Četvrtak, 29 veljače, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Maškare, ča mogu maškare

KAMARIN MARINA SRZIĆA Maškare, ča mogu maškare

Iz današnje liberalne perspektive ne možemo niti zamisliti kako se nekoć po budnim okom matera i baba, popa i meštrovica, šire rodbine i kumova, te čitavog makarskog ‘urbi et orbija’, bilo teško išvogati, dati životu na volju i ispuhati ventile. Svaki minimalni odmak od standardnoga, garantirao je osudu, afanavanje i skandale. Skrupuloznost bi kapitulirala samo u jednom periodu, strogo naznačenom u katoličkom kalendaru između blagdana Tri kralja i Pepelnice. Riječ je naravno o stađunu od maškara. Tako je bilo nekada. Danas svaka loše botoksirana ćunka održava cjelogodišnji kontinuitet maškaravanja.

Autor redaka nije odrastao u tako skrupuloznim vremenima, no nije ni u sasvim liberalnima. Iz tog međurazdoblja, zabilježio je u svom libru Kavalaric, štorije iz davnih karnevalada upamćene iz pričanja starijih, te vlastita maškarana iskustva iz djetinjstva. U današnjem vam điru na gvantijeri Kamarina servira poglavlje ‘Maškare’ kao preludij za nadolazeći karnevalski finale.

‘Kada bi netko iz znanstvenih pobuda ili čiste znatiželje krenuo istraživati u kojem su se mjesecu Makarani najčešće rađali, došao bi do zanimljivog rezultata. Generacijama su najplodniji mjeseci bili jedanaesti i dvanaesti. Zašto? Oduzmite devet mjeseci i doći ćete do veljače ili marča, doba od maškara. ‘In carnevale ogni scherzo vale’, rekli bi tolomaši. Zaista, i inače škercan po genima, puk bi tek u karnevalu pomanitao. Tako bi i aktivnost oko ‘onih stvari’ bila žešća i eto ti rezultata za devet mjeseci. Za tu su djecu znali reći -Eno se rodio mali Krnje!, no samo u slučaju kad je mater bila poznata kao živahnija.

Kasnih tridesetih godina prošloga stoljeća, za trajanja jednog burnog karnevala kada su Makarani imali hrabrosti zapaliti kao Krnju ondašnjeg omraženog predsjednika vlade Milana Stojadinovića, začelo se puno takvih pokladnih Makarana. Jedna je stanovnica Kalalarge već desetak dana po porođaju zamotala sina u paketinicu i zamolila babicu koja ju je porodila da ode s njom do Svetoga Marka. Malešnoga je trebalo krstiti, pa je uz prisutnu kumu babicu i svjedoka, crkovnog fabricijera, župnik svečano upitao -Koje je ime rečenog oca? Majka je zbunjeno odgovorila -Šta se mene tiče, moga bi bit jedan pajac, ali i jedan Rimljanin, ali ja isto mislin da je jedan mornar Popaj, kojega ne bi mogla imentovat! -Hvala Svevišnjemu da se niko ove godine nije maškara u popa!, s olakšanjem je zaključio velečasni i krstio malešnoga po svecu iz crkovnog kalendara. Ime oca zauvijek je ostalo nepoznato.

Priče preživjelih maškara iz međuraća, mi mularija iz kale, upijali smo otvorenih usta. Sjajni balovi i toalete u finijeg svita, ali i onaj pravi zafrkantski duh maškara s Potoka i Vrpoja, ušli su u legendu. Starosjedioci i oni doseljeni, inficirani karnevalskim duhom čuvali su tradiciju do današnjih dana. Samo su se tehničke pojedinosti donekle promijenile.

Inati i dišpeti narodne vlasti nekoliko su puta znali vrijeme održavanja redute pomaknuti kad bi korizma već krenula. Crkva bi na takav čin odgovorila prvom nedjeljnom korizmenom propovijedi uz gromko župnikovo -Jao vama pismoznanci i farizeji! Smjerni drugovi bi odgovarali -Religija je opijum za narod! Maškaravanje bi ipak u konačnici ujedinilo sve svjetonazore.

Već tamo negdje polovicom siječnja, u kali bi se svi uskoprcali i krenuli u akciju. Prekopavalo se po starim baulima, tražilo po šufitima, po tlevu gomilale hrpe robe i odvajalo se ono što može poslužiti za u maškare. Oni manje izbirljivi riješili bi problem s preokrenutom jaketom, starom lumbrelom i latenom vrčinom, krenuvši put rive ili đirom po kućama. No bilo je i zahtjevnijih kreacija i onih fijenih maškara. Spremalo se za sjajne balove po makarskim hotelima i angažiralo prave šalturice. Nabavljalo na metre svilene fudre, kurdele i tila, krojilo i stavljalo u probu, po potrebi priportavalo i najozbiljnije radilo na novom kostimu. Ispod singerica, pfafica i bagatica sestara Jerinica, Đilde, Điđe i drugih, izašle su cijele kolekcije za novu karnevalsku sezonu. S njihovih vrata uputila bi se u ludu noć cijela divizija Kineza i pajaca, vitezova i princeza, paževa i toreadora.

Za upotpuniti dojam, mjesecima su se ranije stare tete, kume i susjede, nagovarale za posudbu pravih antikih ventula, bagulina s drškom od srebra, kanočala za teatar, cilindra na sklapanje. Ti bi stari modni detalji, svjedoci nekih boljih vremena, na trenutak opet zasjali i oživjeli, vrativši se nakon bala u armerune vlasnika.

-Šjora Liža, bi li mi posudili onu vašu buštinu za u maškare?, upitala bi stidljivo neka mlada susjeda staru. -Nije to za tebe ćerce moja, ja nisan imala toliki drob u tvojim godinama, pa su mi još dvi divojke tribale za stegnit me!, ucjenjivački bi odgovorila stara, braneći čast svoga antikog steznika na riblju kost i svoje pokojne elegancije. -A i ne mogu ga nać, a i debula sam, pa mi se manta, ne možeš ništa sa sirotinjskom činovničkom penzijom moga pokojnoga. Bio je viši činovnik, a ja gladujem!, nastavila bi svoju tiradu šjora Liža, sve dok se naivna mlada susjeda ne bi uhvatila na brumu stare lije. Onda bi joj danima činila usluge i donosila gulozarije, dok stara ne bi tobože nevoljko pristala.

I dok bi mlada susjeda plesala na kakvom balu, štumka stegnutog u Ližinu buštu, ova bi se zadovoljna trljala po svome punome drobu, rutavajući pritile makarune i žaleći u sebi što je te godine karneval kraći nego inače.

Poklade su uvijek nosile i delikatne zgode, a katkada i dramatične obrate. Godinama se znalo kako jedan iz Kalalarge ima šinjoru i bilo je samo pitanje kad će skandal eksplodirati. No njih se dvoje čuvalo s pomjom, razvivši cijelu strategiju susreta, koji bi bili ‘samo slučajni’. –Mala!, savjetovala bi jedna dobronamjerna, -Ja znam da je tebi muž muzgavac i buzdo, pa da voliš onoga drugoga, ali se pazi! -Vidili su vas na Svetom Petru! -Ma nije!, spremno bi odgovorila nevjerna supruga.-To sam ja skupjala šišarice, pa smo se vidili samo mopasan!, branila bi se ne misleći pri tome na slavnog pisca, nego na usputno, an passant viđenje.

Maškare su bilo pravo vrijeme za akciju ‘šigi-mici’ i ‘čingi-lingi’ sadržaja. Spomenutom je paru iz griješne veze najpraktičnije bilo biti u istoj maškaranoj škvadri i tako spriječiti ogovaranja. Ona je mogla računati na diskreciju svoje tri prijateljice, a njega je bilo pametno maškarati u kakav ženski lik i to dovoljno vjerno da drugi ne bi posumnjali da je riječ o muškom. Ženi je za poklade rekao kako ide na službeni put, a ona je bila dovoljno blekasta da ne posumnja u berekinadu.

Pred bal su se krenuli u strogoj tajnosti maškaravati u kući jedne iz grupe. Plan je bio maskirati se u malu trupu od pet balerina -Bem vam pamet, pa di baš balerine, sve se vidi, di ću š njin!, očajno je brontulao ljubavnik ogledajući se u zrcalu u kojem se u stegnutom trikou ogledavalo ono što ga čini muškarcem. -Da je barem kotulić duži!, zabrinuto je komentirala jedna od balerina, ali za prepravke više nije bilo vremena. -Čekaj! Sitio san se! Nađite mi laštika!, uzviknuo je stisnut u kostim. Donijeli su mu laštika, pa je otišao u banju i uz bolne uzvike iza zatvorenih vrata nešto obavio pokazvaši im se potom posve liš ispod struka. -Aaaa, pravo žensko! Nigdi ništa!, uzviknule su okupljene oduševljeno. Tu je noć naravno balao i manitao, a ljudi su komentirali malo jaču, ali šesnu balerinu, cilu ko pinel, samo šta je cotala i čudno šijala nogama. U situaciju upućen prijatelj, sutra ga je na kavi upitao -Onda, bit će sinoć bilo štogo, a? Samo je tužno odgovorio -Nije bilo, a ko zna oće li više ikad i bit! Bem im balerine! Ne osjećam od pasa put doli više ništa!, odgovorio je mučenički i krenuo u apoteku po litru acidi boricija i sterilne gaze. O kakvim je ranama bilo riječ možemo samo pretpostavljati, ali je dogodine na balu prvu nagradu dobila grupa gejši, u širokim komodnim kostimima, od kojih se jedna jača, ali šesna Japanka posebno isticala.

Pod maskama su muževi zavodili žene, a žene muževe, iznenađeno otkrivši tek u hotelskoj sobi o kome se radi. Oblačilo se potajice i trčalo vanka nakon što bi svi u kući zaspali, a vraćalo bi se zadihano prije nego bi se probudili. Ujutro se u novi dan krenulo umorno, ali zadovoljno i ispuvano, s modricama na stražnjem djelu, jer je štipanje maškara za guzicu bilo sasvim legalno i općeprihvaćeno.

Mularija iz Kalalarge imala je naravno nevinija očekivanja. Išli smo samo u poznatih, a tamo bi nešto obično zapjevali ili zaplesali. Nismo bili generacija koja se zadovoljavala s jabukama ili narančama, kao oni prije nas, ali bi čokolada bila dobro prihvaćena, a o sitnim šoldima da i ne govorimo.
-Ja ću bit ove godine Mirko i Slavko!, izrazio je želju jedan moj kompanjon iznenađenoj babi, vjernoj poklonici religije Komiteta.-Ne možeš dušo, Mirko je bio mali partizan! Ne smi se maškaravat u monture ! On je predložio kako bi mogao biti samo Slavko, ali kako baba nije popuštala počeo je revat. -A montura je i fratarska, pa si me lani obukla u fra Hebu!, baba mu je opalila plesku, pa je na kraju paradirao obučen u nimalo originalnog kauboja Jimmyja.

Ja sam u svojoj maskiranoj karijeri oduvijek preferirao povijesne maske. Tako sam bio grof Monte Cristo, mušketir, trubadur. U vrijeme poklada obnašao sam i jednu ozbiljnu funkciju. Neko bi rekao da je ona bila špijunska, ali bih je prije nazvao ulogom nezavisnog promatrača od povjerenja. Stvar se odvijala ovako -Mali, dobit ćeš od mene duplo, ako mi ispovidiš koliko su ti dali u onu kuću na kantunu! Ja bih ozbiljno saslušao sve upute. One su se još sastojale u provjeri količine prašine na komodi i što je u kvadrima obješenima u tinelu. Kasnije bi išao na befel i sve referirao, naravno krijući istinu. -Na zidu visi drug Tito, a u tinelu nema paučine! -Je li, ko bi reka?, sumnjičavo bi me pogledala moja nalogodavateljica, kojoj je pristup u tu kuću bio nepoželjan -A dali su mi šoldi da mogu kupit veliku čokoladu Mikado!, bubnio bih kao iz topa. Kako je spomenuta držala do riječi, ubrzo su dva velika pakovanja čokolade s rižom bila u mojem vlasništvu. Plijen bi podijelio sa svojim pajdašima, ne odavši izvor. Uostalom, nisam izdao ni kako mi je malo rebambivena starica u onoj kući, dajući dinare nedovoljne i za žvake Bazooka, šapnula -Odnit će digo đava i drugove! Svaka sila za vrimena! Na ti pa kupi sviralo za svetoga Lovru!

Jedne je godine moja kumpanija obišla čak tridesetak kuća i skupila pare za čudo neviđeno; picu! Bila je upravo stavljena u ponudu Mliječnog restorana. Ponosno smo je naručili, obučeni u male vampire, a na stol nam ih je donijela debela teta gazeći u borosanama. Picu miješanu, pripremljenu obrnuto od svih pravila originalnog recepta, debelu skoro četiri prsta i s hrpom svega po sebi. I bila nam je slađa i od tradicionalne pokladne makarunade, pojedene za ručak, po kojoj je vonjalo sve od Velikih vrata do Kačića tih sretnih godina. Eto, tako smo odrađivali Poklade ranih 70-ih godina.’

Maškarajte se dragi pratitelji Kamarina. Možda vam se to čini nepotrebnim uz ovoliko svakodnevnih maškaranih ćunki, političkih karnevalada i Krnji iz javnog života. Ipak se maškarajte. Ima to smisla. A ko za maškaravanje nije, neka doma stoji i kamomilu pije!

Piše Marino Srzić / foto: privatni album

- Oglas -