Iz makarskog kamarina sa stivanim sudbinama i štorijama, u današnjem điru sadržaj valja birati s poštovanjem. Tako zahtijeva datum. Danas, 2. studenog na Dušni dan ili kako je lokalno uobičajeno reći Mrtvi dan, prisjetiti ćemo se odnosa predaka prema smrti.
U Knjizi mrtvih 1709.-1829. stoji da je tijelo petnaestogodišnjeg Ivana Janjića, predano zemlji 31. siječnja, 1820. To je prvi evidentirani ukop u ‘Cemeterio comunale’. Do tada su posljednja počivališta bila po crkvama i oko njih, te u starom groblju na Svetom Petru. Tamo je zadnji sprovod obavljen 1832. Dvanaestogodišnja praksa paralelnog pokapanja na Svetom Petru i novom groblju zaključena je, te groblje Svetog Križa postaje jedinim ukopištem.
Groblja uvijek imaju dva znakovita predznaka, pijetet spram onih koji tamo počivaju i strah od onoga što slijedi s njima nakon ukopa. Premda je poznata ona poslovična kako se ‘s onoga svita još niko nije vratio’, neki su u to sumnjali. Ne samo neki, već solidan broj Makarana.
Iz zapisa biskupa Kačića, datiranog 1833. godine, doznajemo: ‘U Makarskoj čak i poneki pismeniji vjeruju u vampire. Te spodobe navodno izlaze po noći iz kanpa i lutaju posvuda nanoseći ljudima ugrize od kojih i oni postaju vampirima. Pokojnicima pred ukop zarežu zglobove stopala ili ih probadaju šiljcima trnja. Vjeruju da će tako mrtve spriječiti da se u vampire pretvore! Oslobodi nas Gospodine od bogohulnog praznovjerja.’
O običaju žalovanja u kući pokojnika Kačić bilježi: ‘Toliko je već puta ukazima vlasti naglašeno kako valja običaj prevelikog okupljanja žalobnika po kućama ograničiti radi opasnosti širenja zaraza. Zaludu! U Makarskoj se nedavno zbio nemili događaj u kući nekog Malića na predjelu Žbara. Obitelji pokojnika pohrlilo je velik broj sugrađana. Od težine tolikog svijeta pukle su potporne grede i svi okupljeni propadoše u konobu. Od povreda je jedan mladić ostao kraći na nogu, a i drugi se gadno raniše.’
Sprovodi kao finalni ovozemaljski čin, oduvijek su bili pomno pripremani i ‘na cijeni’.
O posljednjim ispraćajima, valja dostojanstveno i bez škercanih detalja. Ostalo bi bilo neumjesno. Zato ćemo u današnjem Kamarinu zaobići one koji su partili preko reda, poput djece i mladih. Partenca starih, čija je karta za vijađ svetome Petru već dugo bila rezervirana, ipak dozvoljava i po koju fjabu.
Da je kakav lokalni mrtvozornik ili ‘picigamorte’ bilježio u notes predradnje za odlazak pokojnika do nove adrese u kanpu, lista bi bila dugačka i nekako ovakva…
‘Poslat odma po popa i likara. Vižitat jesu robu za ukopa načeli moljci. Nać ženu za obuć mrca i niz ponistru izvist crni štrat. Zakveštat sve škure, samo jednu ostavit mrvu otvorenu, ‘na libar’. Pripravit kavalete za izložit kapsel. Intimelama ili crnom robom prikrit sva ogledala. Upalit lumine i nalit u bolju čašu kršćene vode s grančicom masline od Cvitnice. Spravit pjatance za počastit jude i nalit bocune.
Dogovorit koja će susida donit ručak, jer se ne kuva tamo di je mrtvi. Zvat nekoga učenoga za sastavit mrtvo slovo i nać ko će kačit šonete puntinama po murvama. Naručit glazbu za svirat ‘marču funebru’. Vidit s grobarom je li sve u redu s grobom da se ploča ne bi zaglavila. Javit u sakristiju da zvoni mrtvo zvono. Stavit luftat veštite, velete i faculete. Još jedanput vižitat je li kuća čista i sklonit sve radi čega bi te mogli ogovarat kad počnu dolazit.’
Tako se to radilo sve do 90-ih prošlog stoljeća i još nešto kasnije. Da je bilo nabrojati sve aktivnosti oko ‘mrca’ dalje u prošlost, posebice iz vizure sela, spomenule bi se i narikače, no one su ipak zauvijek odradile svoje.
Neke stavke s navedene liste, aktualne su i danas. Popis je znatno skraćen zahvaljujući činjenici da je Makarska relativno kasno ipak dobila i dostojnu mrtvačnicu. Time se hodočašćenje po kućama smanjilo na minimalan broj žalovatelja.
–Ima li koga po murvama? Nisam jutros bila na rivi, a još nije ura za mrtvo zvono, informirala bi se od prolaznika stara Cvita o stanju mortaliteta. –Nema nikoga Bogu fala, odvratio bi joj sugovornik, misleći kako će je vijest razveseliti. Nije je razveselilo –Hebi ga nisam ja te sriće. Kojega đavla više čeka stari Andrija? Još koji misec pa će mu stota. Evo, da je on danas partio, izlagala je nerealizirani plan.
–Ja bi lipo večeras otišla žalovat se i dobro se najila. Oni uvik dobro počaste. Ne bi ja ništa mukte! Sve bi zamiritala! Sinje more bi isplakala i nafalila mrca, da bi se svi divili i rasplakali. Nego će nesritnik umrit oko Božića kad i ja imam šta za prigrist! Ne vaja mu! Nije to juski!, objašnjavala bi zamantanom prolazniku, koji bi se prekrstivši pobjegao, a ona za njim deklamirala –Sritna ti je moja mater bila šta je živila u vrime španjolice. Onda se partilo leva-leva! Ona je ko narikača od zanata, kuću sagradila i vrtal kupila!, s nostalgijom je evocirala uspomene na majčinu uspješnu narikačku karijeru.
Profesionalne meštrice od nabrajanja odavno su izgubile izvor prihoda, no ženama koje su mrtvoga oblačile, zanat je potrajao još dugo. Premda manje cijenjene od kukuvija plaćenih za plakanje, bez njih se nije moglo. Praksa oblačenja pokojnika od strane obitelji je postojala, ali se preferiralo žene koje bi pri tom nešto i zaradile. Da su bilježile događaje, zaradile bi i više. No tko je znao da bi to jednom mogao postati bestseler. Uostalom ove su djelatnice uglavnom bile nepismene. Srećom su prepričavale zgode svojim nasljednicama, pa su iskustva izmjenjivana na okupljanima kapsel-sindikalistica ostala sačuvana.
-Vako mi je pričala stara Zanze, koja je više mrtvih obukla, nego živih na kali pozdravila, sjećala se jedna, ne tako davno preminula ukopna pomagačica – Ovako je Zanze kaživala: ‘Ja san se svega nagledala i uvik je bilo gore ono što san od živih nego od pokojnih vidila. Bila je jedna dobra familja, neću ih imentovat. U te gosposke kuće bilo je puno imberlanih, pa je takva bila i unuka pokojne koju san imala obuć. Stara je ostavila zapisano da je se obuće u jednu veštu koja je bila špecijalno naručena u poznatoga krojača iz Zadra. Vešta je godinama stala u armerunu i unuka je infišala da će se u nju vinčat. Ovi šta su se dolazili žalovat, više su se divili vešti, nego molili za dušu pokojne.
Kad se kapsel triba zatvorit, mala je učinila veliki škandal, da se oće u tu monturu udat, a ne da izagnjije pod crnom zemjicon. Drž ne daj, uspila je privoltat i meni su naredili da skinen veštu. E sad je počela velika muka, jer je svit staja isprid tinela za pozdravit kapsel, a roba je bila u kamari i nismo mogli doč do nje, jer bi nas ogovarali. Onda san se sitila da san sa sobom ponila robe za odnit oprat Pod kulicu. I tako je stara partila u mojoj okrpjenoj noćnoj košuji, umisto u svojoj vešti. Mala se udala u tu monturu, ali nije imala sriće u braku. Tako joj i triba kad je učinila da joj baba, koja je živila ko gospodarica, parti ko sirotica!’
Ako su vam se prethodne dvije štorijice učinile neprimjerene za Mrtvi dan, predstojeća će možda baciti dostojnije svjetlo na povod današnjem Kamarinu.
Cvijeće je neodvojiv dio sprovoda. Nekoć je nedostatak svježeg cvijeća u vrijeme zimskog stađuna predstavljao veliki problem za izrađivače vijenaca, koje su se nekoć nazivali ‘krunama’. Plastike kao spasonosnog rješenja za falši cvjetni nadomjestak još nije bilo, pa je rješenje pronađeno u krep-papiru. Jubici, najpoznatijoj meštrici za sprovodne krune, na vrata je pokucala uspuhana šjora Marta. -Di vi po ovom ledu? Začudila se Jubica. -Umrla je!, kazala je posjetiteljica. -Ja van se žalujen!, odgovorila je instinktivno majstorica kao što i pristoji u takvim prilikama. -Ne triba mi se žalovat! Tribate mi čestitat!, sa širokim je osmijehom odvratila Marta i nadopunila -Umrla je Aneta!
Jubica je odmah znala u čemu je stvar. Pokojnica je bila iz roda s najviše nezakonite djece u gradu. Zahvaljujući mulcima, loza je opstala i do danas. Naravno da rod nećemo imenovati. No, nisu sve matere koje su rađale mulce živjele kao Aneta. Živjela je mižerno, a i to mižerije je zarađivala kao ono što pristojno nazivamo ženom lakog morala. Za njene je usluge najbolje plaćao Martin muž, visoki činovnik na Poglavarstvu. Marta je za stvar odavno znala. Prijetila je i rastavom, no suprug Aneti nije mogao odoljeti. Vrhunac skandala zbio se nakon što je Anetu ugledala sa svojim kašmir šalom na kali.
-I sad je partila bludnica! -Nije ona bila tako loša, zaustila je Jubica, znajući je kao dobrodušnu, meka srca i spremnu pomoći posebno kad bi starci zalegli u krevet. Nikad nije htjela naplatiti pomoć -Bože sačuvaj! Ni dinara! Ja to za sebe da mi Svevišnji digne koji dan od pakla, odgovorila bi dječji naivno. -Grišnica! U paklu će gorit!, raspojasala se šjora Marta. -I šta sad oćete od mene?, izgubila je strpljenje majstorica. -Krunu! -Nema cvića ni zelenila! Led je sve potaraca, izvlačila se.. -Od krep papira! Najveću krunu u svim kolurima! Čelešte, jubičasto, žuto i veliki crveni flor na kojem piše ‘Voljenoj Aneti , njen Buzdo viši perovođa iz Poglavarstva’.
Jubica je progutala njoku u grlu -Ajme ko da je krneval! Di crveni flor i takvi koluri za sprovod. Još samo šta niste stavili muževu sliku! Nakon upornog Martinog inzistiranja meštrica je ipak pristala. Posao je posao! Cijelu je noć izrađivala ‘kurbanjsku krunu’ kako je Marta okrstila. Pred zoru se rasplakala kad je vidjela kakav je uspješan uradak napravila. -Ajme! Baš ko za najveći krneval! Oprosti mi moja Aneta!
Dan sprovoda bio je kristalno vedar i leden ko jacera na Biokovu. Na Anetin se sprovod okupila cijela Makarska. Marta je izrežirala pravu predstavu. Dva lučka radnika platila je donijeti ‘kurbanjsku krunu’ na vrhuncu događaja, kada je don Niko imao izreći odrišenje. I taman kad je župnik izrekao odriješujuću formulu, a nosači bili stotinjak metar pred vratima kanpa, krenuo je pljusak koji će se pamtiti. Aneta se prekrstila ugledavši krunu na ulazu groblja. Marta furiozno lupala takom po podu, kleteći i kuneći. Što je naručiteljicu i izrađivačicu ‘kurbanjske krune’ toliko šokiralo? To više nije bila ta kruna. Zadržane iste forme, ali posve bijela. -Ajme lipe krune, bila ko snig, ko da su je anđeli napravili, komentrali su okupljeni.
Realno gledajući čudo se nije dogodilo. Stvar je objašnjiva. U sto metara do groblja kiša je isprala sve boje sa lošeg krep papira i inkriminirajući natpis. Čudo je što kiša pala baš tada. Kao da je netko od gore odlučio ‘kurbanjsku krunu’ pretvoriti u vijenac aneđeoski, nevini, posve bijel.
Martin šjor Buzdo je našao novu Anetu. Marta je doživljavala i dalje nervne napade. Jubica je u svemu vidjela prst Božji. Aneta je možda zaradila put u raj. Nikada nećemo znati. I ne trebamo! Kamarin se danas možda trebao baviti dostojnijim motivima. Preminulim uglednicima i odličnicima. No, nije. Jer ovo je Kamarin.
I Aneta i Buzdo, Jubica i Marta sada miruju u kanpu. Zapalite svijeću na grob bez imena, možda je to baš Anetino posljednje počivalište. Ostalima iz štorije imena su vidljiva.
Poštujmo uspomene na mrtve barem iz jednog razloga. Oni su spoznali pravu istinu koju ćemo mi doznati tek kad im se pridružimo.
Piše Marino Srzić/foto: privatni album
