Ponedjeljak, 20 svibnja, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Ženidbeno-udajne fjabe stare Makarske

KAMARIN MARINA SRZIĆA Ženidbeno-udajne fjabe stare Makarske

-Jadna mladosti! Nema više onih lipih korteđavanja ko nekad, nema očada priko rive i Donje luke, nema više škuribandi!, cmizdri gerijatrijska populacija žaleći za slatkim danima davno pokojne adolescencije. Naravno, u krivu su! Ima i udvaranja i namigivanja i ljubovanja, samo se ne zovu kao nekad. Ni škuribandi, skrovitih mjesta na otvorenome za provođenje izvjesnih manevara, sigurno ne nedostaje. Eventualno su se promijenile štacije, no nijedna betonizacija prirodnog krajolika neće ih izbaciti iz upotrebe. Za takvu ‘praksu’ mjesta se uvijek nađe.

Korteđavanje se u našim vremenima promijenilo prešavši dobrim dijelom u precima nezamislive virtualne prostore. Društvene mreže, a o specijaliziranim aplikacijama da i ne govorimo, preuzeli su romantične očade na Marineti, praćenja po Donjoj luci, ‘slučajne’ dodire na šentadama po rivi. Stvari se događaju na nekim drugim destinacijama, ali im je svrha ista.

Ni preci nam nisu prezali od korištenja informativnih sredstava u nakani pronalaska srodne duše. O tome posebno živopisno svjedoče oglasi. Primjerice … List ‘Novo doba’, godina 1928.: ‘Zreliji i dobro uščuvani gospodin, situisani činovnik višeg platnog razreda iz Makarske, traži što mlađu neokaljanju družbenicu časnih namjera za brak. Podaci u redakciji.’ Posve konkretno! Čovjek nije u cvijetu mladosti, još se dobro drži i materijalno je osiguran, pa mu se hoće neka nedirnuta mladica za konačno uplovljavanje u bračni porat. Drugim riječima ‘finili su Mare bali’, triba jedanput reći adio manitanju.

Iz ‘Arene’, najpopularnije revije ex-države, u najčitanijoj rubrici ‘Vrtuljak ljubavi’, lako je pronaći oglase koji živo svjedoče o svom vremenu. Primjerice: ‘Oficir avijacije JNA, traži ženu isključivo za udaju s našeg Jadrana kojoj neće smetati premeštaji radi vojne službe. Šifra: Hej vojnici vazduhoplovci.’ Vazduhoplovac je decidiran. Zašto baš traži nevjestu s ‘našeg Jadrana’, nije posve jasno. Možda već unaprijed planira zaslužene penzionisane dane provoditi pecajući špare i glamce s makarskog ili nekog drugog mula na našem ‘lepom’ moru. ‘

Glas koncila’ osim kao jedino glasilo u kojem se u godinama ‘socijalizma s ljudskim licem’, moglo informirati o životu crkve, svoju popularnost duguje i oglasima. ‘Pošteni katolički mladić, traži skromnu katoličku djevojku za brak. Šifra: U Gospodina se ufam.’ Ovdje je sve bistro. Jedino se čini nepotrebnim isticati katoličko opredjeljenje skromne djevojke. U svakom slučaju neudana članica SKJ-u neće tražiti ženika preko Glasa koncila, kao ni neka muslimanska, budistička ili židovska mladenka. No, nek’ se zna! Katolička i amen!

Tako smo preko kratkog pregleda negdašnjeg korteđavanja, došli i do krajnjeg cilja; vjenčanja. Savjeti o odabiru partnera za sveti čin, tražili su se nekoć od iskusnih osoba. Ulogu savjetodavaca potkrepljenu narodnim mudrostima, po običaju su preuzimale stare neudane tete.

Makar bez bračnog staža, one su i o bračnom odabiru sve najbolje znale, a ovisno o spolu predlagale su ovako… Muškim mladim srodnicima:
-Ne ženi je ako ima skrinju krcatu lancuna, zavladat će s tobon, glava joj je puna ambicjuna! Ne prosi onu s komom krcatom dote, biži od nje sinko, ota ima muške mote! Traži za se siroticu, kojoj će dota stat u zobnicu, takva će ti žena dobra bit i imanje priskrbiti!

Kad se savjetovalo djevojke spremne za udaju, umotvorine su glasile:
-Ne jubi onoga šta drugima vino plaća, dok dođe doma ostat će bez gaća! Ne okrići se za onim šta je lipoga lica, i kad te oženi imate će sto jubavnica! Mladi momci slatko ljube, al u starih konobe su pune!

Kada bi netko danas promovirao takve upute za odabir životnog partnera, feministkinjama i liberalnoj javnosti ‘pa bi kulap’ i na noge bi se digla svekolika progresivna javnost.

No, autori davno zaboravljenih pučkih mudrolija mogli su reći što ih je volja, a ne biti kritizirani. Moglo im je bit’, jer se u njihovu vremenu nije promišljalo o položaju žene. Dota, pokretnine ili nekretnine unesene u brak s mladenkine strane, ipak su bile neprikosnovena svojina supruge. Naravno ukoliko ih je uspjela sačuvati da ih se muž ne domogne. I za takve situacije postojala je rimovana umotvorina –Ne daj na se i na svoje stanje, čuvaj za ćeri i za crne dane! Od muža sakrij, jer bit će grijote, moga bi ti sve potrošit ‘na štrope i konope’! Kako se to troši ‘na štrope i konope’, teško je dokučiti, ali sigurno predmnijeva arčenje na stvari koje imaju hedonistički predznak; ženske, karte, čašćenja i ostala lušavanja bez pokrića u kućnoj kasi.

Današnji pojmovi izvađeni iz makarskog kamarina, poput skrinje, koma, zobnice, te štropa i konopa, preživjeli su i do danas, ali se ne nazivaju isto i prakticiraju se drugačije. Toj zagubljenoj dijalektalnoj mišanci pridružuje se i još jedan pojam. Odnosi se na stvarnu osobu s naših ‘kala i kantuna’ s pridjevkom ‘rufijana’. Ovaj ružan i pogrdan pojam, koji bi doslovno značio makro ženskog roda, valja uzeti s rezervom.

Ane Rufijana to nije ni bila u uobičajenom smislu. Tako su je zvali sugrađani skloni zloći, đeloziji i lijepljenu nezasluženih etiketa. Posao Ane nije bio nabavljati ‘frišku robu’ sladostrasnoj gospodi i mornarima. Za to su već bili angažirani izvjesna Micika i brijač Toni. Ona je bila ono što u istočnim krajevima nazivaju turcizmom provodadžika, a danas bi njen ‘obrt’ bio najbliži poslovanju agencije za ženidbeno posredništvo. Ane je znala je namirit curu na momka i obrnuto. Kakvi su to onda trebali biti novoženici kad se mladi i zdravi nisu znali ‘namirit’ bez Anine asistencije? Pa nisu bili mladi, a ni zdravi! Ili je bilo riječ o starim curama i prezrelim momcima ili o onima s nekim falimentom.

Ane je dobro znala da svaka roba ima kupca. Još je bolje znala kako nije cijela istina u onoj: ‘Šta je u veltrini, to je u butigi’. Iza siromašnih veltrina znala se kriti bogata butiga.

–Neću za njega šjora Ane! Ostarila jesan, ali sam još dobrodržeća i mogu sama sebe priranit!, protestirala je stara cura šalturica, nakon Anine iznesene ponude. Za ženidbenog druga predložila joj je gobavoga Pjera. –Mlad nije, šesan nije! Da je lip, oženio bi se i prije! A goba će narest i tebi ako se nastaviš žgobjavat nad Singericom. Ovako bi bila gospodarica, jer ja znam da je gobo dobro ojaspren! –Ma di je ojaspren, uvik je u istu jaketu tašelanih lakata! –Je, jer se nema za koga zbigecavat! A naslidio je…, šapnula joj je na uho, kao da bi ih u njenoj kužini mogao čuti itko osim maštrapana ispod kamenog lavela. Cifra koju je čula, klijentici je posve promijenila stav. –Vaja odma reč velečasnom da počne s napovidima, do korizme ću se vinčat. Nek’ je i star! Nije kokoš pa ću ga lešat, nego muž pa ću ga imat! I nije falila.

Takvih je pogodbi Ane odradila više nego što je bilo ledičnih po makarskim kućama. Prebacila se i na internacionalnu klijentelu, tražeći žene za naše muške po pečalbi u dalekom svijetu. Ta su vjenčanja ‘po prokuri’, priča za sebe, te zaslužuju neki slijedeći napis.

Vratimo se spomenutim pojmovima iz tumidavog makarskog kamarina.

‘Skrinje’ su drveni kovčezi izrađeni u jeftinijoj verziji od lipovine, a u solidnijoj od orahovine. Znale su biti oslikane, te opremljene okovima. Služile su za prenošenje dote. Posteljine, ‘biajnkarije’, rublja i slične opreme iz mladenkine kuće u novi dom. Čuvale su se i postajale dijelom namještaja. Luksuznija verzija za deponiranje dote bilo je ‘komo’. Komoda, obično s tri škafeta, izrađena od kvalitetnijeg, dobro ‘izludičanog’ drva. Sadržaj skrinje ili koma, bio je isključivo ženino vlasništvo.

U jednom od sačuvanih pravnih predmeta, iz pismohrane davnog javnog bilježnika, žena i muž potpisuju izjavu o svojini, čemu prethodi velika barufa. Muž naime posuđuje ženinom bratu velik novac za neki posao, a ovaj bježi prvim vaporom put Trsta, da bi završio u Ameriku. Muž traži od žene da pokrije bratove dugove i prepiše imovinu donesenu u dotu na njegovo ime. Ona se slaže, uz inzistiranje da se od imovine izuzme ‘komo’. Suprug olako pristaje, uz izjavu sročenu od notara: ‘Gosp. X, nije do daljnjega zainteresiran za takozvano ‘komo’ kao pokretninu koja bi imala nadoknaditi dio duga stvoren od supruginog brata. Dapače izjavljuje –Ja tvojih krpetina, lancuna i mudanata nisam potrebit!’

Manji dio duga je prodajom zemlje iz miraza pokriven. U međuvremenu muž dolazi do saznanja zbog kojeg se smatra prevarenim. Slučajno otkriva kako je osim ‘krpetina’ u ženinom komu iz dote, sakrivena i zlatnina u vidu zlatnih napoleondera, dovoljnih za isplatu više dugova. Ženu tuži, no tužba ne prolazi, jer ona ima ‘kartu-kantu’ da je komo, pa tako i sadržaj, isključivo njeno vlasništvo. Ostali su zajedno, ali cijeloga ga je života morila s ‘komom’. Neprestano je kukao prijateljima u kavani –Zmija! Nema dana da mi ne spomene komo! Dušu mi je izila! Da sam bar prije zna da je tamo sakrila zlatnike! A ja bidan mislio; šta imam gledat u njene mudante iz dote? Šta se toga tiče, dok je bila mlada, volio sam je gledat bez mudanata!, uzdahnuo bi i naručio još jednu turu bićerina.

Sudbina skrinja i koma, znala je biti tužna. U općoj pomami za uniformiranim namještajem, izbacivali su se iz kuća i završavali na škovacama. Neki su ih sa smeća odnosili. Srećom da jesu. Spasili su ih od propadanja i formirali lijepe kolekcije. Povratkom popularnosti antikoga, opet su došli na cijenu.

Ako vam štogod zaostalo od prababa nekim čudom nije otišlo na smetlište, tada provjerite s pomijom sadržaje skrinja i koma. Možda negdje iz kantuna, umotan u šuplje rekamane mudante i zasvijetli po koji zlatni franc-jozefovac ili napoleonder. Nikad se ne zna!
Danas se pojmova ‘štropa i konopa’ i ‘zobnice’ nismo ozbiljnije dotakli. Nije ni potrebno. Kako trenutno stoje stvari, za trošenje ‘u štrope i konope’ imati ćemo u takujinu sve manje šoldi. Kad bi nam bar štogo ostalo u zobnici!
 Piše Marino Srzić / foto privatni album

- Oglas -