spomen na one koje je crkva proglasila svetima ili su svojim životima dosegli kršćanske ideale. Na Mrtvi dan spominjemo se dragih pokojnika i posjećujemo im počivališta.
Iz kronologije makarske župe mogu se iščitati prigodne crkvene funkcije, te tradicijsko prilagođeni običaji.
Kroničar bilježi: ‘Poslije pjevane mise u crkvi, atmosfera poprima mrtvački kolorit. U takvom ozračju povorka vjernika kreće prema grobištu, gdje svećenik daje odrješenje, pa se vraćaju u crkvu uz pjevanje ‘Miserera’. Procesija je ove, 1947., bila vrlo slaba, s malo svijeta i nimalo pjevača’
Tih se godina uslijed zategnutih odnosa crkve i vlasti, događaju i ekscesi. Jedan upravo na Svisvete.
‘Ove je godine, procesija na groblju koincidirala sa sprovodom starice, sprovođene petokrakom. Čini se da slučajnosti nije bilo, već je sve osmišljeno da se dogodi neugodnost. Najavili smo vrijeme ophodnje vlastima i trebali proći prvi, no pred nama se ispriječila kolona. Povorke, jedna s križem, a druga sa zvijezdom, stajale su jedna nasuprot druge. Prava je sreća da je vođa sprovoda zaokrenuo, pa smo se mimoišli. Župnik je pri odrješenju spomenuo žrtve rata, posebice svećenike, što je bilo krivo protumačeno, te smo pozvani na informativni razgovor’
Svjedoci su pričali da je atmosfera bila napetija. Neki su iz procesije prišli sprovodu, a drugi su se, iz pogreba s petokrakom, zbunjeno ‘znamenovali’ i odgovarali u zboru na svećenikove riječi pri obredu pred kapelicom.
Groblje je centralni dio zbivanja Mrtvog dana. Uz sjećanje na pokojnike, grobnice su nudile batudu za ogovaranje. Osim komentara na život i moral pokojnika, analizirali su se i vidljivi elementi. Posebice kvaliteta grobnica, te cijena cvijeća. Primjerice –Vidi kakvi mu je grob! Nisu bili kapac nalit ploču! Palac im je ostavio, a njemu mrtvome na glavu kapje! Ili –Opoštenili su se! Nisu joj svaki dan nosili ručak, ali na grob joj nose cviće! I to ne socijalno, nego s fjokima!
U našem starom kanpu, uzdasi nisu mogli nadglasati ćakule. Makarani se ne mogu odreći brontulanja ni u najpotresnijim trenucima. To ne znači da ne poštuju uspomenu na pokojnike. Jedan je dugogodišnji udovac kazivao –Dok je bila živa morila me zašto ne ćakulamo! Sad joj stalno prid grebom pripovidam, a od nje ni riči! Nikad zadovojna!
Svisveti, ‘prvi Božić’, predmnijevali su i desert. Skromni trieštinski kolač potopljen u ‘suzu’ prošeka ili kumpet bili su dostatni.
No favoriti slatkog bili su bobići, ‘fave di morti’. Kući ih se radilo rijetko. Nekoć su se nabavljali u legendarnog pašticijera Martnisa, a poslije kupovali u splitskoj Kiriginovoj butigi. ‘Bobis’ ih je počeo proizvoditi kasnije.
Postoji fjaba o gulozoj sirotici koja je jedva čekala Svisvete za osladiti se bobićima. Znala je na koju se adresu ‘ogrebati’. Kod udovice koja je okupljala žene na moljenje svim svetima. Na koncu bi ih počastila bobićima. Svetih je u litaniji bilo ko pržine u moru, pa bi se sirotica uzvrtjela, očekujući završni –Amen! Jednom nije mogla izdurati – Sveta Perpetuo i Felicito molite za nas, Sveti Felikse Kantalicijski moli…, nabrajale su moliteljice. Dalo joj je u glavu, pa je opalila -Sveti favi di morti i bobići, iđemo vas izist, amen!
Makarsko groblje ove godine bilježi 200 godišnjicu prvog registriranog ukopa. Autor redaka u svakoj zgodi pokušava naglasiti ovaj podatak, u nadi da će se naći netko, tko će podržati i dostojno obilježavanje.
Danas su spomenute užance na umoru. Sigurno da makaruni ni bobići nisu dio smisla Svisvetih i Mrtvog dana, no to nisu ni skupi cvjetni aranžmani ni svijeće atomskog dizajna.
Jedan običaj je ostao i to je dovoljno; pohodi počivalištima i promišljanje o prolaznosti vremena kojeg upravo trošimo. Kad bi tu užancu održali, za nas bi još bilo nade.
No, ove smo godine, zbog ‘nesritnice korone’, na novoj kušnji. I kanap valja posjetiti oprezno, bez susreta i čakula, s maskom i pomijom. Tako mora bit! Naši nam dragi pokojnici, sigurno neće zamjeriti. Ne žele nas još za sustanare. Za to uvijek ima vremena…
Piše: Marino Srzić / foto MD
