Niko Vitlić iz Tučepi u lipnju ove godine osvojio je godišnju nagradu za promicanje tolerancije i škole bez nasilja “Luka Ritz”. Osnovnoškolac iz Tučepi ovu je vrijednu nagradu dobio tako što se odlučno suprotstavio nasilju i prekinuo ono što se zna pretvoriti u zatvoreni krug, a njegov primjer na zgodan je način učiteljica Marlena Bogdanović usporedila sa šegrtom Hlapićem koji, poput Nike, nije mario za to što mu drugi govore.
– Eto baš smo nedavno čitali Čudnovate zgode šegrta Hlapića i tu smo podcrtali majstora Mrkonju kao nasilnika kojem je bila potrebna pomoć. Hlapić je bio primjer dobro odgojenog dječaka koji je svojim dobrim djelima preodgajao nasilnike, pa tako i majstora Mrkonju. Upravo na taj način je i nastala ideja da jednog učenika iz našeg razreda prijavimo za nagradu Luka Ritz – primjeri nenasilnog postupanja na nasilje su nešto što se mora stalno isticati i ponavljati.
Žao mi je što je u medijima fokus sa tog genijalnog postupka učenika prebačen na samog učenika – što je po meni pogrešno. Naš Niko je običan dječak – sličan mnogoj drugoj djeci. On također ima svoje i dobre i loše dane, uspijeva, poklekne, pokušava ponovno. I on griješi, ali i pokušava popraviti svoje pogreške ili barem učiti iz njih za ubuduće. Naš mali Niko je sretan što ima divne roditelje, ali ima i mene, koji smo na istoj strani i odgajamo ga na sličan način. On nije nikakvo savršenstvo niti svetac. Ono što treba veličati je njegov postupak – postupak kakav su vjerojatno napravila i mnoga druga djeca ali taj njihov postupak, nažalost, nitko nije primijetio niti ga uzdigao na zasluženu visinu. Upravo bi to bio čin koji najbolje odgaja: prepoznati pravilno postupanje djeteta od strane nas odraslih i podići ga na najvišu moguću razinu, komentirala je učiteljica Marlena.
Niko će se rado prisjetiti dočeka u svojem mjestu nakon primitka ove nagrade. Kaže kako ima osjećaj kao da se opet događa, a prijatelji iz razreda dodat će kako su ih mještani i vatrogasci dočekali po mraku te su zapalili baklje.
– Ta nas je nagrada motivirala da činimo više dobrih djela. Da pomažemo drugim ljudima, drugoj djeci ako im pomoć treba, vele Nikini vršnjaci.
On sam kaže kako sada malo više misli na to kako je važno pomagati.
– Ja baš jako volim pomagati. Kad pomažem drugima, onda se baš osjećam kao da sam ja dobar čovjek, kazuje Niko, koji je svojim stavom i nagradom potaknuo i druge.
Prijateljica iz razreda kaže kako se sad više usuđuje pomagati drugima, a trećaš pored nje veli kako mu je dokaz da se isplati biti dobar bilo kad su vidjeli novinare na dodjeli nagrade.
– Pa ne bi se onoliko ljudi skupilo da to nije toliko važno, zaključuje.
Nakon što je primio nagradu, Niko primjećuje da ga ljudi na ulici pozdravljaju, a razredni prijatelji vele kako im se čini da su nekako svi jedni prema drugima bolji.
– Meni se čini da su djeca ispred škole bolja jedi prema drugima, više se igraju, a manje svađaju. I sada se znaju dogoditi među nama ružne stvari, ali se sada odmah jedni drugima ispričaju pa ne bude puno dana da smo u svađi kao prije. Sad kao da je svima važnije da nekako među nama bude mir. Pa normalno je da među ljudima bude i svađe. Ali, sada je postalo normalno i da se odmah pomire i jedni drugima ispričaju, primjećuju naši mali sugovornici.
I Niko se slaže.
– Meni se čini da su djeca u našoj školi i neki ljudi u Tučepima nakon ove nagrade postali ljubazniji jedni prema drugima, zaključuje tučepski junak.
– Ne mora svaki hrabri čin poput Nikinog biti prijavljen za nagradu, ali mislim da takve postupke treba veličati i hvaliti. Na taj način mi odgajatelji šaljemo djeci nedvosmislenu poruku što je pravi put za lijep, uspješan i miran život bez sukoba, bez nasilja i bez ratova, za kraj će učiteljica Marlena.
Ivona Ćirak /foto privatni album
