Već drugi put gradonačelnik Zoran Paunović je, upitan o dinamici radova na dječjem vrtiću, odgovornost prebacio na gradskog djelatnika, konkretno, Nevena Vranješa koji je zaposlen kao viši stručni suradnik za nadzor nad poslovima održavanja komunalne infrastrukture. Kazavši kako vjeruje da će “on” to završiti u roku, ili da je profesionalac u svojem poslu, gradonačelnik je implicirao da zaposlenik uživa potpuno povjerenje i autonomiju.
Međutim, kad znamo da se ovdje radi o projektu koji će dosegnuti preko 25 milijuna kuna s opremanjem, dakle, kad znamo da se radi o nekih 15-ak posto prošlogodišnjeg proračuna, nismo sigurni da je motiv isključivo podržavanje i ohrabrivanje svog tima, što je svojstveno uspješnim liderima.
Naime, čini se da je posrijedi ipak (i) nešto drugo. Prije svega, ovdje se ipak radi o preznačajnom i preskupom projektu, na koncu projektu iza kojega formalno-pravno ipak stoji prvi čovjek grada. A kao drugo, gradonačelnik je pojedinim postupcima pokazao upravo suprotno, da baš i ne vjeruje pojedinim djelatnicima Grada.
Moguće je da je Vranješa zaista prepoznao kao odgovornog i savjesnog radnika, no ne radi se o tome. Iako je u zgradi Grada zaposleno desetak pravnika, nijednu značajniju, a još manje krucijalnu odluku nije povjerio njima. Ni izradu odluke o ustojstvu i djelokrugu gradske uprave, ni opću sistematizaciju, niti izmjene Prostornog planam niti odluku o stavljanju UPU-a Platno van snage. Sve su to radile vanjske firme.
Zašto je, barem deklaratorno, toliko pun povjerenja kad se radi o građenju objekta, a tako sumnjičav kad je riječ o dokumentima koji se vezuju uz upravljanje gradom?
Razloga je sigurno više. Kao prvo, budući ga nije započeo, projekt izgradnje vrtića Paunović po svoj prilici ne prepoznaje kao svoj projekt niti ih gleda kao na potencijalne političke poene. Doduše, u politici je to poprilično irelevantno, budući političari računaju s kratkim pamćenjem građana; svak si pripisuje zasluge ako ga dopadne presijecanje vrpce. No očito je da Paunović ne dolazi iz svijeta politike, što je u redu, ali čini se da nije dovoljno jasno shvatio ulogu dužnosnika. Vrlo seriozno doživljava “svoje” osobne projekte na kojima radi ab ovo, no za građane su važni i ovi drugi. Njima se vraća sporadično i periodično, i čini se da ne voli, dok se bavi drugim, po njemu prioritetnijim poslovima, da ga podsjećaju kako su u njegovoj domeni.
Kao drugo, glede komunalne infrastrukture i prometnica, nakon vladavine HDZ-a u kojoj je ažurna komunala bila glavni argument na novim izborima, očito je da vlada stanoviti status quo.
Novi gradonačelnik ima svoje prioritete i svoju viziju, što je razumljivo i logično, a naposljetku, građani su to i birali – promjenu. Iako je od prvog dana bilo jasno da komunalna infrastruktura i objekti javne namjene i nisu u nekom fokusu novog gradonačelnika, sad se počinju uočavati nedostaci činjenice da se skoro svi potezi, uključujući i odluke o manjim infrastrukturnim radovima, vuku iz ureda gradonačelnika.
Ako tu nemamo nekoga tko se oko toga na gotovo pa svakodnevnoj razini angažira, to se itekako vidi. Paunović je, doduše, imao prethodnika s dva zamjenika, a on ima samo zamjenicu koja je na sličnoj valnoj duljini kao on, i s preokupacijama slične materije.
Stoga se nameće pitanje, kad je u dva navrata javno isturio zaposlenika Grada, zašto je Paunović istovremeno tako očigledno distancirao gradske djelatnike kad se radi o izradi nekakvih dokumenata i što nam to govori o njegovom modelu upravljanja?
Prvo, očito je fokus odlučio staviti na (efikasnu) gradsku upravu. U nekom idealnom modelu, nakon što glava odredi prioritete, svi znaju što im je činiti i tko za što odgovara. Ili bi barem trebalo tako biti. Dati vanjskoj firmi da planira to ustrojstvo ipak jasno implicira da nema povjerenja u gradske djelatnike, bilo u smislu znanja ili diskrecije.
Kao drugo, već je do sada postalo jasno da su gradonačelnik i zamjenica skloni nekakvom strateškom, poslovnom pristupu koji puno vremena posvećuje pripremi. U fokusu su im projekti dok su u razvoju. Kasnije bi ih se trebalo pustiti da se s njima bavi netko drugi tko bi po nekom opisu poslova trebao biti odgovoran.
Je li to zaista dobro, je li to primjenjivo u Makarskoj, s postojećim ljudima i postojećim navikama, i je li to uopće moguće u Hrvatskoj, sa svim njezinim zakonima i zakonitostima lokalne i državne uprave?
Vidjet će se vrlo skoro. Ono što je uvijek najrazumniji pristup je nekakav balans između neprekidnog i predanog bavljenja komunalnom infrastrukturom, uvjetno rečeno prizemnim, ali životnim i nužnim stvarima, te planiranjem strategija. Život, međutim, ne može stati dok se bavimo strategijama i analizama.
I jedno i drugo je bitno, jedno bez drugoga ne ide, a u vještini balansiranja između toga dvoje, uz uvjet da imate koliko toliko efikasnu gradsku upravu, ogleda se dobar dužnosnik.
Kada svemu tome pridodamo balast politike koji obično postane dominantan u drugom dijelu mandata, jer, naravno, već valja već misliti na nove izbore, četiri godine prođu za – čas.
Ivona Ćirak
