Kad se govori o bilo kojoj prosvjetnoj temi, Marlena Bogdanović, učiteljica iz Osnovne škole Tučepi, bez greške je dobar izbor. Popularna i među djecom omiljena učiteljica svoj posao radi s puno ljubavi i strasti, kreativno tražeći (i nalazeći) put do djece, a kad je riječ o metodama i tehnikama, naša je sugovornica nerijetko nekonvencionalna i ispred svojeg vremena, iako će se u suštini opisati kao učiteljicu starog kova. Njen način rada prkosi uvjerenju da je današnje školstvo dosadno i neprilagođeno djeci; Marlena Bogdanović razmišljanjem “out of box” pokazuje da je sve, naposljetku, na dosjetljivom učitelju. Koji, istina, uvijek jednako čuva prave i nepromjenjive vrijednosti.
Jednaku posvećenost, ili točnije, još i veću, učiteljica pokazuje kad se radi o odgojnom elementu škole, i zato će na naše pitanje kolika je moć po pitanju stvaranja ozračja tolerancije i nenasilja uopće u rukama prosvjetara odvratiti kako je – velika.
– Bez obzira moje dugogodišnje koketiranje s tehnologijom sebe smatram „učiteljicom starog kova“. Vremena i običaji stalno se i brzo mijenjaju, a ja i dalje smatram da još uvijek vrijedi stara izreka kako je „za odgoj jednog jedinog djeteta potrebno cijelo selo“. Stoga naravno da smatram da škola može i mora participirati u odgoju djece. Pa osnovna škola je, po definiciji, tj. u teoriji – odgojno – obrazovna ustanova! Najprije odgoj, pa tek onda obrazovanje.
Sve osnovne škole u RH na svom ulazu imaju istaknutu zlatnu pločicu na kojoj piše kako je škola mjesto nulte tolerancije na nasilje. Dakle, mi učitelji imamo puno pravo i dužnost odgajati djecu.
Stoji i to da se u današnje vrijeme previše očekuje od nas prosvjetara. Međutim, moje je
mišljenje da je tome tako zbog toga što se nekako u cijelom društvu taj najteži i
najnezahvalniji posao na svijetu – odgoj djece – sve više kao vrući krumpir prebacuje s jedne institucije na drugu, a nitko se zapravo ne želi zaista ozbiljno uhvatiti tako teškog, Sizifovog posla, tumači Marlena.
Jer, odgoj jednog djeteta traži, kako veli, dugogodišnji i svakodnevni rad. Po njezinim uvjerenju, onaj tko želi dobro odgojiti dijete ne može sebi priuštiti ni slobodan sat, kamoli dan.
– Tu dolazimo do drugog problema, a to je način tj. kako kvalitetno odgojiti pristojno, uporno, empatično, nenasilno dijete? Moje je mišljenje da je jedini način pravilno i nedvosmisleno reagirati svaki put kada dijete postupi onako kako ne bi trebalo. Često sam svjedokom kako baš svi u nekom trenutku propuštamo reagirati u pravom trenutku na pravi način: na igralištu, u učionici, na ulici, u kafiću. Ignoriramo, pretvaramo se da ništa nismo vidjeli ni čuli, da se to nas ne tiče. Ili reagiramo preblago, ili radi reda nešto promrmljamo, a svima, djetetu posebno, bude jasno kako uopće ne mislimo to što smo rekli.
Kažemo djetetu da će vidjeti kad dođemo kući, da ćemo poslije razgovarati, kad dođe roditelj večeras, sutra – najčešće se to pretvori u nikad. Djeca problematičnog ponašanja sama su mi često ispričala kako su im roditelji popustljivi, kako oni samo trebaju biti uporni u tome što loše rade jer se pokazalo da im roditelji popuste, zaborave, dignu ruke. To je isto metoda odgoja popuštanjem i „dizanjem ruku“: tako odgajamo egocentričnu, sebičnu, nasilnu djecu, upozorava naša sugovornica.
Kazat će kako je jako ponosna na nekoliko izuzetno uspješnih primjera „preodgoja“ djece koju je dobila u svoj razred.
– Tu djecu ću pamtiti do kraja života. Ti primjeri nisu nigdje opisani niti ispričani, samo ja znam koliko me je vremena, suza, neprospavanih noći koštao takav uspjeh. To su djeca koja mi se danas na ulici uvijek i najsrdačnije javljaju, čak i kao odrasli ljudi. Oni su moj najveći ponos jer sam u njih ugradila najviše sebe. Mislim da bi vam ove iste riječi mogao ponoviti baš svaki učitelj – ako je takvo nešto u svojoj praksi doživio, kazuje učiteljica.
Po njoj ni tehnologija ni Internet ni društvene mreže nemaju šanse izvršiti loš utjecaj kad su djeca u rukama onih ljudi koji točno znaju kakvo dijete žele odgojiti, traže od djece puno, ali im i pokazuju puno ljubavi i pažnje.
– Djeca odlično prepoznaju vašu žrtvu za njih, vašu upornost i dosljednost u traženju, djeca razumiju kad im se objasni zašto nešto ne smiju i ne mogu, kad im se uporno to isto ponavlja svaki dan i ne popušta nikad. Djeca lako shvate i nauče da ona ne mogu imati ista prava kao i odrasli jer nemaju ni iste dužnosti i to lako prihvate. Točno se vidi i lako prepoznaje koju djecu odgajaju takvi roditelji, učitelji i mještani.
Kad ste s djecom nasamo više sati, primjerice u prirodi, kad se s njima igrate, pokazujete im, pričate, kad ste samo njihovi i u tom vremenu ste fokusirani samo i isključivo na njih, bez kave i prijateljica, djeci ne pada na pamet niti tehnologija, niti nasilje. U takvim su
trenucima isti oni klinci koje je Mate Lovrak opisao u Vlaku u snijegu ili Družbi Pere Kvržice.
Internet preuzima odgoj samo tada kada mi roditelji i odgajatelji od djece dignemo ruke, odlučno će Marlena.
Što se pak tiče bullyinga, kaže kako je mišljenja da se odgajatelji previše fokusiraju na „gašenje požara“ tj. na nasilje nakon što se isto dogodi, a premalo na prevenciju. Prava prevencija nasilja za nju je, kako ističe, pravilan odgoj i osnaživanje djece.
– Moderno društvo čak i nas odrasle, a pogotovo djecu, čini previše ovisnima o tuđem mišljenju. Stalno djeci pokazujem osobnim primjerom, poučavam ih i govorim im: Pobjednici su fokusirani na pobjede, a gubitnici na pobjednike.
Ako netko govori ružno o tebi – on zapravo ne govori o tebi već o sebi – pokazuje svoj neodgoj i nekulturu. Takvom djetetu treba pomoć, trebamo ga žaliti, a ne ozbiljno shvaćati to što on govori. Ako netko ima potrebu ružno govoriti o drugome i činiti mu ružne stvari to znači da je takvom „nasilniku“ zapravo potrebna pomoć: sigurno nema dovoljno ljubavi, pažnje, ne usmjeravaju ga i ne odgajaju na kvalitetan način. Zato mi svi takvom „nasilniku“ moramo pokušati pomoći – njegovo „nasilje“ zapravo je njegov poziv upomoć.
Ovo ponavljam svakoj svojoj generaciji učenika gotovo svaki dan, upozorava naša sugovornica dodajući kako su baš nedavno čitali Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Tu su, kako kaže, podcrtali majstora Mrkonju kao nasilnika kojem je bila potrebna pomoć. A sam Hlapić jebio primjer dobro odgojenog dječaka koji nije mario za to što mu drugi govore nego je svojim dobrim djelima preodgajao nasilnike, pa tako i majstora Mrkonju.
– Upravo na taj način je i nastala ideja da jednog učenika iz našeg razreda prijavimo za nagradu Luka Ritz – primjeri nenasilnog postupanja na nasilje su nešto što se mora stalno isticati i ponavljati, za kraj će Marlena Bogdanović.
Pripremila Ivona Ćirak/ fotografije: privatni album
