Srijeda, 28 veljače, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Sveti Klemento

KAMARIN MARINA SRZIĆA Sveti Klemento

Iako je za ovaj đir kolumne pripremljena aktualna tema o čimavicama, one će se strpjeti još tjedan dana. Poznate kao ustrajne u svojoj misiji morenja ljudi, stjenicama to neće biti problem. Čimavice je ‘nogom u timun’ iz Kamarina izbacio ni manje ni više nego sveti Klemento. ‘Tajming’ objavljivanja kolumne naštiman je užežin spomendana makarskog zaštitnika. Našem Klemi barem toliko dugujemo. Što reći o patronu, a da već ne znamo? Čini se malo. No, s obzirom kako većina pučanstva raspolaže s oskudnim znanjem o Klementu, neke je činjenice dobro ponoviti.

Gradić od petstotinjak duša, ljeto Gospodnje 1725. dočekao je bez sveca-zaštitnika. Puk je dišperano uzdisao i s ljubomorom gledalo na gradove koji su se dičili svojim patronima, častili ih procesjunima i svečanim pobožnostima. Biskup Bijanković je uporno umoljavao Vatikan za dodjelu svetačkih relikvija. Molba je pred 298 godina i uslišana. Po moći u Rim odlaze ugledni Makarani, plemići Jakov Kačić i Antun Ivanišević. Preuzimaju zemne ostatke nepoznatog mučenika iz katakombi svete Priscile, te se s dragocjenim kovčegom vraćaju u Makarsku. U luci ih nestrpljivo očekuje puk na čelu s biskupom. U duhu pokore i skromnosti, Bijanković se pojavljuje bosonog i sa simboličnim užetom oko vrata. Brod s relikvijama sveca bez imena, konačno akoštaje u makarski porat. ‘Krštenje’ dugo iščekivanog zaštitnika dogodilo se nenadano. -Ave sancte, esto nobis propitius et clemens!’ (Zdravo sveče! Budi nam milosrdan i blag!), uzviknuo je oduševljeno biskup ugledavši brod pred lukom. Ovo latinsko –clemenis; blag, postaje imenom makarskog Klementa.

Svetac biva proglašen glavnim zaštitnikom makarske biskupije i grada. Za spomendan se utvrđuje datum 21.studenog. Katedrala Svetog Marka je nedovršena, pa se relikvije pohranjuju u obiteljsku kapelicu Kačića. Tamo se čuvaju do 1770. godine. Tada biskup Blašković daje izgraditi mramorni oltar s dvodijelnom rakom u koju se pohranjuju svete moći. Tu se nalaze i sada. Običaj je da da se užežin ili kako se danas to kaže na ‘uočnicu’ svečevog dana, relikvije izlažu na štovanje puku.

Marko Uvodić u jednoj od novela iz svog Libra spominje ‘sigurnosne mjere’ oko čuvanja dragocjenih ostataka patrona: ‘Učinili su četer kjuča za zakjučat arku i zatvorili da in ne uteče, oli da ga angjeli ne odnesu, ka ča su in kasnije odnili sv Vicenca Podgorani.’ Ovdje autor aludira na povijesno utemeljeni događaj otimanja relikvija svetog Vicenca od strane Podgorana 1831. godine. Operacija je izvršena u maniri današnjih akcijskih filmova.

To su činjenice o svetom Klementu koje bi Makarani ili oni koji će to tek postati, trebali bar donekle znati. Nažalost, uglavnom ne znaju. U nadi da će se saznanja proširiti i saživjeti u grupnoj memoriji grada do 300-te godišnjice dolaska Klementa pod svod naše katedrale, nastavljamo s manje pobožnim, a više fjabastim situacijama oko svečeve prisutnosti u makarskoj svakodnevnici. Ako ste neke od tih zgoda već upamtili iz zapisa autora redaka, nije ih se zgorega prisjetiti.

U čast zaštitnika, vikar don Josip Čobrnić spjevao je himnički napjev. U puku nazvan po početnim stihovima ‘Hrabreni sveče’, u cijelosti ima dug i kompliciran naziv, ‘Svjetopjesan na poštenje slavnog mučenika sv. Klementa, odvjetnika grada i države makarske u Dalmaciji’. Kako god da se zvala, pjesma je od Makarana s oduševljenjem prihvaćena. Spjevanu na latinski, na talijanski je prevodi msgr. Cezar Pavišić, a na hrvatski Stjepan Ivičević. Prijevodi postaju kamenom smutnje. Prijepor nastaje između autonomaša i narodnjaka. Autonomaši preferiraju talijanski prijevod, a narodnjaci priznaju isključivo hrvatski.

Don Pavlović Lučić, tada aktualni makarski župnik piše svom prijatelju Ivanu Vrankoviću, zastupniku Narodne stranke u Dalmatinskom saboru slijedeće: ‘Nemila sramota na spomendan patrona u vazda škandaloznoj Makarskoj! Pri običajnom pjevanju divnih stihova himne svetom Klementu, talijanaši krenuše pojati na talijanskom, a narodnjaci na domaćem jeziku. Tako prihvatiše i njihovi istomišljenici iz banaka. Jedni po naški, drugi po mletački, buka i larma! Sramota k tomu bijaše i veća, što dobih ovih dana na praktikum jednog mladog svećenika s tek rečenom mladom misom. Na nesreću, žestoki je talijanaš, pa ne prihvati domaće pjevanje, već zaurla talijanštinom ko da je rodom iz Firenze, a ne iz Imotskoga. Zaustavih daljnji skandal tako da zapjevah na vas glas himnu na latinski. Malo ih znade na latinštini iti misu odgovarati, a kamoli pjevati, ter nastade mir. Oprostio im sveti Klemento na ovoj bruci!’

Eto kako politička prepucavanja odavno stanuju i između crkvenih zidova.

Naraštaji Makarana znali su svečevu himnu od riječi do riječi napamet. I kada bi ih usred noći probudio i kazao ‘Hrabreni sveče…’, automatski bi nastavili -‘Rascvalim srcem priko Rima stupaš…’, pa bi tek onda zbunjeno pitali -A šta me budiš u ovu uru?

Kolala je i anegdota kako su kitice iz Himne sv Klementu u jednom slučaju precizno odredile medicinsku dijagnostiku. Recitatorski nastrojena kuma Jurka, bolna od glave do pete, uputila se dr Jurakoviću senioru. Odmah je s vrata krenula deklamirati pozdrav u Klementovim stihovima –Molbom i pismom pozdravaljamo tebe, ijadu puta o naš zaštitniče! –Ajde Jurka ne veršaji, nego reci šta te muči?, odgovorio je liječnik –Kako kosti? –Evo vako, nastavila je –Nemila sabja kost mi po kost cipa! –A kaži kako ti ženske stvari? –A moj doktore to vam je vako- Krv mi se toči u krvi se kupam! –Pa je li ja tribam izličit svetoga Klemu ili tebe?, nasmijao se dobri stari likar i prepisao joj odgovarajuće dekote.
Neotkriveni identitet Klementa navodio je na nedoumice o podrijetlu, starosti zemnih ostataka, pa čak i spolu.

Kao gost Makaranina Josipa Jablanovića, svojevremenog bana, grad je posjetio Jovan Cvijić. Riječ je o poznatom srpskom antropologu, širitelju srpske dominacije na tobože naučno-antropološkoj osnovi. U pratnji domaćina, Cvijić posjećuje makarsku katedralu gdje ih prima tadašnji župnik don Niko Ribičić. Potaknut istraživačkom znatiželjom antropolog je htio vidjeti sačuvanu svečevu lubanju. Župnik mu izlazi u susret, otvara raku, a Cvijić nakon dužeg razgledanja i mjerenja, zaključuje kako se radi o ostacima ženskog kostura. Šok župnika je golem i očajno moli da se takva vijest ne objavi, jer bi vjerni puk pao u sumnju i doveo u pitanje kult. Zbunjeni velečasni vjerojatno je promislio –Ako sad neko prospe ćakulu da je Kleme žensko, Makarani će dignit graju da će se dimit do Vatikana!

Tko sumnja u istinitost ovog događaja, autor mu redaka nudi objašnjenje. Do njega je priča dospjela prepričavanjem gđe Ksenije Vranković Franić, a njoj ju je pak prenio suprug, odvjetnik Ikica, nećak inž. Leonide Franića. Poznati je inženjer prisustvovao zgodi u katedrali. Kao i svako prenošenje priče i ovo je možda nadožuntavano, no zanimljivo je za zabilježiti. Tko je Klement u stvari bio, nije ni važno. Neupitno je kako su mu kosti prebivale u rimskim katakombama s ostacima brojnih mučenih rimskih kršćana. Za štovanje i zaziv u ovozemaljskim nevoljama, to je i više nego dovoljno.

Bilo je i drugih zbunjujućih situacija.


U vrijeme okupacije na dan svetog Klementa, jedan talijanski časnik biva iznenađen. U Italiji je častio svetog Klementa papu, čiji spomendan pada dva dana kasnije. Misleći da je riječ o tom Klementu, a ne našem makarskom, pri običajnom ljubljenu kovčega s lubanjom, nemilo se iznenadio. Naime relikviju s ostacima glave cjelivao je i u jednoj rimskoj crkvi. Valjda je promislio; kako to jedan svetac, a dvije glave, pa prokomentirao –Dio mio! Un santo e due teste!

Moći svetog Klementa časte se, dotiču i cjelivaju isključivo u crkvi Svetog Marka. Klement, koliko je znano, u gotovo 300 godina otkada je Makaranin, katedralu napušta samo jednom. 1965. godine kada se relikvije prenose u filipinsku crkvu na rivi. U to se vrijeme katedrala rekonstruira i onemogućeno je štovanje na uobičajenom mjestu. Svetu lubanju u ostakljenom kovčežiću župnik prenosi privatnim automobilom. Kratku relaciju od Kačića do rive unajmljeni vozač naplaćuje masno. Čak 12. 000 novih dinara, što bi odgovaralo vrijednosti dviju tadašnjih plaća. Kao da danas platite za vožnju od crkve do rive 2000 eura. Slučaj se pročuo, crkovinari su negodovali, a jedna je vjernica naplatitelju vožnje dobacila slijedeće godine pri cjelivanju relikvija -Možeš ga pojubit 12 ijada puta koliko si mu dinara naplatio, ali te neće uslišat! Ingordima je put u raj zakveštan sa 12 ijada krakuna!

Po završetku Drugog rata nova vlast pokušava kratko vrijeme s crkvom ostati u kakvim-takvim odnosima. Vlast inzistira na sudjelovanju predstavnika grada na ceremonijalnom otvaranju rake s predajom ključa i bijelim gvantama na rukama. U izboru ljudi iz vlasti izostavljeno je par imena uključenih u optužbama protiv don Delića, čiji je život skončan strijeljanjem bez suđenja i ikakve dokazane krivnje. Znalo se da bi to izazvalo revolt i bijes. Rješenje je u neutralnima, a lojalnima novoj vlasti, ipak nekako pronađeno. Tako je bilo 1944. i 1945. godine. 1946. su na izbor preostali došljaci po službi pristigli u grad. Pokušalo se nagovoriti izvjesnog Stojana, grmoju prispjelog iz Bosne. -Krsne mi slave, kosti bi u ruke i primio, ali bijele rukavice na ruke ne stavljam! Nisam ja tamo neki grof kapitalista nego proleter i borac!, odlučno je negodovao. Takvu izjavu nije potrebno komentirati.

Tako smo se danas užežin našeg patrona spomenuli povijesnih činjenica, crkvenih obreda, ali i kako je to u Kamarinu običaj, fjaba vezanih uz našeg Klemu.

Autor redaka vjeruje da se zaštitnik grada neće naljutiti ako je u tekst dospjelo i nešto neumjesno. Uostalom naš Klemento zna kakav je njegov puk. I berekinast i tvrde glave i sklon grijima, ali na svoga Klemu ne da! Čuvao vas sveti Klemento vjerni pratitelji Kamarina!
Piše Marino Srzić / foto: privatni album

- Oglas -