Četvrtak, 30 svibnja, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Pregled štampe: što je čitala stara Makarska

KAMARIN MARINA SRZIĆA Pregled štampe: što je čitala stara Makarska

Prosječan puk bio je vjeran Slobodnoj Dalmaciji. Drugovi milicionari i penzionisani oficiri Politici i Borbi, a fulminaniji Hrvati i kantaduri Vile Velebita nisu odustajali od Vjesnika i Večernjaka. Tako je bilo sve do 90-ih godina minulog stoljeća.Ljepše polovice pratitelja dnevne štampe također su se dijelile u konzumiranju žurnalistike. Drugarice su bile ustrajne čitateljice Praktične žene i Bazara, a gospođe Zagrebačkog svijeta.

Pomirbena točka na čitateljskom nivou muškog dijela publikuma bile su Sportske novosti. Njih su čitali i službeno lijevi i ilegalno desni, milicijac Stojan i šjor Hrvoje. Što se tiče ženskog korpusa zainteresiranog za vezenje i gazjanje na Singerici sve su razlike nestajale kad bi na trafiku stigla nova Burda ili teško nabavljiva Mani di fata. Glede srcedrapajućeg štiva, Ljubavnog vikend romana i Života, situacija je bila elastičnija. Ljubavni vikend, štampan na ekavici znale su preferirati svjesne Hrvatice a Život tiskan na ijekavici Jugoslovenke i ostale.

Mularija je bez dvojbe bila opredijeljena za Gornji Milanovac, točnije za cijelu diviziju junaka u produkciji Dečjih novina. Blek Stena, Komandant Mark, Zagor, nisu mimoišli nijedno sretno djetinjstvo. Naravno kao i Pajo Patak s nećacima Rajom, Gajom i Vlajom još u vrijeme dok nisu postali nacionalno osviješteni, te se prekrstili u Hinka, Dinka i Vinka, a stric se Pajo privolta u Pašku.S vjerskim je tiskom bilo nešto složenije. Pasionirane čitatelje ‘ ‘Glasnika Srca Isusova i Marijina’ nitko nije puno obadavao. Pretplatnice su im bile naše babe i stare tete, ustrajne na braniku svete vjere katoličke. Katkada bi u rubrici Zahvale osvanula kakva poruka s makarske adrese uz istaknuti milodar. Primjerice…

‘Presveto Srce zahvaljujem ti na uslišanim molitvama za moju unuku. Prilog od 3000 dinara za misije u Kongu, Ane P., Makarska’, pročitala je Mare iz novog broja Glasnika kratkovidnoj susjedi Antici. -8000 dinara je dala da joj se usliša molitva!, promptno je reagirala Antica. -Piše 3000! Neće lagat crkovna novina, prikrstila se Mare. -Neće lagat novina, al će lagat Ane!, bila je odrješita Antica. Očito da je nešto znala, a znala je ovo – Prvo i prvo radi se o Ani, sestri Lovre makinjište! To ti je ko Sveto pismo! Meni je jedna osoba, koju ne smin imentovat odala da Ane misli namistit unuku u općinu, ali ima proglema jer mala nije u Partiju. Onda je Ane otrčala u Komitet i molila rodicu Danicu šta je tamo čistačica, da joj svakako priporuči unuku glavnom drugu. Danicu je za uslugu darovala sa kombinetom šta je košta 300 dinara. Oti glavni šef je kaza da bi je primio u partiju, ali sad ne može, jer da je norma za ovu godinu ispunjena i da može dogodine. Ane je onda kupila u Mercesa veliku hristalnu vazu za ženu od glavnoga druga.

To je koštalo 1000 dinara. Drugarica se vaza svidila i odma je počela morit muža da malu kitno primi. Drug je reka da može i poručio Ani kako u kancelariji fali jedna pisaća mašina, jedna višalica za robu i dvi katrige na vrtenje. Ane je sve to platila 2800. Drug joj javio da je stvar rješenja i da se vide u Monda. Tamo je Ane njega i kumpaniju častila sa dvi duple gradelade čelapćića, ražnića, koltleta, vinom i pivon. To ju je zapalo 900 dinara. Kontaj onda vako 300 za kombinet, 1000 za hristal, 2800 za kancelariju i 900 za manjažu, to je… -5000 dinara!, izračunala je, cijelo vrijeme napeto slušajući susjeda Mare. -I onih 3000 za male crnce to ti je 8000 dinara ravno!, slavodobitno je zaključila Antica. -Bože mi prosti da ne bi Glasnika Srca Isusova i Marijina, ne bi ni znali šta se kuva u Komitetu, rekla je Mare, pa se žestoko udarila po prsima kajući se -Moj grijeh! Sjetila se kako je dovođenjem u vezu Komiteta i Glasnika izrekla nešto što miriše na svetogrđe koje mora ispovjediti. Eto kako iskusni pratitelji tiska, poput naše Antice i Mare, znaju uvijek iščitati i ono što piše među redovima!

I dok je Glasnik smatran štivom neopasnim za sistem Glas koncila je za svoju publiku bio nešto opasniji šport. Makar legalne od 1962. godine s ovim novinama se baš i nije šetalo ispod ruke priko rive. Posebno ako si bio prosvjetar ili zaposlenik državne ustanove.

Gospojica drugarica Ljiljana bila je najprije daktilografkinja na sudu, pa vanrednim studiranjem na Višoj upravnoj, dospjela do pozicije referentice. Smiješila joj se još mekša fotelja nakon polaganja ispita za zvanje pravnice. Ljiljana je bila uporna ko pčelica, ali joj je mater Bare bila uporna ko mazga. -Neću pristat donosit u kuću Glas koncila, pa taman ti morala sa suda završit prat pijate u Velikog mornara. Vira je slobodna! Tako je reka i drug Tito! Razjarila se stara na kćerkine kritike nakon povratka s nedjeljne mise. Usput je vitlala s novinom, žešće nego što su Turci vitlali sabljama. -Ti si infišala! Koga briga šta ti mater čita. Iđen slobodno u crkvu i niko me krivo ne gleda niti tebi iko prigovara! Vidiš da te šaju da iđeš na više škole!, zapjenila se Bare. I bila je u pravu. Nitko od nadređenih nikad joj zaista ni nije spomenuo crkveni aktivizam roditeljice Bare. No, ona je po prirodi bila poplašena i sumnjičava. -Ajde dobro!, primirila se Ljilana -Ali drugi put ne moraš mavat kalom Koncilom nego ga stavi u boršu. -E neću!, nije se dala stara majka -Drugi ću put ić okolo s onim porta-voćen šta najvjuju kad dođe cirkus i čitat ću iz Koncila na vas glas da me se čuje sve do Mlinica! Ljilje je zakveštala ponistru da netko ne čuje i odustala od daljnje rasprave.

Za par dana je kolega Marko, viši referent, svratio do nje u kancelariju. -Drugarice Ljilja nešto bi vas pita, ali je za u četri oka! Ljilji Marko nije bio mrzak ko muški, pa se ponadala korteđavanju. -Ma pita bi vas, okolišao je Marko, te konačno izrekao -Imate li vi doma koji noviji broj Glasa koncila? Da se nije uhvatila grčevito od škafetin pisaćeg stola Ljilje bi afanala. -Znala sam! Utirala me vlastita mater u grob sa svojim lizanjem oltara, prostrujalo joj je kroz glavu. Onda se malo primirila i upitala -Ma odakle vam to? Nisam bila u crkvi od krizme 1939! -Znam, ali mater vam je stalno po crkvi. Ako imate koji Koncil doma priporučujem se da mi ga donesete.

Ljilje nije znala što će. Ako donese ne valja, ako ne donese bit će sumnjivo. Materi nije ništa govorila, nego joj s kantuanala uzela par zadnjih brojeva i odnijela Marku u kancelariju. -Puno vam fala! Veliku ste mi uslugu učinili! -A šta će vam to?, upitala ga je sva u strahu. -Ma tako. Sve me zanima, pa da vidim šta misli kontra-strana o situaciji. -Ajme nahebala sam. Ovi je špija!, pomislila je u panici, ali nije bila u pravu. Bila je 1970. Marko je ćutio miris hrvatskog proljeća u zraku i to ga je radovalo. Kao članu Partije nije mu bilo zgodno motati se oko stolića za vjerski tisak, a htio je znati može li se što namirisati između redaka u Glasu koncila. Zbližili su se. Izveo je na kavu u Centrala, onda na večeru u Peškeru i na kraju u škuribandu na Sveti Petar. Počeli su ozbiljnije hodati. Bili su pred zaruke. Mater je dočula za vezu, ali joj vijest nije priopćila kćer, nego neka laća na šimatorju nakon mise.

Jedno je jutro Marko cijeli zapeškeren upao Ljilji u kancelariju. -Je tvoja mater normalna? Završit ćemo svi u pržun! -Zašto?, iznebušila se. -Vidi! Turnuo joj je pod nos stranicu Koncila s osmrtnicama i sjećanjima. Mucajući je slovkala -‘Mili brate Joze, prošlo je 10 godina otkad si ostavio kosti u dalekom svijetu, a u svoj se dragi zavičaj nisi smio vratiti. Nepravdu tebi učinjenu, neka grešnicima oprosti dragi Bog. Počivaj u miru Božjem, anđeli ti rajsku pjesmu pjevali. Tvoja neutješna sestra Bare, nećakinja Ljiljana i zaručnik joj Marko’
Otrčala je kući prije marende.

-Šta si ovo učinila!, stavila je materi pred debele lente naočala inkriminiranu osmrtnicu. -To je moj brat! Iman pravo! -Daješ sjećanje za jednoga političkog emigranta! Gotovi smo! -Ma koji politički? Nikad uniforme nijedne nije vidio! Šverca je s Talijanima u vrime rata duvan i vojne porcije i poplašio se da ga na beknu. Pobiga priko mora i nije se bidan više smio vratit, jer su ga proglasili da je ratni zločinac, gorko se rasplakala Bare. Onda se smirila i počela smijuckat -A ja mislila da me psuješ šta sam napisala zaručnik Marko!, furbasto joj je namignula. Atmosfera više nije bila tako napeta. -Je majko, zaprosio me! Vinčaćemo se! Drag mi je! -Slava tebi Klemento sveti kojemu sam se za ovo molila!, raznježila se stara. -Ali šta ćemo s ovim šta si metnila u Koncil?, i dalje je bila zabrinuta Ljile. -Ne boj se, ja ću to uredit!Već je sutradan objasnila velečasnom situaciju. Izišao joj je ususret i povukao sve novine sa škancije iz crkve.

-Majko udajem se i to u crkvi!, najavila za mjesec dana Ljiljana materi. -Niko sritniji čerce moja! Reć ću časnoj da okiti crkvu najsupjin cvićen i molit zbor da piva Ave Marija! -Ništa od toga! Vinčanje je na Staševici i to po noći! -Koja juta Staševica?!, izbezumila se Bare. -Ne smimo riskirat! Gruba su vrimena, nešto se veliko kuvat! Triba bit na oprezu!, odgovorila je uvijek oprezna Ljilje. Vjenačali su se usred noći na Staševici. I da su u Makarskoj ništa im ne bi bilo. Ali vrag ne spava!

-Majko da ne bi Glasa koncila ne bi se ni udala!, priznala je kasnije Ljilje, dojeći prvijenca Tomislava. -Eto vidiš da sam bila u pravu. Jesam ti uvik govorila da čitaš pravu štampu, a ne one bezbožne zvizdarije s trafika! Tako je Glas koncila i bez da je znao, kumovao sretnom braku. Naravno da je Bare slučaj proglasila Božjim mirakulom.

Ovo je prvi dio štorije o utjecaju tiska na živote Makarana. Očekujte nastavak. Novine to zaslužuju. Još ih ima, ali kao da ih nema. Ugodni miris novinske karte friško izašle ispod štampadurskih makinja, odlazi u prošlost. Stara sredstva informiranja polako posustaju.
Jedan oblik priopćavanja novitada pouzdano neće nikad izumrijeti. Barem pod makarskim nebom. Riječ je naravno o dobroj staroj ćakuli. Za nju ne treba ni tisak ni diploma novinara. Neophodan je samo dugi, oštri jezik, a kao što je poznato, time nikad nismo oskudijevali.
Piše Marino Srzić/foto privatni album

- Oglas -