Jeste li već izvižitali sve kantune kuće? Provjerili štramce, zavukli ruke pod lancune i intimele, preokrenuli borše, provjerili džepove davno nošenih jaketa? Traje li još tragačka misija, pa vam je upravo palo napamet kako ste jednom davno od bračnog druga sakrili regres za godišnji odmor u rupu iza bonogracije povrh ponistre u tinelu? Igra detekcija i dalje dura, pa svakako treba provjeriti je li sitna munita odlagana u teglu od potrošenog ajvara još uvijek puna ili su je tijekom vremena opelješeli najmlađi članovi obitelji.
Ovih se dana strategija ‘bojovne’ operacije Kuna-Euro razvila u dva osnovna pravca. Prvome je cilj nanjušiti svaki novčić, od najsitnije lipe do najveće ikad kovane kune od 25 apoena i potom ulov deponirati u neku vrećicu, primjerice onu za zamrzavanje spize. Tako natovareni sitnišem kojeg smo donedavno lakomisleno ostavljali na kasama butiga ili ga se rješavali ubacivanjem u saketić za lemozinu na nedjeljnim misama, krećemo u novu akciju. Oni strpljiviji čekaju u dugim filama pred šalterima banki i pošta, a oni praktičniji odlaze u kupovinu s teškim pizom sakupljene munite. Sitniš u pravilu teži više od robe koju ćemo njime platiti. Za riješiti se balasta kunske prošlosti kupujemo sve što se nađe na škancijama trgovina. Munitom plaćamo eko-papirnate slamke, osvježivače zraka s mirisom papaje, zaostale čokoladne Djede Božićnjake. Bez takvih artikala nećemo moći u inflacijsku godinu. Šta će ti život bez vonja papaje i papirnatih slamki!
Drugi pravac akcije stremi k praktičnijem cilju. Pribaviti što veću količinu novog sitniša izraženog u centima i sitnim eurima. Najekstremnija taktika je pružiti iscrpljenoj prodavačici na kasi sačuvanu novčanicu od 500 kn, zatražiti kutiju fulmina, i to onih jeftinijih, te inzistirati na povrat ostatka u eurima i centima. Ako blagajnici uopće i padne napamet podvaliti nam kusur u pokojnim kunama, kreću prijetnje i uvrede. Od onih najblažih -Tužit ću te šefu! preko nešto opasnijih -Zvat ću ovi čas mater od našega maloga šta je glavni u vladi! Iman joj broj, bili smo susidi na Potoku! Poseže se i za najopskurnijim kletvama naslijeđenima poganom genetikom -Dabogda da ti od tih kuna šta mi ih vratiš za likariju tribalo!
Otkud takav žar, usfulminanost i panika glede naizgled sasvim jednostavne zamjene jedne valute za drugu? Odgovor je u strahu! U višestoljetnoj strepnji da će maloga čovjeka u novonastalim okolnostima neko opet zahebat! I nije da strahu nema mjesta. Otkako se pamti zamjena starog za neki novi novac, vazda vreba opasnost kako će zamantani i neuki puk intrat na neku trapulu.
U bičvama, kušinima, skrinjama, pod drvenim podima i badnjima, iza svetih slika i u maškadurima, starim bronzinima i ruzinavim vrčinama, pučanstvo je kroz minula vremena sakrivalo što od samoga sebe, a što od dušmana; cekine, dukate, patakune, gazete, austrougarske krune, kraljeve, maršalove i markovićeve dinare, okupacijske lire i marke, kune endehazijske, pa ove naše još koji dan živuće. U svakoj od preinaka monetarnog sistema zbunjenima bi se dogodila kakva financijska dežgracija, a onim lukavima bi znala upast i sikira u med. Iz antologije fjaba takve vrste danas izdvajamo pokoju. Nema sumnje da će ih biti još. Pretvorbena euro-kunska zbunjenost trajat će u najmanju ruku mjesecima.
Dakle…
Ušavši u kuću Jerko je odmah s vrata ženi priopćio vijest -Jele, eno u mome poduzeću Crveni križ skuplja robu za bratske afričke nesvrstane zemje! Vaja odma pripremit jedan saket garderobe šta je više ne duperamo. Šuška se kako direktor na to lipo gleda i zbrajaju se bodovi, pa bi akonto toga moga dobit baren koji dan više odmora kad se budu kupile masline! Jele je odmah bila spremna za humanitarno djelovanje. -Oću moj Jerko kako neću! Baš nikidan gledan kako je armerun krcat, a ja od svega nosin dvi vešte, a ti jednu jaketu.
Motivirana više uvođenjem reda u prepunom ormaru, nego li humanom ideja Crvenog križa, Jele je cijelo popodne trpala stare kapote, kotule i gaće u velike sakete od maže. Tu i tamo bi primijetila pokoju rupu od gangrica i moljaca po ruvinjanim koletima i tašelanim jaketama, ali bi promislila -Ajde bona, ko da oni bidni u Afriku mare za buže! Ne pita zima da je suknja bila!, brontulala je i stivavala robu. Zanemarujući činjenicu da sirotima u Kongu, Eritreji ili Nigeriji, pored žarke klime ne trebaju teški krombi-kaputi i fudrane jakete, napunila je saket-milosrđa uglavnom zimskim modnim repertoarom od prije barem pola stoljeća. Između ostalog konačno se riješila i pustih štraca koje je godinama slala američka rodbina. Saketi s darovanom robom su polučili uspjeh. Jerko je bio pohvaljen u radnom kolektivu za poseban angažman u humanitarnom radu, te dobio 3 slobodna dana taman usred branja maslina, što mu je došlo bolje od akuže u trešeti.
Domalo je Jerki krepa motor od fiće i dugogodišnjem vjernom drugu na četiri kotača više nisu mogli pomoći automehaničari. -Slušaj vamo! Fići nema spasa!, rekao je Jerko ženi, ravnateljici kućnog budžeta -Nemamo mi šoldi za novi!, spremno je odgovorila. -Neću te više moć vozit ni na kilo pečenog na Zadvarje!, lukavo je dometnuo. To je bio razlog radi kojeg je gulozača Jele promptno reagirala. -A onda ćemo dignit jedan mali kredit na Jugobanku! Tamo daju šakon i kapon. -Ma šta će nam kredit! Da je prominit dolare? -E da ih je imat, uzdahnula je Jele. Drugi afitavaju pa promine u švercera. Ja sam se s mojom bolesnom materom mučila 20 godina, a ona nesrića od brata mi je slala dolare samo od 1941. do 1945. u vrime rata, priko onoga galantara. -E pa o tim ti dolarima govorim!, razveselio se Jerko -Di si ih sakrila? -Eto držala sam ih za uspomenu i nikidan ih se rješila. Nisam ih više mogla gledat od jida! Jerko je problijedio -Kako riješila, di riješila, zašto riješila? Jele je smireno odgovorila -Jesi ti meni reka, kad smo našli posli smrti tete Anete one okupacijske puste lire i dojč Hitlerove marke, da to više ne vridi ništa otkako je krepa fašizam!
-Jesam!, promucao je zbunjeno Jerko. -I jesi reka da to sve bacim u špaher, jer više ne možeš gledat šolde od antikrista, jer da će ti doć slabo -Jesam!, opetovao je suprug. -Eto! Nikidan kad smo skupljali robu za Afriku, ja sam našla u bundi bratove žene Mary, šta mi je poslala da je nosin ko da san kurba, a ne poštena žena, puste dolare. Sitila sam se da sam ih tamo sakrila. Lipo sam ih vratila u žepe, pa neka se dica u Afriku igraju s njima. Ionako ništa ne vride! -Zašto ne vride? To su dolari!, očajnički je zajaukao Jerko. -Pa blekove zato šta nam ih je ona nesrića od brata slala u vrime okupacije. To onda znači da su okupacijski dolari, a ako su okupacijski onda danas ne vride! Ti se puno uzrujaš čim se sitiš okupacije i onda sam ih se deliberala za tvoju jubav! -Ali dolari su uvik dolari!, samo što nije zaplakao Jerko. Nije je mogao razuvjeriti. -Nema govora! Tako je jedna govorila po Makarskoj da je uvik divica, a orjala je u Splitu po đardinu!
Zbog takvog poimanja okupacijsko-dolarske veze iz monetarne povijesti, ostali su bez novog fiće. Jedan se stari meštar ipak zdušno potrudio i nekako osposobio da ruvinjanu makinju opet vrati u život. Kasnije, kad bi Jele prigovarala supružniku tijekom vožnje do Zadvarja kako loše vozi i kako će se ispustit dušu prije Dubaca, uvijek bi joj odgovorio -Neka te bolje vozi oni u Kongu šta si mu poslala dolare da može kupit novoga kadilaka! Odmah bi umukla. Nikad nije uspjela dokučiti kako to dolari nisu bili okupacijski, a dobivala ih je usred okupacije. Nije joj išla teorija monetarne politike. S Crvenim križem više nije htjela imati posla.
Sličnih je arlekinada s promjenom valuta bilo napretek. Šjora Đanina je napravila obrnutu stvar od Jele, no učinak je bio isti. Pri samom je kraju okupacije mukom sačuvane britanske ‘funte šterline’, naslijeđene od muža kapetana duge plovidbe, zamijenila za endehazijske kune. ‘Zvizdariju’ je napravila nagovorena od sluškinje višeg ustaškog dužnika koja je imala ‘provjerene’ informacije od poslodavca, da Hitler sprema bombu koja će razorit Ameriku i Englesku, pa joj funte neće ništa vridit, a sa poglavnikovim kunama će moć šta oće. Kako je Hitlera vrag odnio, skoro i nju nije odnio vlastitom voljom pod Sveti Petar, no nekako je pregrmila životnu pogrešku i preživjela bez funti uz teško dirinčenje za maršalove dinare. Od monetarne zablude je ipak bilo nekakve koristi. Za danas vrlo tražene NDH novčanice od 500 kuna iz jedne posebno odštampane serije, koje nekim čudom u jadu i bijesu šjora Đanina nije iskidala i itnila u škovace, strasni numizmatičari nude više nego solidnu otkupninu. Đanini nasljednici ih još uvijek čuvaju vodeći se onom ‘bile pare za crne dane’. Eto kako i pare iz crnih dana, mogu postati bijele.
Je li kod nas danas situacija sa šoldima crna ili bijela tek ćemo doznati. Za početak neka bude barem siva. Samo da se u toj sivoj magli ne pogubimo i ne krenemo ‘štrambo’, krivim putem. Što se tiče one magle i omaglice koja se prizenta pred očima neposredno prije afana, toga već imamo. Dovoljno je pogledati cijene po butigama, preračunati ih u blagopokojne kune i već si u dubokoj nesvijesti, na portantinu, na putu za Hitnu pomoć.
Dragi pratitelji Kamarina, ne dajte se! Ne padajte u afan! Prošli smo i gore i ostali na nogama, ‘in pijo’. O berekinadama domaćih trgovaca iz vremena davnih konverzija u novom nastavku. Zar ste sumnjali kako i u tome nemamo tradiciju…
Piše Marino Srzić, foto: privatni album
