Četvrtak, 22 veljače, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Štorijice o Cvjetnici

KAMARIN MARINA SRZIĆA Štorijice o Cvjetnici

Otkada se god tiskaju katolički kalendari, važni se vjerski blagdani označavaju podebljanim kurzivom ili uočljivom bojom. Doduše nije bilo potrebno napominjati da se Božić slavi na 25. prosinca, a Svisveti 1. studenoga, no s ‘pomičnim’ Uskrsom bilo je drugačije. Stoga se prvo pitanje po nabavljanju novog kalendara odnosilo na uskršnji nadnevak.

-Ajde pogledaj kad nam ove godine pada Uskrs? Opet su štampali s malin slovima, ne vidin pročitat!, nervozno je zatražila od nevjeste kratkovidna svekrva iščekujući nestrpljivo odgovor kao da će Uskrs pobjeći. -Evo ove godine je na 27.03.!, brzo je detektirala datum odštampan masnim slovima. -Nije dobro!, oneraspoložila se stara -To je datum od zadnje marčane bure i neću moč obuć oni kostimić od svile! Puvat će ko manito i morat ću stavit na se stari Jugoplastika-mantel i faculet ko da sam sejanka, dišperano je rogunjala nezadovoljna nesretnim poklapanjem datuma sa zadnjom marčanom burom. -Bolje i to nego da se desi ono ko prije sedam godina, sjetila se nevjesta. -A hebi ga! Kriva sam!, pomirljivo je rekla stara znajući odmah o čemu govori -Ponilo me! Za nevoju je te godine Uskrs bio na 10. četvrtoga, a zna se šta je bilo na oti dan 1941. Marica, ona guda špijunska kazala mi je na šimatorju -Sritan ti Uskrs! Je li se ti sićaš one ‘Puška puče’…

-I vi ste onda ko bleka zapivali ustašku pismu nasrid šimatorja, a ne bi je zapivali da niste prije mise popili bocun prošeka u Stane, evocirala je nemila sjećanja nevjesta -Je, pokunjila se stara -Vrag joj prošek odnio. Šta ću kad je guloz! Da mi je ponudila travaricu popila bi samo bićerin i ne bi zarevala otu pismu! Ma da sam ja ko druge špancirala u monturu njiove mladeži u vrime rata, pa ajde nekako! Nego ja radila za pokret, nosila poštu partizanima i posli svega se zahebala s tom nesritnom ‘Puška puče, a top riče’ -Lipo ste nas ukopali!, nastavila je razdraženo nevjesta -Odma se pročulo! Meni nisu dali da završim daktilografski kurs nego im još kuvan kave po kancelarijama, a sin vam je s trećeg mista za dobit stan pa na trideseto! Eto vam vaša puška i top!

Svekrva je mučala znajući da je kriva, pa je prevrnula temu. -Oćeš li to onda ove godine za Cvitnicu otić ubrat u svojih u Igrane koju maslinu za isplest ili ću ja u koga pitat! -Ja ću ko i uvik!, odrješito je odvratila nevjesta. -Onda ću ja usić koju mladu granu od smokve za činit golubice!, planirala je četiri mjeseca unaprijed nabavku materijala za aranžmane Cvjetnice. -Sad ću ti ispričat kako je prvo bilo na Cvitnicu, krenula se umiljavati nevjesti ne bi li izbrisala spomen nemilog događaja. Ova se omekšala i počela slušati. ¬-Prvo je bio običaj da momci dođu isprid kuće divojaka koje su korteđavali zapivat po noći užežin Cvitnice.

Pivali bi svake pisme, a apožito onu ‘Spomeni se ti divice da dolazi dan Cvitnice’. Onda bi isprivrtali važe sa cvićem po dvorima i solarima i vadili đirane iz pitara. To je bio jedan maniti običaj koji bi učinio veliku štetu, ali curama ne bi bilo mrsko kad bi čule iz sobe larmu. Računalo se; isprid koje se kuće napravi veći nered, divojka je na boljoj cini. Tako su pivali i mojoj materi, a babi je dosadilo da joj taracaju cviće pa se dositila kako će im smistit. U ponoć je jedan zajauka -En ti važe i đirane! Salamaštralo mi je prst! Baba je stavila na dno pitara trapulu za pantagane i to od onih ubojitih šta cipaju ko sabja Muratova. Momak je iša izvadit điran, trapula je učinila -klap! I osikla mu na po prst palac.

Babi je kasnije bilo ža, pa mu je otišla doma i zaplakala -Kriva sam, potezala sam đavla za rep i osta si bez po prsta! Kako ću se oprat od grija? -Nemojte se vi ništa dišperavat. Prst više ili manje, bilo bi gadno da sam koji drugi dio tila badnio u pitar! A grešku možete isporavit, ako mi date vašu ćer za ženu! To ti je bio moj otac. Već je sutra zaručio mater. Kasnije je govorio kad bi se na nju najidio -Da sam zna koje ću muke s tobom proč, stavio bi cilu glavu u trapulu! Isto su lipo živili!, završila je svekrva štoriju, a nevjesta prokomentirala -Vidi ste da ste raca od trapula!

U običaje Cvjetnice posebno je bila infišana stara kontesa iz familije izumrlih Nenadić-Stipića. Cijeli tjedan pred Cvitnu nedilju bio je rezerviran za potragu najljepših grančica masline. Težaci bi je nosili na čivarama s montranom katrigom po njenim maslinadama, a ona štapom pokazivala koja se grana treba odrezati. Naručila je i tri specijalne palme sa Sicilije, posebno pogodne za izradu ukrasa. Platila je i jednu časnu, madre badesu iz dubrovačkog samostana, da drži kurs za sluškinje i težakinje kako napraviti najraskošnije ukrase od palme. Posebno se angažirala oko ukrašavanja Isusova groba, te naručivala cvijeće iz Splita, dopremano vaporom u sanducima s ledom da ne bi uvenulo.

-Kontesa draga, trošite puno šoldi za dekoraciju. Bilo bi bolje da darujete te pare za milostinju i potrebite!, usudio joj je sugerirati župnik -Dovoljno je samo skromno livadsko cvijeće i pokoja palma! Pogledala ga je preko očalina pa kazala -Velečasni i vama je dovoljno za post na Veliki petak samo kruva i vode, a vi ćete blagovati koliko sam čula gofa i škampe! Na Cvjetnicu se slavi ulazak Gospodinov u Jeruzalem, a ne ulazak Mate sa Zavetorja na Dubce. Da dočekujem Matu naručila bi žuke i ošebjada, a ne palmi i fijenijeg cvijeća! Na takvu katehetsku poduku zbunjeni župnik nije imao što odgovoriti.

Najživopisnija fjaba vezana uz Cvijetnicu pripada ipak Cviti. Civita ustvari nije bila Cvita, nego Flora. Da je netko na kali zazvao -Flora!, sigurno se ne bi okrenula. Pravo krsno ime, stajalo je još samo u Knjizi krštenih ispod datuma koji je padao na Cvjetnicu jedne davne godine. Shodno danu rođenja nametnula se opcija krstiti je Palminom. Materi se nikako nije sviđalo to ime, jer se jedna istoimena opasno vrtjela oko supruga joj. Presudila je babica. -Namučila me ova mala dok sam je porodila, pa miritam da joj dam ime. Nek se zove Flora. To na stranjski znači cviće, pa će pasat uz Cvitnicu. Šta će vam antiko Palmina! I tako su je krstili moderno Florom, a ne antiko Palminom. -Di ćeš zvat dite od sramote Vlora!, prikrstila se baba kad je čula za moderno ime unuke. -Ona je na Cvitnicu došla na svit i neka bude Cvita! Tako su je i zvali. Jedino je u pučku školu meštrovica imenovala Florom, a kako su upravo učili lekciju o biljnom i životinjskom svijetu, kumpanija iz razreda je berekinski nazvala ‘Flora i fauna’.

Cvita je službeno postala Cvitom netom pred vjenčanje. Promijenila je ime u matičnom uredu. I u braku sa kršnim brkalijom Milanom upravo pristiglim iz partizana, nastavila se njena ljubav prema cvijeću. -Sve što Cvita dotakne ko balgoslovlejno procvate, govorile su žene i donosili joj na oporavak u pitarima od leda promrzle đirane, čoke i tučepjance, koje je vraćala u cvjetni život uspješnije nego bolničarke ranjenike na frontu.

Milan je od svijeta flore cijenio jedino duvan i kupus, naravno uz kaštradinu, ali protiv Cvitinog cvića nije imao ništa. Posebno kad bi u nedostatku cvjećarnica ranih 50-ih godina aranžirala sprovodne vijence s petokrakama, ukrašavala tribine i kitila postolja s bistama palih proletera. No nastao je problem. Makar kao drugarica partijski važnog druga nije mogla pohađati mise, uspjela je Milana privoltati na konspirativno crkveno vjenčanje u pola noći u jednom zabiokovskom selu Bogu iza nogu. Uvjet je bio da se ne smije crkvi približiti u rodnom gradu.

Pred Cvjetnicu je Cvita ronila gorke suze pletući masline, radeći golubice od smokve i stvarajući ukrase od palmi. Njena cvjetna radionica smještena u sobi pokojne matere bila je u te dane strogo pod ključem. Za pegulu dogodilo se da je baš tog dana zaboravila okrenuti ključ u bravi. A baš tog dana u vižite im je došla drugarica Suada, Tuzlanka rodom, trenutno na službi ideološkog unapređivanja dalmatinskih omladinaca. -Danas ćemo ugostit drugaricu Suadu. Ona mi može puno vridit za službu, pa spremi štogo lipo! dao je direktivu Milan Cviti. -Učinit ću šnicle u šugu, ali se ti pobrini za nać meso! Unatoč svekolikoj nestašici Milan je nekako došao do dobrog komada teletine.

Cvita ga je spremila po materinom receptu. -Za prste polizat!, zadovoljno se obliznuo Milan kušajući iz teče pred dolazak gošće.
Suada je posrkala juhu pa se sumnjičavo zagledala u slijedeću pjatancu. -Uf fino miriši! Dobar komad mesa! To je junetina? Lukavo je išla ispitati životinjsko porijeklo. -Ma kakvi! Junetina bi bila tvrda ko opanak, to je teletina!, zadovoljno je odgovorila Cvita. Nakon šta se natukla Suada je upitala. -Ma jela sam ja šnicli, al ovako finih nikad! Čime ih začnjate? -Pešt! Pešt vam je najvažniji! -Jel to neka mirodija?, zanimalo je gošću. -To vam je puno češnjaka, petrusimula i šta je najvažnije… Milan se nečeg sjetio i pokušao je fermati da ne nastavi, ali nije uspio. -I puno prave domaće vlaške, najmasnije slanine! Suada je naglo problijedila i upitala -Gdje vam je zahod? -U hodniku livo!, zabrinuto je uputila domaćica.

Suada se zadržala u WC-u duže, te vidno smantana promašila vrata i upala u nezaključanu Cvitinu sobu prekrivenu maslinama, golubicama i palmama, spremnima za tajnu deportaciju u Svetoga Marka. -Šta je ovo?, upitala je šokirano, dok su joj preplašeni domaćini stajali za leđima. -Ma to je za štafetu mladosti. Sitila mi se žena napravit da bude malo svečanije!, petljao je Milan -Da ne posipamo uvik žukom, glupo je nadometnula Cvita. -Jest baš za štafetu ko što je meni došla slučajno muka! Bilo je u Tuzli mojih kolegica katolkinja, pa znam šta je Cvjetnica. Isto ko što drug Milan zna da krmetine ne bih okusila. Jesam komunista, al nana me ko muslimanku odgojila i neću svinjetine u moja usta. Kad je kriza u Centralnom komitetu onda i klanjam Allahu da pokaže pravi put drugovima! -A ja platim digo misu za zdravlje druga Tita!, opravdala se Cvita. -Da zaključimo uzeo je riječ drug Milan. Suada ti ništa nikome o Cvitnici… -A ti nikome o krmetini!, pristala je drugarica iz Tuzle na nagodbu. U to su ime pojeli po komad štrudela, koji nije bio prijetnja ni Meki i Medini, ni Vatikanu, a bogme ni zajednici bratskih naroda i narodnosti.

Bile su ovo lokalne štorijice o Cvjetnici, drugačije od onih koji ste dosad čuli. Štovali Cvjetnicu ili ne, sigurno s nadom gledamo u onu skromnu grančicu masline koja simbolizira toliko željeni mir. Teško da će na Cvitnu nedilju fermati pucnjava na bojišnicama, no lijepo je barem na tren vjerovati.
Piše Marino Srzić/ foto privatni album

- Oglas -