Ponedjeljak, 20 svibnja, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA O svecu s gradela i biskupu bez papuče (i...

KAMARIN MARINA SRZIĆA O svecu s gradela i biskupu bez papuče (i ulice)

10. kolovoza je datum kada autor redaka već duži niz godina pokušava oživjeti uspomene na tri naizgled nespojiva pojma; jedne gradele, jedno drveno sviralo i jednu papuču. Poštovateljima lokalne tradicije zajednička odrednica nabrojanog nije nepoznanica. Nažalost, broj zaljubljenika u domaću baštinu se enormno smanjio. Gubi se bitka s bjelosvjetskim trendovima, falšim suvenirima i sponzoriranim projektima koji nas navodno usmjeravaju k povratku autohtonom. Autohtono sve to vrijeme leži neiskorišteno u kantunima grupne memorije, uzaludno čekajući da ga netko sa zrnom soli u možđanima aktivira i oživi.

Onima kojima se čini da suradnik portala Makarske danas uvijek puše u iste svirale, autor odgovara da su u pravu. Posebno danas kada se puše u svirala Lovre koji se pekao na gradelama baš na spomendan biskupa koji je izgubio papuču. Samo će neki od čitatelja posve razumjeti prethodnu rečenicu koja nalikuje nezgrapnom rebusu. Rješenje zagonetke nije nimalo nezgrapno i krije se u davno prekinutoj tradiciji, te u nedostojnom zanemarivanju uspomene na zaslužnog biskupa. No, krenimo redom.

Sveti Lovre, osuđen je na smrt u doba cara Valerijana zbog odbijanja predaje crkvenog blaga rimskom prefektu. Blago dijeli među sirotinjom, biva uhićen i umoren, te surovo mučen pečenjem na gradelama. Kult mu je raširen i vjernički mu se puk rado obraća u molitvama. U katoličkom kalendaru ime mu je označeno na današnji datum.

Spomen na svetog Lovru starim Makaranima, Primorcima i dobrom djelu zaleđa, nije izazivao samo religiozne osjećaje, nego ih i mobilizirao na sasvim praktičnu aktivnost, trgovanje. Smrt biskupa Bijankovića na svečev dan 1730. godine iznjedrila je ono što danas nazivamo vjerskim turizmom. Poštovatelji pokojnog biskupa, kojih je bio popriličan broj i iz Bosne, svake su godine na obljetnicu smrti odavali počast najpoznatijem makarskom crkvenom pastiru.

Praktični kakvi jesu Primorci su spojili sveto i profano, pa je u okupljanju velikog broja puka namirisana prilika za zaradu. Kada bi obavili pobožnosti spram biskupa, u danu paklenom vrućem, kao muka svetog Lovre pečenog na gradelama, krenuli bi u prodaju. Pazar, sajam, dernek ili fijera na spomendan Bijankovića, postali su po biskupovoj smrti, važnim momentom u ekonomskom životu grada.

Mlečani su takve sajmove zvali posprdno i Fiera del Santo Venduto-Comprato (sveto prodano-kupljeno), ali su običaj poticali, računajući na porez od zarađenih patakuna. Ljetopisac ,iz 1789., bilježi: ‘..bi velik dernek ovde, i prođe sve u miru, ali bila rana skupa…’ Naglasiti da je sve prošlo u miru nije čudno, jer ovi derneci obiluju svađama i žešćim barufama, a pamti se čak i ubojstvo.

Don Petar Kaer u svojoj knjizi s nostalgijom djeteta- suvremenika, nabraja svu silu proizvoda ponuđenih na čistini pod katedralom. Od živežnih namirnica (sira, sala, tukaca, jarebica, zecova..), preko rukotvorina i alatki iz Zagore (kašike, sinije, mašklini i motike..), pa sve do zemljanih svirala. Sviralo postaje zaštitnim znakom događaja. Otud i ono poznato obećanje starijih mulariji -Ako budeš dobar, kupit ću ti sviralo na svetoga Lovru!

Gradele su uz svirala najtraženiji artikal. Postojalo je i pučko vjerovanje kako riba ili meso bačeni da se peku na njima, ne mogu izgorjeti. To danas nažalost ne možemo provjeriti, jer fijere svetog Lovre više nema.

Fijera se u pokušaju turističke ponude pokušala obnoviti na dan svetog Petra i Pavla, opet utemeljeno na tradiciji. Projekt je trajao kratko, a uspjeh je bio mlak. Da je fijera oživotvorena na svetog Lovru, čini se da bi uspjeha uz dobru promidžbu, bilo više. Kako god bilo i dalje ostajemo bez svirala, koje su mogli postati originalnim suvenirom, te Lovrinih gradela s dobrim nezagorenim bokunima.

Ne ostajemo bez zagovora biskupa Bijankovića koji počiva u asketskom grobu iza oltara u katedrali. Na grobu znakovito stoji PVLVIS. CINIS. ET. NIHIL (prah, pepeo i ništa). I zbilja ništa (nihil) nije učinjeno za obilježavanje dostojnog spomena na velikog biskupa. U preimenovanju ulica 90-ih godina, sjećanje na njega utiskano je u grupni naziv Ulica makarskih biskupa. Riječ je od kalici s jedva par kućnih brojeva i skromne metraže. Propust komisije, proizašao iz nedovoljne informiranosti, nedostatka volje članova komisije i nikad raspetljanog sukoba Bijankovića s franjevcima iz njegova vremena, osiromašili su grad za ploču s imenom biskupa na glasu svetosti. Odužili su mu se samo Breljani, nazivom pristojne ulice.

O započetom postupku beatifikacije, burnim reakcijama na taj proces, svjedočenjima o ozdravljenu i ponekoj povijesnoj pikanteriji, možete doznati ako prelistate arhivu Kamarina. A što je s legendarnom papučom? Zanimljiva legenda donekle je spašena od zaborava suradnjom potpisnika teksta, sjajne ekipe makarske Udruge turističkih vodiča i nastavnika osnovnih škola.

Papuča još nije nađena! Tražeći je možda ćemo i shvatiti važnost današnjeg dana za povijest i pučku tradiciju grada. Eto zašto gradele + sviralo + papuča obilježavaju makarski 10. kolovoza na sasvim poseban način. Širite priču. I naravno, ako ste vjernik prisustvujte večerašnjoj ‘Bijankovićevoj’ misi u svetoga Marka u 20. sati.

Ako pak crkva nije dio vašeg života, onda barem iz radoznalosti pošpitite iza oltara. Tu su nam u nadi ozdravljena na hladnu ploču lijegali preci, mnogi svjedočeći da su nakon toga čina zaista i ozdravjeli. Na vama je da vjerujete ili ne vjerujete. Grob mu je sasvim običan i neatraktivan, ali srce će vam možda reći da ima tu ‘nečega’. Autor će i dalje, neprestanim ponavljanjem i dok god bude imao prilike, ostati dosadan u nastojanju da Bijankovićevo ime ne bude spominjano samo na ovaj dan.
Piše Marino Srzić / foto: privatni album/ilustracija

- Oglas -