Utorak, 16 travnja, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Uskrsne berekinade

KAMARIN MARINA SRZIĆA Uskrsne berekinade

Pratitelji Kamarina mogli bi posumnjati kako im se omiljena rubrika polako pretvara u podlistak Glasa koncila. Tema već po četvrti put zaredom miriše na tamjan, poškropljena je blagoslovljenom vodom i pristiže iz crkvenih banaka. No nije tako. O podružnici Glasa koncila na portalu Makarska danas nema naznaka. Riječ je o drugom. Vjerski život predaka, posebno značajan za vremena u kojima su živjeli, pravi je lakmus papir, pokazatelj ljudskih mana, kao i vrlina. Zato u uskrsno vrijeme još malo o običajima iz tog razdoblja crkvene godine, ali i o ‘nereligioznim’ situacijama koje su znale isplivati na površinu.

Berekinadi iz božićnog vremena nije se teško prisjetiti. Buka tondina i maškula u božićnoj noći, šopanje tuka za blagdansku trpezu, šušur oko izrade ‘betlema’ i slične razigrane situacije, nude dovoljno fjaba za ispuniti rubriku.

S Uskrsom je drugačije. Potresna zbivanja Velikog petka, suđenje i muka na križu, dramatično iščekivanje najvažnijeg novozavjetnog događaja unaprijed isključuju nedolične fjabe. No, ljudi smo od krvi i mesa, te nam se i na sprovodima zna dogoditi napad smijeha, a u naizgled veselim događajima nekontrolirano pustimo suzu. Slično je i s Velikim tjednom. U današnjoj ‘inventuri’ lokalnih tradicijskih običaja Velike šetimane, ravnati ćemo se po onoj kako je život ‘šaka suza i vrića smija’.

Svečanim činom izlaganja Svetotajstva na štovanje vjernicima, najavljuje se početak Velikog tjedna. Shodno četrdesetosatnom trajanju ovo se razdoblje na iskrivljenoj talijanštini naziva ‘kvarantorom’. Za tih ‘ura klanjanja’ nekoć je bio posebno upečatljiv prizor žena s ‘veletama’, finim rupcima prebačenima preko glave. Pokrivanje glava u nakani štovanja svetinje vremenom dobiva i prizemniju ambiciju; isticanje bogatstva, pa i modnog izričaja. Pokrivala izrađena od fine crne čipke znala su biti skupocjena. Stižu uglavnom iz Italije, no nisu rijetkost ni kreacije s udaljenijih destinacija naručene od pomoraca s dalekih navigavanja. Velete se nalaze i na popisima dote mladenke rame uz rame sa zlatninom i ostalim dragocjenostima. Tako neprimjereno postaju znakom prestiža, premda bi im predznak sukladno pobožnom činu, trebao biti poniznost.

Marta, djevojka u službi gradske gavanuše Veronike, silno je željela jednom na kvarantoru prebaciti finu veletu, a ne pokriti se prostim faculetom pokojne matere. Ali otkud jednoj sluškinji šoldi za tako luksuznu stvar. Gospodarica joj je imala cijeli škafet natrpan veletama najfinije izrade. Svilene s vezom splitskih koludrica, meke poput paučine donesene s iz Šangaja, duge do pola leđa, male za pokrivanje vrha glave. Prava modna kolekcija. Marta se nakon godina premišljanja konačno usudila posuditi bez gospodaričinog znanja jedan od velova za odlazak na klanjanje. Mislila je -Samo da učinim uru pod ovom veletom u Svetoga Marka, pa da i ja jedanput dođem na kvarantaoru kako triba, a ne ko prosjakinja! Činilo joj se da je pod luksuznim rupcem bliža Bogu nego što je ikada bila.

Špija ni u crkvi ne nedostaje, te se po bancima počelo šaputati -Odakle Marti tako fina veleta? Skandejuša Zorka nije gubila vrijeme i hitno se uputila šjori Veroniki izvijestiti stanje. Gospodarica je furiozno upala u crkvu i grubo naočigled svih prisutnih strgla Marti s glave veletu. Buku je iz sakristije čuo svećenik, te doznavši što se dogodilo, uzeo Veroniki veletu iz ruke i proročki kazao -Marta je u svojoj želji pogrišila, jer te nije pitala za posudbu. Da te i pitala ne bi joj dala. Tila je bit bar jedanput lipša prid Gospodinom i nije kriva. Zato ona dostojno nosi ime biblijske Marte, a tebi triba dignit ime Veronike. Ne miritaš ime svetice koja je patećem Kristu otrala rupcem lice. Ti si sirotoj Marti strgla s glave rubac i za mene više nisi Veonika!

Kažu da je gavanuša kasnije sa svojom kolekcijom veleta odlazila činit ure klanjanja u Split. Marta je shvatila da je pod prostim rupcem Bogu bliža nego pod luksuznim velom. Pravedni svećenik iz ove crtice bio je don Ivan Zanchi. Veronikini nasljednici danas čiste apartmane Martinim nasljednicima. Kolo sreće se okreće. Ide li itko od njih na ure klanjanja, autoru redaka nije poznato. Ako i idu, fatalnim veletama glave ne pokrivaju. Ta je praksa izumro običaj.

Premda je sam Uskrs kruna ovog razdoblja, Veliki petak obiluje najupečatljivijim obredima i običajima. U crkvama vlada tišina, ne zvone zvona, puk na taj dan obavlja samo nužne stvari. Posebno se izostavlja rad čekićem, jer su njime tukući po čavlima rimski vojnici pribivali Krista na križ. I s čekićem je bilo situacija u svakodnevnici.

Pobožni remeta Valentin S. zapeškerio se od jida kad je na Veliki petak, vračajući se s pjevanja Muke, začuo na kali žestoko udaranje čekićem koje je odlijegalo iz otvorene ponistre vlastite mu kužine. -Majko šta to činiš? Tučeš čekićem ko da si pogana! Znaš li ti da je danas Veliki petak, opleo je po materi zatekavši je kako buba svom forcom po nečemu zamotanom u kanavacu. -Sinko znam ja da je Veliki petak, ali ne zna ovi bakalar kojega tučen! Kasno sam ga potopila, tvrd je ko opanak, a u podne triba bit na stolu! -Valentin se malo zbunio zbog ovakvog objašnjenja, ali je htio ostati pravovjeran, te odgovorio majci -Onda ga barem tuči sa pizon od balance! Samo da nije čekić! Takvom je uputom spasio vjerničku savjest, ali i kvalitetu pripravljanja bakalara.

Duga tradicija nošenja križa uz pjevanje Muke gorke, kada bi se makarskoj ophodnji priključili i križevi iz Kotišine i Makra, nije prekinuta odmah po ratu. Dapače i neki od istaknutih partizanskih boraca sudjeluju u Muci, čak i jedan prvoborac u ulozi križonoše. Zabrana slijedi tek 1957. godine uz službeno objašnjenje dostavljeno Župnom uredu u kojem stoji: ‘Sekretarijat za unutrašnje poslove Kotara Makarska odbija molbu Župnog ureda i zabranjuje sve javne procesije uz motivaciju da im ne vidi ni svrhe ni razloga.’ U najmanju ruku čudno objašnjenje. Od tada pa do danas pjevanje Muke zatvoreno je u četiri zida Svetog Marka. Šteta što nakon demokratskih promjena nije iskorišten pravi trenutak za obnovu tradicije, ali to već prelazi granice Kamarina, te o tome nećemo. U svakom slučaju, gdje ima volje ima i načina!

Tekst ‘Muke gorke’ od čak 188 kitica spjevanih arhaičnim jezikom, malo tko u puku nije znao napamet! Poznati makarski odvjetnik dr Bartul Vranković, uvodi ove nabožne stihove i u pravnu praksu koristeći se stihovima koji odgovaraju situaciji. Ukoliko bi htio uvjeriti suca i porotu u nevinost svoje stranke gromoglasno bi uzviknuo – Nalazim ga bez krivine, nije pravo da pogine! Kada se radilo o lažnom svjedočenju koja bi ugrožavala obranu njegova klijenta tada bi se očitovao -O ti Juda izdajniče, prihimbeni učeniče! Ako bi pak zaključio da su izgledi za pozitivan rasplet procesa izgubljeni, obavijestio bi branjenika -Crno ruho metni na se, jer ti nosim tužne glase! Tako su sve njegove godine studiranja prava u Beču stale u par stihova iz ‘Muke gorke’. Uostalom, puk je takav izričaj bolje razumio nego nabrajanje zakona i paragrafa.

Još poneki tradicijski element Velikog tjedna postaje objektom pravnog procesa. Poput ‘barabana’.

Baraban je običaj bučnog reagiranja udaranjem o klupe u znak simboličnog negodovanja na spomen Barabe, kojeg je biblijska svjetina oslobodila, a žrtvovala Krista. Župnik u kronologiji bilježi: ‘Baraban je prevšrio sve mjere. To više nije simboličan već barbarski čin. Divljaci upadaju u crkvu, te tukući teškim predmetima po bancima teško oštećuju crkveni inventar’ Nakon jedne posebno ekstremne rušilačke aktivnosti crkva tuži roditelje N.P., tražeći odštetu za razbijenu klupu. Odvjetnik obitelji odgovara: ‘Duboko ražalošćeni radi nemilog događaja kojeg je priredio njihov sin, obitelj P. je spremna nadoknaditi cjelokupnu štetu nastalu prilikom lupanja barabana, te nudi otvoren račun kod stolara Duje Srzića za sanaciju klupe. Uz to obećava strogo kazniti mladića, te uplatiti mise za duše od purgatorija tijekom svih utoraka u crkvenoj godini!’ Sinova divljačka berekinada skupo ih je koštala.

Makarska uskrsna sirnica, neizostavni atribut blagdanskog stola završava skandalom objavljenim u novinama: ‘Poznata i odlikovana pašticerija makarskog slastičara g. Martinisa skoro da nije završila zatvaranjem obrta. Narudžbe boljih kuća u vrijeme Uskrsa posebno se odnose na dosada najkvalitetnije sirnice na području sreza. Ali gle jada, ove godine stvar gotovo da nije završila kobno. Nakon blagovanja omiljenog kolača više se familija žalilo na teške probavne smetnje. Sirnice su darovane pošiljkom i gospodinu banu Jablanoviću, ter tajniku preuzvišenog biskupa, pa je bruka postala još većom. Što se dogodilo? Kako je utvrdio laboratorij makarskog farmaciste Barbijerija, problem leži u jajima u čijem su uzorcima nađene opasne bakterije. Slastičar se javno zaklinje kako je jaja nabavio od dobavljača s najkvalitetnijim kokošima nesilicama. I jeste. Ubrzo se utvrdilo kako je dostavljačica Ane D. kvalitetna jaja zamijenila za daleko jeftinije kokošje proizvode, te u makinaciji zaradila masan novac. To joj nije prva ujdurma koju je izvela, pa je sprovedena u žandarsku stanicu. Biti će i procesuirana. Kakva sramota i to baš u ovo sveto vrijeme! G. Martinis nudi oštećenima besplatne slastice za blagdane tokom duljeg perioda.’ Jesu li oštećeni koristili benefit u vidu Martinisovih slatkih gulozarija, novine kasnije nisu objavile.

Danas na Veliki petak postojao je i običaj ispijanja čaše cijelog vina uz riječi -Koliko vina, toliko i krvi!, dakle zdravlja. Ako i prakticirate ovu navadu, ne pretjerujte! Dočekajte Uskrs bistre glave i srca otvorena za nadu. Nadu da će nam po Uskrsu biti bolje i što je još važnije da ćemo i sami postati boljima.

Autor se nada kako vađenjem iz naftaline ovih fjabastih zgoda nije narušio dostojanstvo blagdana. Sretan vam Uskrs dragi ‘kamarinci’!
Piše Marino Srzić/foto: privatni album

- Oglas -