Policjote, žandare, redare, milicajce i ostale ‘organe’, nitko nije rado viđao. Ni majke! Jedna je sinu policjotu znala reći. -Sinko prije nego šta uđeš u kuću skini to monture sa sebe i ostavi je da se vitri! Nek’ se prolufta od svega šta je danas prošla, da mi u kuću ne ulizu tuđe kletve i suze!Kad kruh svagdašnji zarađuješ hapšenjem i pretresima, a o pojasu ti visi sablja, šanse da si omiljen među sugrađanima, vrlo su male. Biti žandarom, nije previše privlačilo Makarane. Stoga se pod rubrikom ‘zanimanje’, rijetko tko od starosjedilaca bilježi kao profesionalni čuvar reda. Izuzetak su gradski redari i pokoji financ. Redara, sa znatno manjim ovlastima bilo je poprilično. Umjesto puške o ramenu, za pasom im je visjela odgojna palica.
Financi, u stalnom naganjanju sa švercerima duhana, siju strah i trepet. U snalaženju za preživljavanjem padaju i glave. Redom Hercegovci i zabiokovci. Premda ni austro-ugarski redarstvenici nisu pjevali zatvorenicima uspavanke, u lošijem sjećanju ostaju kraljevi žandari. Priče o tretmanima volovskom žilom i batinanju po tabanima, nisu rijetke, a vjerojatno ni pretjerane.
Ulazak u redove žandarmerije predmnijevalo je i neke predispozicije. Za novopečene je čuvare, uz uobičajene uvjete, propisan i fizički izgled: ‘Niski ljudi nemaju dovoljno autoriteta u javnom nastupu. Posebno je rđav utisak kad je netko nizak pod šlemom ili u paradnoj uniformi. To kod naroda može da izazove podsmeh. Granica najniže visine kandidata podiže se s dosadašnjih 152 na 164 cm’ Čudna mjerila su dokaz kako današnji naraštaji izrastaju u više ljude.
Centimetri su bili problem i J.F.-u. Za nesuđenog žandara u odbijenici piše: ‘Premda je kandidat više puta prijavljen za proganjanje žene i majke, to ne bi bila ključna zapreka. Nažalost visina od 161 cm nije dostatna za propisanu visinu žandara, pa se odbija.’ Za zlostavljanje ukućana nekako bi se i provukao. Dapače! Prijeka ćud je garancija da bi i prema pučanstvu bio energičan. Jer; ‘u maloj boci špirit stoji’! Uzalud! Fatalna 3 cm ipak su ga lišila žandarske karijere.
Unitaristička politika instalira na službu žandare pravoslavce. Vjenčavaju domaće djevojke koje u pravilu ne prelaze na pravoslavlje. Zabilježeno je svega dva slučaja. I djeca su im krštena u Sv Marka, te najčešće nose dvojna imena; Ante-Savo ili čak jedna Petronila-Jugoslavija. Vezujući sudbinu za Makarsku, za službeno ime kasnije biraju ono koje je primjerenije mjestu i vremenu.
Oko ćudoređa pripadnika policijske vrste često izbijaju skandali, pa i oni najintimnije prirode.
Komandir stanice, major P. tuži suprugu za uvredu časti. Raspadom braka gospođa odlazi u Split, a muž joj otima sinove. Došavši natrag u Makarsku uspijeva dobiti skrb nad djecom i smišlja kako se osvetiti mužu. Uz pomoć ‘rufijane’, čije usluge major koristi, pribavlja pikantne slike obnaženog muža i njegovih ,jaranica’. Fotografije šalje na službene adrese i raspačava ih po gradu, pa čovjek biva izložen svekolikoj sprdnji. Inspirirani sugrađani odmah ga krste nadimkom ‘major Jebendo’. Slučaj preuzima dr Vranković; ‘Moja je stranka užasnuta činom bivše mu supruge. Na slikama je zaista on, ali fotografisane žene ne poznaje. Zna se da je tehnika uznapredovala, pa je retuširanjem moguće nadoslikati bilo koga. Te su slike bile namijenjene upravo njegovoj ženi za časove osamljenosti. Ona ih je obradila u nekom foto- salonu i sramno iskoristila. Klijent u svemu naslućuje urotu povezanu s komunistima, koje gospođa javno simpatiše!’ Tako je u grčevitom nastojanju da se izvuče od blamaže, major Jebendo za privatni pornografski uradak optužio ni manje ni više nego komuniste. Ako je i od žandara, previše je!
Korumpiranost nije strana čuvarima reda. Građanka Vranješ, u upotpunjavanju kućnog budžeta, na sitno šverca igraćim kartama, ‘napolitanama’ i ‘trieštinama’. One su strogo kontrolirana roba pod monopolom države. Posao je dobro uhodan, zahvaljujući potkupljivanju žandara Počuče. Taj je, nezadovoljan mitom prijavljuje, pa inkriminiranoj prijeti sankcija. Pokušava se izvući: ‘Priznajem da sam jedno vrijeme preprodavala karte. Od toga sam imala skromnu dobit. U svemu me sokolio me žandar Počuča. Za uzvrat je od mene primao ulje, prošek, a jednom prilikom i pršut. Molim da me se oslobodi od globe s obzirom na moje sirotinjsko stanje.’ Globu nije imala čime platiti, te je na kratko abonent ‘Vile Pržun’. Počuča je dobio premještaj, a za njom su berekini još dugo vikali –Lipo te je Počuča, počuča! Zbog vulgarnosti izričaja, njen odgovor nije zgodno replicirati.
Nisu sve žandarske priče na nivou fjaba i anegdota. To potvrđuje i dramatičan događaj u podbiokovskom selu početkom 20-ih godina. U udruženoj akciji protiv švercera duhana, organizirana je zajednička akcija finanaca i žandarmerije. Hercegovci upadaju u zamku, a pri pokušaju bijega jedan je od njih teško ranjen. Drugi bježe i sakrivaju se po biokovskim ‘stanovima’ za čobane. Seljani se solidariziraju sa izgrednicima, te im žene odnose hranu u skloništa. Izdaje se naredba o zabrani odlaska u planinu, a stražari sve motre s prstom na okidaču. Pokušavši se probiti sa zavežljajem hrane biva ranjena mlada pastirica. Javnost se diže na noge i tisak piše o ubojicama nevinih. Komanda se očituje ‘Hitac je ispaljen radi upozorenja, ali je metak zalutao i ranio seljanku što nije bila namjera.’ Njezin se otac pri tom izjasnio –Jeben vas i regenta, dite ste mi skoro ubili! I sam je glavar izjavio –Prokleto sime onome ko vas plaća, ne švercaju od dragosti, nego jer moraju’ U nedemokratskom ustroju, sistem je ipak morao popustiti. Švercerima je preko noći ostavljeno na slobodu da odu, a seljani nisu sankcionirani zbog pomaganja ‘kontrabande’.
20-ih godina, oko smrti mladića K. iz Podgore, diže se velik publicitet. Suseljani smatraju da je žrtva umorena, a ne slučajno nastradala. Kobne je noći momak odsjeo u planini nakon poslova oko stoke. S njim su i dvije sluškinje. U sumrak nestaje, što djevojke nisu primijetile. Policijski izvid situacije nije napravljen odmah, nego tek nakon četiri dana, a leš pronađen poslije više od mjesec u jami s otopljenim snijegom. Podgorani, predvođeni glavarom, upućuju protest u kojem spominju ‘mlohavost javnih organa i vlasti’. Napominje se da je ‘obdukcija izvršena zarđalom pilom na brzinu, nedovoljno precizno da bi se donio pravi sud’. Koplja se lome oko uvrede vlasti, zapuštenosti sela, korumpiranosti žandara, sprege glavara i seljana oko vlastitih interesa. U dugoj prepisci u Novom dobu, na koncu se sama žrtva više i ne spominje. Ostaje nikad razjašnjen slučaj mladićeve sudbine i masa žalbi i uotka, koje je tragedija otvorila kao Pandorinu kutiju.
Makarska pamti i špijunsku, bjelosvjetski intoniranu aferu. Izdana je tjeralica za Krišpinom M., poštanskim činovnikom iz Makarske. Na službi u makedonskim Kavadarcima, zaprima strogo povjerljivu poštu kojoj provjerava sadržaj. Potom bježi. Prešavši dug put stiže do austrijske granice, te traži politički azil. Nije jasno što se s njim dalje dešava, no jedan od Makarana viđa ga u New Yorku i piše rodbini: ‘On je obučen po najnovijoj modi i ima šoldi. Policjoti mu se obraćaju sa vi i svako ga poznaje.’ U dopisivanju makarskog i kavadaračkog sreza, spominje se maglovita konstatacija kako je ‘Krišpin sumnjiv u pogledu veleizdajstva koje je moglo kobno koštati otadžbinu’ Glas se brzo pronio, pa članove rodbine kupravende na pijaci vrijeđaju: –Di van je oni vaš šta je radio kontra kralja? Šalje vam puste dolare, a činite se gladnima! U udruženoj prijavi za uvredu časti, rodbina tuži piljarice. Prava istina o sudbini Krišpe, mogućeg makarskog preteče ‘tajnog agenta 007’, također ostaje upitnom.
Protiv najčešćih prijava, vrijeđanja poretka, te ‘kontrabande’, optuženi se pravdaju berekinasto. Skuže su maštovite: ‘nisam znao šta govorim jer sam u fibri, ali državu inače cijenim’, ‘malo sam popio pa sam umjesto Franji Josipu opsovao majku Aleksandru što je čista slučajnost’, ‘molim da me ne uhitite bar još mjesec dana, jer sam pod kurom lijekova zbog stomačnog katara’, ‘roba pronađena kod mene nije švercana, nego je iz ostavštine pokojne mi matere u čiju sobu od tuge nisam ulazila već 10 godina, pa sam se i ja iznenadila’. Ako je i riječ o lažima, treba priznati da su originalne.
Pred sam Drugi rat napeta situacija u izletničkom autobusu za feštu podgorskog Svetog Vicenca, počinje idilično. Grupa mladih Makarana, različitih po političkim uvjerenjima, na povratku sa slavlja pjeva neutralne domaće pjesme. U kratko vrijeme se repertoar mijenja, te ‘crveni’ izazivaju uz stihove ‘Budi se istok i zapad’, a ‘crni’ im odgovaraju sa ‘Pavelića bojna stiže’. Nastaje tuča, pa šofer u pometnji skoro gubi kontrolu nad vozilom. U strahu od pogiblje svi se umiruju. Bekina je ipak najvažnija! Slučaj je ovdje zabilježen iz tri izvora; službenog izvješća nađenog u arhivi, utočnog dopisa dr Franića i iz priče o događaju iz sjećanja jedne od sudionica incidenta. –Mali sve ti je to počelo jer se jedna od crvenih zajubila u jednog od crnih! On je nije obadava, pa ga je išla izazivat i onda je počeo skandal!, prisjetila se u ćakuli s autorom redaka sada pok. L.Š.
Bilo bi dobro da je iza svih barufa u vječnoj igri ‘žandara i lopova’, stajala ljubav. No, nije. Različiti slučajevi iz policijskih i odvjetničkih spisa, izabranih za Kamarin, pokušali su u tri nastavka oživjeti sjećanja na davne ‘krimi-berekinade’ Makarana i odgovore ‘organa’ na ‘radnje nezakonite i himbene’.
Ako ste primijetili sličnosti sa sadašnjicom, nije bilo slučajno. Bilo bi zanimljivo vidjeti što će se za stotinjak godina pričati o našim svakodnevnim malim i velikim berekinadama. Ne treba sumnjati da će materijala biti napretek!
Piše Marino Srzić
