7. siječnja 1962. godine, grad je sa svojih tadašnjih 3700 stanovnika disao uobičajenim nedjeljnim ritmom. Kad bi mogli vratiti vrijeme, pa provjeriti što su tog datuma u 11 sati Makarani radili, ne bi naišli na ništa neobično ni fatalno. Fatalno se dogodilo za par trenutaka, točno u 11 i 3 minute. Da je dan nastavio teći svojim uobičajenim tijekom, nitko se ne bi sjećao što je činio tog nedjeljnog prijepodneva.
No ono što je slijedilo, toliko je utjeralo straha u kosti, te pretumbalo sudbinu grada, da su suvremenici zapamtili sve do u detalje. Sjećanja koje je autor redaka više puta odslušao uvijek počinju slično. Primjerice -Taman sam išla stavit sušit robu, kad je počelo…
Danas ćemo na kamarinskom vremeplovu vratiti vrijeme unatrag, škvere na reloju naštimati oko 11 uri i provjeriti situaciju na terenu od prije 62 godine.
Idemo najprije posjetiti dvočlano domaćinstvo belogardejskih izbjeglica, gospođe Natalije i supruga joj Volođe. Njih je igra sudbine dovela u Makarsku nakon mnogih preseljenja pri bijegu od Sovjeta iz carske Rusije.
Gospođa Natalija se namučila dok je preko jedne poznanice uspjela nabaviti gusku, neuobičajenu za trpeze Makarana. Nije bila vješta kuharica, no uz puno truda pri nadijevanju i dugog boravka u pećnici, pečenka je izgledala savršeno. Bio je pravoslavni Božić i Natalija je htjela obradovati svoga supruga s tradicionalnim ruskim svečanim objedom. Sva zapeškerena i uzbuđena, s nadjevenom guskom na gvantijeri ušla je u tinel i ponosno prezentirala mužu svoj kulinarski uradak -Posmotri na gus! Roždestvo Hristovo! Razdragani gospodin Volođa joj je upravo htio odvratiti čestitkom kad je zatutnjalo, zagrmilo i zatreslo. Problijedio je i promucao -Eto Sovjeti! Oni nas ubit! Guska je odletjela s gvantijere, gđa Natalija se izvrnula. Izvana su dopirali panični uzvici. -Biž’te svitu! Na satu je velika kazaljka pretekla malu i zaustavila se na 3-oj minuti 11-e ure.
Negdje u isto vrijeme drug milicioner Stojan, pokušavao se prisjetiti proteklih sati. Mozga smantanog od šljivovice u noći dežurstva, jedva je uspio rekonstruirati događaje. Sjećao se da je bilo nekako ovako… Par dana prije stigao mu je paket od majke iz rodnog sela pod Grmečom. Uz šljivu su u pošiljci bile još samo grube vunene čarape, a u njima nevješto ispisana poruka. ‘Hristos se rodi! Nek’ ti je sine sretan Božić u tuđini!’
Stojan se ljutio na materinu ‘nazadnu’ čestitarsku upornost -Ko da ne zna da sam s religijom raskrstio, sunce joj primitivno kalajisano!, gunđao je pročitavši poruku. No mater je mater, a šljiva je šljiva, pa je bocu odnio na dežurstvo u noći sa 6-og na 7. januara. Gutljaj po gutljaj i majčinom se rakijom napio ko majka. Raznježio se, pa ražestio, izašao tik poslije ponoći pred Stanicu narodne milicije i uz pucnje iz službenog pištolja razderao na sav glas -Hristos se rodi!
Sada se sjetio da je pri pucnjavi registrirao dva oka kako ga gledaju kroz grilje s ponistre obližnje kuće. -Nahebo sam dibidus! Ako me ona každrafica prijavi, ne gine mi otkaz, dumao je rakijom natopljenim možđanima. Tješilo ga je što je moguća prijaviteljica bila kompromitirana kao žarka simpatizerka države osnovane 10.travnja. Kalkulirao je -Ako me prijavi, namjestit ću joj da prima emigrantsku štampu iz Argentine, pa će nagrabusit i ona! I upravo kada mu je ovakvo solomunsko rješenje palo napamet, grunulo je, zatutnjalo i zaljuljalo. Na zidnom je satu bilo 10 i 58 minuta, ali kako je milicijski sat uporno kasnio 5 minuta, znao je da je točno 11 i 3 minute. -Krsne mi slave, napadoše opet fašisti!, prekrstio se sa tri prsta prvi put otkada je bio dijete i pobjegao vani.
Mira Bračka je te nedjelje propustila veliku misu, jer se začakulala sa već godinama ležećom susjedom šjorom Lelom. Bilo je žao ostaviti staru -Šta će bidna! Veće mi je ovo dobro dilo šta njoj bolesnoj činim kumpaniju, nego da san se pričestila, pravdala je sama pred sobom propust obaveznog čašćenja dana Gospodnjega i krenula u kužinu zamutit tisto za pogačice. -Napunit ću ih marmeladom, pa ću ih odnit Leli i privarit je da su to neki moderni krafeni. Gulozača stara ne bi se okusila nijednoga slatkoga nego krafena. Šta će bidna! Rebambila je!, mrmljala je Mira muteći tijesto. Onda je zakukurikao Muto.
-Misusovo, prekrstila se Mira i ostala od iznenađenja otvorenih usta, kao da joj se prizentao sam sveti Ante na vratima. Za shvatiti zašto se tako išempjala, treba kazati i dvije riječi o Mutu. Zašto bi obično kukurijekanje pijevca bio mirakul? Uostalom što drugo pijevci rade nego skaču na koke i kukuriču. Obični pijevci da, ali ne i Muto. Nakon odluke vlasti da se u centru grada zabranjuje držanje peradi, jer to gradu koji misli napredovati u turizmu ne priliči, Mira je smakla kokoši iz kapunjerice. To ju je duboko emocionalno potreslo. Nije imala nikoga o kome će brinuti nego o kokošicama i staroj Leli, te je s tugom gledala u praznu mini-kapunjericu u dvoru iza kuće. Onda je intrala na jednu kumu koja joj je ispričala kako ima pivca na selu koji glasa nikad nije pustio i kako ga ima namjeru skratit za glavu.
-Ja ću ti ga platit duplo, donesi ga!, ponudila je Mira velikodušno. Otkako ga je usvojila, beštija zaista nijednom glasa nije pustila. Odmah ga je krstila s Muto. Kapunjera je imala stanara, a inšpekcija je nije mogla kazniti, jer je Muto u svojoj šutljivosti bio konspirativniji od ilegale u NOB-u.
Mira je otrčala do kapunjere -Muto moj šta ti je? Jesi uša u buk pa prokukurika?, obratila se pernatom ljubimcu. Kukurikao je sve žešće, tako žestoko da je nadglasao i udaranje jedanaeste uru s kampanela Svetoga Marka. -Muto čini kuco, završit ćeš u bronzinu!, počela mu je prijetiti.
-I nijemi progovoriše!, razderala se s postelje šjora Lele čuvši Muta -Znakovi su tute, sud će svita! Kad se budu potresala nebesa i zemlja!, nabrajala je proročki stara, kad je pod zemljom zaorjalo, zatutnjalo, protreslo. Mira je pojurila put skala i već na prvom koraku pod tresućim tlom poljubila majčicu zemlju.
Mali Zoran je te nedjelje kao i većina makarske mularije bio na kino-matineji. Opčarano je gledao u platno s kojeg je veseli Kekec pjevao ‘Dobra volja je najbolja’. Da dobra volja nije dovoljna, a da bi sve bilo u redu, shvatili su usred projekcije svi osim Zorana. Dok su katrige podrhtavale i iz dubine bučalo glasnije od urlika strašnog Bedaneca iz istoimenog filma, mali se nije dao maknuti s mjesta, pjevušeći zajedno s Kekecom. Mater mu je već za par minuta bila kraj dvorane i vidjevši da ga nema pala u duboki u afan.
Zorki Redarovoj se nije moglo dogoditi da kao Mira Bračka zakasni na misu. Odslušala je nadahnutu don Srećkovu propovijed, pa se u svome banku nastavila žarko moliti da joj se unuka Jagoda vrati na pravi put, da se ispiše iz bezbožničke Partije i da opet počne pohađati mise, a ne da je kao sada čeka ispred šimatorja. I dok je kontra cijele svjetske internacionale zazivala osvetnički svece, zabučalo je i zatreslo. Zorka je pogledala put opasno njišućih kandilira i povikala -Ovo se Bog osvećuje za beštiamdure! Slava tebi Bože! -Biži Zorka, spašavaj bekinu, pusti sad slavu!, vukla je susjeda iz banka, ali je nije obadavala nego nastavila moliti.
Nešto prije, Jagoda je čekajući babu fermala Danicu, prijateljicu iz djetinjstva. -Kako nisi na misi? Ti si od crkve!, izazivajući je upitala. Danica je sa zavišću mjereći bundu od lisice u kojoj se Jagoda kočoperila, štufo odgovorila -Nisan prispila jer mi je mater naredila da oden u Osejavu po šišarice! Nema čime užeć vatru!, dišperano joj je pokazala mažu sa šišarkama. -A vidi lipe bunde na tebi! Vaku je istu imala šjora… Nije rekla do kraja jer je najprije čula tutnjavu, a onda je podigavši pogled put Biokova ugledala bijeli dim. -Babaa…!, zakukala je Jagoda, ali od svijeta koji je nagrnuo na vrata crkve nije mogla doći do stare. Zorka je i dalje mirno sjedila u banku i ponosno izašla kad su svi pobjegli.
Danas se već prepoznatljivim motom Kamarina sjećamo razorne trešnje koju je Makarsku i Primorje zadesila na današnji dan prije ravno 62 godine.
U službenim biltenima stoji ovako: ‘Dva su se vrlo jaka udara dogodila 7. siječnja, u nedjelju u 11.03. sati, magnitude 5,9, te četiri dana poslije 11. siječnja jačine 6,1. Trešnje su aktivirale lavine stijena s Biokova, te se golema količina kamenja obrušila na podbiokovska sela. Stradavaju zgrade. Izvori se zamućuju, pogiba dvoje ljudi u Podgori i Drašnicama. Dio stanovništva se iseljava izvan grada. Glavnina odlazi na Baško Polje i u Dječje selo.
Redaju se posjeti političkih prvaka, pa i samog predsjednika Tita. Život se u opustošenom gradu, gdje ostaje svega samo 200-tinjak od 3700 stanovnika, nekako organizira. Utvrđena je slijedeća šteta: ‘3256 neupotrebljivih kuća, 14.980 oštećenih kuća, oštećeno ili porušeno 108 škola, 25 kilometara cesta, 1343 metara obale. Najviše su stradala naselja Podgora, Drašnice, Igrane, Tučepi, Živogošće, Zaostrog, Gradac, Brist, Drvenik i Podaca, Makarska i Ploče.’
Nego, što je bilo junacima današnje kolumne? Evo ovako…
Čim se podigla s poda gospođa Natalija je pokupila ostatke guske i zamotala ih u tavajol. U letu je zgrabila i samovar gdje je čuvala nešto zlatnine koju nije rasprodala za izbjegličkih godina. Onda je tek suprugu Volođi prestravljenom od invazije Sovjeta, pomogla da se pridigne i izađu iz kuće. Nakratko su zbog opasnosti od novih potresa boravili u Crikvenici.
Drug organ javnog reda i mira Stojan ostao je po dužnosti u gradu. Susreo je susjedu iz kuće pored Doma narodne milicije i upitao je -Jesi ti mene gledala kroz penđer one noći? Odgovorila mu je da ona jedna pristojna žena i da po noći spava. Poslije je svima okolo pričala o pucnjavi na pravoslavni Božić.
Mira Bračka je slomila kuk i odvezena je u splitsku bolnicu. Nisu znali što bi sa šjorom Lelom, pa su je smjestili na krevet do nje u bolesničkoj sobi. Još su prilično dugo živjele. Pivac Muto je skončao pod srušenom kapunjerom.
Mali Zoran, danas kada više nije malen, čim neko spomene Kekeca ili se na ekranu pojavi repriza tog nekad popularnog dječjeg filma, trči na zahod. Netom poslije potresa s majkom je otišao na par mjeseci u Zagreb kod rodbine.
Zorka Redareva nije htjela nigdje iz svoje napuknute kuće u kali. Molitve joj nisu uslišane i unuka Jagoda je nastavila s partijskom karijerom.
Danica je sa cijelom obitelji boravila par dana u Dječjem selu. Nije zaboravila na pelicu u kojoj je susrela Jagodu pred šimatorjerm 7. siječnja tresuće 1962. godine. I tu ćemo stati, jer su upravo Danica i bunda od srebrne lisice okosnica za novi đir Kamarina.
Od novih trešnji sačuvaj nas Gospodine! Ne ponovilo se!
Piše Marino Srzić/ foto: privatni album
