Željko Pašalić i njegova kamera već desetljećima revno prate život Makarske, ali i okolnih mjesta. Teško je znati koliko bi sjećanja, ljudi i važnih trenutaka grada bilo zaboravljeno da nije bilo poznatog makarskog snimatelja. Iako je zagazio u sedamdesete, ni dan danas za njega nećete reći da odrađuje svoj posao, a još manje da ga odrađuje “lijevom rukom”. Pretvaranje posla u rutinu je zamka u koju samodopadno upadnu mnogi, ali Paša koji je izgradio impresivnu videoarhivu nije među njima. Mladenačka strast i ona simpatična i dobrodošla ustreptalost pred veće zadatke – uz pojedincima teško objašnjivu ljubav prema Makarskoj – navode nas na zaključak da ovaj čovjek baš ima svoju misiju.
Kad kaže kako još nema namjeru ostarjeti niti mu je u petogodišnjem planu “partiti”, ne vidimo to kao još jednu autoironičnu šalu. Jasno vam je da taj čovjek iza naoko usputno bačenih humornih komentara krije puno više, a iza poznatog lica užurbanog koraka osobu koja duboko promišlja o životu. I što je najvažnije, ne libi se biti iskren.
S Pašalićem smo porazgovarali o njegovoj profesiji, o sada već prilično zaboravljenim vremenima koja je uhvatila njegova kamera, ali i o ljetima koja pamti kao mladić; o ljubavi, o obitelji i o nekim strahovima koji će se svima onima koji iole prate događanja u svijetu pojaviti barem tu i tamo.
Kolika je tvoja arhiva?
Ogromna je, pratim s kamerom život u Makarskoj zadnjih 40-ak godina. Do sada je dosta toga stavljeno, ali s obzirom na moju životnu dob, meni bi bila želja da uspijem sve postaviti negdje na Youtubeu.
Koliko je toga što nije postavljeno, odnosno emitirano?
Puno više od onoga što je emitirano. Imam 250 kaseta koje želim snimiti i spremiti na foldere, a riječ je o ogromnom poslu. Zapravo, sve od 2000-te naovamo nisam ništa stavio od tog materijala. Jedno sam vrijeme krenuo žešćim tempom, pa su mi savjetovali da nije pametno zatrpavati ljude. Osim toga, u zadnje vrijeme ne stižem jer su mi dominantna dnevna događanja. Zapustio sam malo arhivu, ali vratit ću joj se.
Koje se blago krije među neemitiranim snimkama?
Ima tu zanimljivih likova. Među njima ima i onih koji danas nisu među nama, a te su mi snimke posebno dragocjene. Ali moram imati suglasnost rodbine da bih bilo što od toga objavio. Sad dolazi zima, pa bi to nekako bila prilika za uhvatiti se toga.
Ima li nekih posebnih poslastica koje bi mogao barem natuknuti?
Posebnu vrijednost ima snimka iz Brejanske, iz 1991. godine. Kao, slučajno smo se sreli ovdje i zabilježili što smo zailježili, ali ništa nije slučajno. Vrijednost te snimke je prije svega jer – ratovi nisu tako česti. Ja pretpostavljam i nadam se da je taj rat jedini kojeg ću zapamtiti. Moram istaknuti i snimatelja, pok. Marka Bušelića koji je bio izniman talent ne samo kad je riječ o kameri. Kameru je tad uzeo prvi put i bio je nevjerojatan.
Uglavnom, ja sam odmah znao da će ta snimka iz Brejanske biti dragocjen materijal, a i Teo Erceg je odradio vrhunski posao s tekstom koji je pratio snimku.
Kako pamtiš ratne godine, ili bolje da pitam kako ih pamti tvoja kamera?
Pratio sam priznanje Hrvatske na Kačiću 1991. godine. Od tada datira samo moja snimka i snimka Pivčevića iz Splita. Snimio sam i onaj dan nakon ubojstva Nenada Devčića. Radili smo kompletnu arhivu 156. brigade.
Od kada datiraju najstarije i po tome najvrjednije snimke koje imaš?
Imam snimku kad se rušio hotel Biokovo. Svi smo morali biti na Svetom Petru i imali smo dvije i pol minute za snimiti. Uspio sam uhvatiti trenutak eksplozije.
Stare su i snimke utakmica Zmaja iz perioda kad su se krcale tribine, u odnosu na danas kada ih ne gleda ni najbliža obitelj. Imam utakmicu Zmaj – Šparta, a to je ujedno prva snimka utakmice u cijelosti. Imam općenito strahovito puno materijala i brine me najviše hoću li imati vremena sve to staviti.
Kako si uopće počeo sa snimanjem?
Prve snimke bile su 1968. godine, kada smo dobili one male kamere. Počeo sam hobistički, a onda sam, sukladno razvoju tehnologije, i ja pratio i nadopunjavao se. Pok. Garmaz je radio s djecom, ali istina je da nema nitko tko je toliko dugo to radio u kontinuitetu kao ja.
Jesi li razvio ovisnost o kameri?
Istina je da se razvije ovisnost. Ja sam 90-tih materijalno bio potpuno neovisan, držao sam butik, a bilo je nešto i turizma, tako da mi financijski nije bila potreba. Ali uvijek me nešto gonilo da se bavim snimanjem. U to vrijeme su bile atraktivne i svadbe koje su se plaćale 400 maraka i bilo mi je to žao propustiti. Ali očito nisam mogao bez kamere.
Jedan kraći period zahvaljujući Bebeku nisam radio, trajala je ta pauza nekih mjesec dana. U to vrijeme ja nisam znao kud ću sa sobom! Ali ja sam takav da zapravo nikad nemam mira. I posebno u tom segmentu, ja sam stalno u filmu. Već sam opterećen s ova tri dana sa svime što moram napraviti. Uvijek si kažem: “Kretenu, imao si tisuće takvih situacija, sve si ih prebrodio!”. Ali ja svejedno uvijek imam neki strah hoću li sve uspjeti. A sve je uspjelo do sada.
Drži li te ta savjesnost? I kamera općenito?
Drži me. To je užasan trening. Ja nemam vremena ostariti. Znam ja dobro koje sam godište, gledam ove osmrtnice, i vidim, nemilo se vrti oko mene… Ali ja ne vjerujem da se stvari događaju slučajno niti da se neke stvari kuhaju u nama bez razloga. Sve ovo što je sada, nekad se negdje kuhalo u podsvijesti, a i sad se kuha nešto.
Samo meni treba puno vremena da prelomim. Da bih ovo radio, četiri sam godine samo mislio!
Znači da si temeljit…
Ne bih rekao da je to, ali takav sam. Andrea, Toni i ja već tri godine govorimo o podcastu. I nema nijedan valjani razlog da ga ne radimo jer imamo kvalifikacije i znanje, a imamo i Tonija koji može na bilo kojoj televiziji raditi.
Što vas priječi?
Zato što smo mi takvi. Vuče me to, a opet znam da se uvlačim u nešto pored svakodnevnih obaveza.
Rekao si maloprije da nemaš vremena ostariti, pojasni mi to malo.
Moji prijatelji se često brinu o mojem zdravlju i pitaju me živim li stresno. Ja im kažem da to nije stres i da mene to zapravo drži živim. Koliko god nekad govorio da sam zatrpan poslom, mene to isto drži. Imam samo manu da se ne znam opustiti. Uvijek bježim s tih događanja.
Danas se svi razmeću s rječju hiperaktivnost, jesi li i ti malo hiperaktivan?
Možda malo jesam. Ustajem jako rano, već u 5 i imam dva-tri sata vremena samo za čitanje. Da sam toliko čitao kad je trebao, mogao sam završiti sedam fakulteta! Čitam sve, pa kad me žena pita jesam li upratio to i to, ja uvijek sve znam. Nekako me to zanima, a i što ću, neću ići po novine, pa pratim portale i društvene mreže.
Kako se opuštaš?
Moje opuštanje je odlazak prema Potpeći. Kad odem gore, ja tamo ništa ne mislim. I nisam jedini, puno mi je ljudi isto reklo. Ovdje mi se uvijek nešto vrti po glavi.
Sve me više vuče povratak mom iskonu. Moja mladost me vuče i stalno ju vidim crno-bijelu, nostalgičnu i možda idealiziranu. Vidim je kao lito vilovito, crno-bijeli film, nešto savršeno. Jako sam opterećen tom prošlošću. Imam žal za mladošću, imam nostalgiju i nije to nikakva jugonostalgija nego nostalgija za vremenima koja nam je ta država omogućila.
To ljeto je uvijek bilo posebno. Voljeli smo mi naše cure i 98 posto smo se i oženili njima. Ali te gošće koje smo čekali da dođu bile su nekako lepršave, slobodne i neopterećene, pa su ljeta uvijek čekali s nestrpljenjem.
Kad si spomenuo dočekivanje strankinja, moram te pitati nešto o galebarenju. U srži galebarenja je da su muškarci prilazili ženama. Što misliš o današnjim generacijama koje ostavljaju dojam asocijalnosti i nezainteresiranosti? Pitaš li se kako se uopće nađu parovi?
Zabrinjavajuće je to. To je globalna tema, ali ajmo se mi vezati za Makarsku. Nekad su se mladi sastajali u Gaudeamusu, zadnjih 15-ak godina ne znam gdje se uopće mogu naći. Ne znam jesu li to sada na djelu virtualne ljubavi, ali mladi postaju asocijalni.
Jasno je meni da se oni nekako snalaze. Kad je bio lockdown, viđao bih ih po sportskom kako slušaju muziku i zabavljaju se. Živjeli su neki svoj život, ali nije to ni blizu onome što mi znamo i pamtimo. Sve skupa ja ne znam gdje nas vodi ova tehnologija i trendovi. Nitko nije živio prije nas, pa ne možemo znati što će ova kutijica zvana mobitel napraviti od naše djece. A što se tiče drugih trendova, strašan mi je i ovaj koji nameće djevojkama da rade zahvate i da misle kako bez toga ne mogu biti lijepe. Ja mislim da se za šest mjeseci neće moći dogoditi da ulicom prođe cura s prirodnim usnama bez da joj se rugaju.
Hvata li te nostalgija za ranijim desetljećima? Kad gledamo glazbene spotove iz tih vremena, svi su bili prirodni i svatko je bio drugačiji.
Vladala je tada neka neiskvarenost, iskonska ljepota i duh. Da ne govorim o modi iz tih vremena! Po tri puta bih išao u Italiju u šoping, u to smo si doba to mogli priuštiti. Držalo se do toga.
Ajmo malo o muškarcima. Kažu da se galebovi drže zakona brojki, što podrazumijeva određeni broj odbijanja. Nemam namjeru pozivati se na galebarenje kao neku polazišnu točku, ali ajmo stavit to u kontekst današnjeg vremena u kojem su dečki sigurno osjetljiviji na sve što bi rušilo sliku o njima, pa samim time i mogućnost odbijanja.
Nemaju ih što odbijati ili ne odbijati kad ni ne prilaze! Sve se svelo na društvene mreže i nema više normalne komunikacije. Slažem se da je u ono vrijeme bilo bolesnika koji su doslovno pravili “recke”, ali nećemo o tome i o takvima. Govorim o nama mladim momcima koji smo, opaljeni suncem, bili zanimljivi strankinjama. Tako da ja nemam ideju kako se mladi upoznaju, a moram pritom reći da je moj radijus kretanja jako velik.
Tvoj radijus kretanja je velik, a bogme i tvoj kontinuitet rada. Ispratio si nekih osam gradskih uprava, kako se Makarska razvijala kroz to vrijeme?
Kao snimatelj bio sam na licu svih promjena grada i svjedočio sam raznim važnim događajima. Makarska se transformirala kao sva priobalna mjesta, pa postoje lokacije koje mogu biti takve i bilo gdje u Hrvatskoj. Većina kafića je ista kao kafići u Sisku, Osijeku ili Zadru. Ali “Brejanska” je autentično makarsko mjesto na kojem se svake nedjelje ori pjesma već 30 godina. Imamo i “Arbun”, a drago mi je da ovdje ima i podmlatka.
Razgovarajući s Marinom Srzićem rekao je kako je jedno od obilježja Makarske ujedinjenje u tragediji. Ima li istine u tome i da s druge strane lako sklizne u podjele?
Makarska se nekad dijelila na domaće i došljake, a kod došljaka poseban je fokus uvijek bio na Zabiokovlju. Ne mislim da je Makarska razjedinjena, ali istina je da se na zapadnom dijelu stvorila jedna nova, mala Makarska. Ta je Makarska odista imala svoj jezik, ali kao kroničar koji snima po školama vidim da se to mijenja. Ove zadnje generacije bi mogle proći kao fetive, s tim da o fetivima ne govorim iz kuta superiornosti. Moja je mama Vlajina! Govorim više o nekakvom očuvanju makarskog identiteta koji je meni bitan.
Kažu da je povijest učitaljica života. Što je tebe naučila lokalna povijest koju pratiš 30-40 godina u kontinuitetu?
Ne znam što bih rekao na to…Neke sam zaključke već i izrekao. Ali mislim da je uvijek bio važan naš suživot s ljudima koji su doselili u Makarsku. Prije je to nosilo negativnu konotaciju, sad se promijenilo. Tu je Makarska napredovala i to je mene uvijek vrijeđalo, i to ne zato što mi je mama Vlajina. Vrijeđalo me kao čovjeka. Sjećam se kako su se jednom jako brutalno izrugivali jednom čovjeku sa Zelenke, to stvarno ne volim.
Ja bih rekao da je Makarska dosta jedinstvena, a veseli me i to što dolaze nove generacije političara s više strana. Nekako su mi ti mladi ljudi koje viđamo i na Rivijeri prihvatljivi, draži su mi od onih starih generacija političara.
Kad govorimo o specifičnostima Makarske, moja nedavna sugovornica Jasminka Milković Marinović rekla je da je jedno od obilježja i okrutnost. Sigurna sam da imaš hrpu priča o okrutnim šalama i podvalama.
Bilo je tih “kurbarija”, a bilo je i neslanih šala poput one kada su vozača kamiona koji je tražio pekarnu poslali u Makar. Sjećam se kako su za Novu godinu po murvama bile stolice kao dekoracija. Centralove stolice završile su ispred Mornara, a ove Mornarove ispred Centrala. One stvarno neslane šale su bile koje su se izvodile u vrijeme vjenčanja. U vrijeme pira bi znali dignuti škure, WC šolju ili betonirati vrata.
Vrata bi betonirali?!
Da, da ne možeš ući u kuću. Donijeli bi blokete i zazidali sve za 10,15 minuta. Jedna od tih tipičnih šala je i voltavanje. Ali Makarani su uvijek bili snalažljivi u tim prepucavanjima, pa se sjećam kad je jedan drugome rekao kako je trebao oženiti njegovu ženu. Ovaj se nije ljutio nego mu je mrtav-hladan odgovorio kako je bio profesor i kako je prošao 30 generacija, ali da glupljeg od ovoga nije imao. Kažem, volio sam šale, ali nisam nikad bio pobornik tih neslanih šala.
Rekao si da je Makarska postala otvorenija prema došljacima. Ali s druge strane općenito u svijetu imamo trend pretjerane političke i ine korektnosti, pa se ljudi počinju ustručavati šaliti oko svega. Događa li se to i Makarskoj koja je u tome, kako kažeš, uvijek bila jaka?
Izdanak tih Makarana sada ima svoju djecu, pa moj Toni ima sličnu “zajebanciju” kao ja. Mi smo manje-više dosta istrenirani. Ne znam je li tako i na Zelenki i na Dugišu, ali oko nas mi čini da se to i dalje prenosi generacijski. Ono što Makarskoj fali je Josko. Ostao je Vlatko i znam da će se već pojavit netko, taman s Brača, jer nikad nismo oskudijevali…Ali evo sad imamo neki vakuum i to mi je žao.
Spomenuo si Tonija. Kako funkcionirate ti, Toni i Andrea u poslu? Jesi sretan što Toni radi s tobom?
Jesam, a moram reći da mi je i žena neko vrijeme radila. Nije da nisam zadovoljan, ali sam i mogući krivac. Toni je završio Kineziološki fakultet, a ipak radi sa mnom.
Onda se osjećaš krivim?!
Jesam malo. Ma znam ja da ti nitko ne može zavrnuti rukom i znam da je on ušao u to dobro, više nego što je i mislio. Ima već utakmica u nogama i tekstove baš piše “iz šuba”. Iako Andrea nema puno vremena zbog posla i djece, koristim i nju. Jedino mi je žao da nekako nema nekog posebnog napretka. Uvijek nam je priša, a uvijek ima prostora za napredak.
Kad smo došli u familijarne vode, reci nam kako ste se spojili Ada i ti. Kako se rodila vaša priča?
Drugi se sjećaju kako sam jednom, kao mladi dečkić, dok sam šetao ispod Filipina, komentirao jednu vrckavu djevojčicu. Rekao sam, kažu, “ova mala će biti moja žena”. Ja se ne sjećam da sam to tako rekao, ali svjedoci tvrde da jesam. A mog doživljaja nje se dobro sjećam. Nije to bilo slučajno, to što sam ju zamijetio još tada.
Ja preferiram barbike. I fascinira me pamet. Kad razgovaram, ja gledam u oči i oči žene mi sve govore.
Kad kažeš da ništa nije slučajno, to ne govoriš kao neki vjernik? Ali očito vjeruješ da su neke stvari sudbina?
Moja savjest je meni Bog, to je moj odnos s vjerom. Jednom mi je netko ukrao auto i zadnji novac. Bio je to iznos od 17.000 eura, a tu je bila i ćaćina penzija. Znao sam tko je to napravio i spremao sam “krvavu” osvetu. Ali nisam mogao, nisam takav. Ako sam učinio neke nečasne stvari u životu, ja se zbog toga kajem. Ajmo reći da je to Bog. Instituciju ne mogu…Kad bi bili svi kao don Ante Žderić čije su propovijedi tako ljudske i tako božanstvene, možda bih prihvatio i instituciju.
A da se neke stvari moraju dogoditi, to duboko vjerujem.
Ali sigurno si romantik i vjeruješ u ljubav?
Sigurno da vjerujem, jer što me drugo drži u životu. Meni je strahovito žao kad se brakovi raspadaju, osjećam se kao da se to meni događa, pogotovo kad se radi o bližnjima. Baš me to nekako boli.
Koji su ti bili najteži trenuci u životu, profesionalno i osobno?
Odlazak Ade na fakultet u Sarajevo! (smijeh). Nisam imao razloga biti tužan, ali sam bio tužan. To je bilo prvi put da je netko koga volim otišao. Otpratio sam ju u Ploče i teško mi je to palo.
Eto to mi je sad prvo palo na pamet, ali naravno da su teški trenuci kad su mi otišli roditelji. Osim toga, ne mogu se sjetiti, život nosi svoje uobičajne turbulencije i manje-više je to to. Sigurno je i rat ostavio trag na svima nama. Nekako sam jako opterećen ratom, puno čitam, gledam i pratim i nije mi svejedno, prije svega zbog unuka. Kad sagledam sve to što skoro pa religiozno pratim, imam dojam da nikad nismo živjeli u nesretnijim vremenima.
Čak sam napravio drvenu kućicu u Potpeći ako bi nedajbože trebalo. Tako da me strah rata. A najmanje me strah prestanka života, jer mi je to realno. Iako imam osjećaj kao da ću živjeti sto godina.
Kako se nosiš s tim strahom?
Najgore mi je kad počnem o nečemu razmišljati, znaš i sama kako je kad ujutro odmah kreneš s mislima. Ali čim izađem među ljude, čim dođem u kontakt s drugima, misli se odagnaju. Sve se to nekako rasprši.
Društvena si osoba, a i posao ti je da budeš među ljudima. Koliko ti tvoja društvena angažiranost i uključenost pomažu da budeš zadovoljniji i mirniji?
Ja sam do početka emitiranja ove emisije bio nogometno aktivan svaki dan. Imam dosta bogat društveni život, veliki sam zaljubljenik u dalmatinsku pjesmu, i organizirano i spontano. Gdje je pjesma, tu je veselje, tu su doskočice, volim i tu jednu vrstu dalmatinske šale koja me hrani. Opušta me i odlazak s ekipom na selo. Jer čovjek je društveno biće. Kad si sam, možeš samo misliti kad će te đava’ odni’t. Ovako nemam vremena.
Očito nemaš kad i očito nemaš namjeru ostariti?
Eto baš ne bih pituravao kako se i traži od mene u ovom intervju. Tako da, nije mi u petogodišnjem planu otići! Imam puno obaveza i stvari koje moram odraditi i završiti, i sve su to stvari koje me ispunjavaju. U svemu tome mi je najmanje primaran novac. A šteta…
Zašto šteta?
Pa eto tako da sam zeznuo jednog ozbiljnog snimatelja, u smislu da smo zauzeli mjesto zadnjih 20 godina. Netko bi to možda bolje naplatio. Što je najgore, ja ne znam naplatiti, ali imam ja sina koji je gori od mene! (smijeh)
Što si kroz svoj rad dobio sve ove godine? Što ti je donio?
Upoznao sam strahovito puno ljudi, i dobrih i zanimljivih ljudi. Iako moja naobrazba nije tako široka, svejedno sam službeno upoznao ljude za koje neki neće ni pomisliti da bi ikad mogli. I kroz druženje i kroz pjevanje i kroz rad. Malo tko se može pohvaliti kao pjevač koji je bio sastavni dio glumačke skupine Ivice Mijačike da se družio s princom od Offenbacha i princezom od Monaca.
Bila je predstava “Poletija grdelin iz žuja” na Kamerlengu u Trogiru, a nakon predstave smo zapjevali ispod jednog kandelabera. Bila je ponoć, a nekih desetak metara od nas bio je vezan brod s kojeg su nam doviknuli “hello”. A onda smo čuli “come here”. Kad tamo – princeza Karolina od Monaca i princ od Hannovera! Brojna posluga, kapetan kao Djed Mraz, ne pije se Dom Perignon nego Cristal, šampanjac tri koplja jači i dobro raspoložena ekipa. I tako smo do 6 ujutro sjedili s njima i družili se. Glumac Joško Ševo je komentirao kasnije da mu nitko na fakultetu neće vjerovat kad kaže kako je proveo noć na brodu princeze Karoline. Princ je inače bio kontroverzna i nagla osoba koja se znala jako ružno ponašati prema novinarima, ali s nama je bio fenomenalan. Atmosferu koja je vladala na brodu teško je opisati, ali družili smo se kao stari prijatelji.
I možemo li sad nakon ove priče zaključit s onom – ‘ko to more platit?
Apsolutno!
Razgovarala Ivona Ćirak / foto Ozren Franić
