Za mjesec ožujak nekoć je bilo vezano više pučkih umotvorina. Primjerice ‘U po marča, sipa i komarča’, što bi bila preporuka za konzumiranje tih plemenitih stanovnica mora upravo u marčanom stađunu kada su najbolje za pijat.
Spominjala se i posebno opasna meteorološka pojava, marčano sunce. Nakon fajta dviju sugrađanki s lumbrelama, poslije čega je napadnuta strana zaradila ozbiljnu povredu donje čeljusti, napadačica se argumentirano ispričala žrtvi -Oprosti mi sestro mila, ne bi te ja tako ruvinjala da nisan cilo jutro odala po marčanom suncu, pa su mi se možđani privrnili! -Đava je marčano sunce, opraštan ti!, odgovorila je ozlijeđena i prilipetala joj poštenu plesku, uz ispriku -Oprosti! Evo je i mene sunce marčano okrpilo.
Takve i slične nemile posljedice, izrodile su onu poslovicu: ‘Boje da te zmija ugrize, nego marčano sunce ogrije’. Ožujak je vezan i za tri poslovične, posebno žestoke marčane bure. Čini se da su ih do naših dana klimatske promjene iskorijenile, pa na 7., 17. i 27. dan tekućeg mjeseca nema ni maestrala, a kamoli bure. Doduše i u prošlosti bi se dogodilo da bi koji dan uranile ili zakasnile.
Jubica Tičica nije obadavala kakvo je zaista vrijeme spomenutih dana. Za jutarnji izlazak ravnala se isključivo po kalendaru. Već navečer uoči 7. dana marča, pripremila je prigodnu opremu za prvu marčanu buru. Osim debelih mudanti do kolina i gustih bičava, tu je još bio vuneni kombinet, kotul i jaketa, te uz plet preko glave i duplo šjolane postole i kapot teži od nje same. S takvom opravom izašla je u gotovo proljetno jutro, no nije marila. Bio je 7. marča, a ona je poštovala red. Već je na pijaci pala u afan. Transportirali su je na portantinu do bolnice.
-Jubice imaš visoku fibru… Prekinula je doktora. -Di neću imat kad me uvatila prilada od prve marčane bure! -Kakva bura, vanka je vrime ko za svetoga Antu, a ti odaš ko odajući armerun! Krešila ti je temperatura od puste robe! -Za đavla van medicina kad ne znate da je danas bura, kazala je Tičica i odlepršala u teškoj opravi doma. Sutra je izašla u spizu odjevena kao da se ide banjat na Donju luku, s velikim slamnatim šeširom na vrh ćiverice. Jedan dan odgođena bura nosila je kupe s krovova. -Jubice jesi pomanitala?!, netko je ferma -Vaka bura, a ti u bokun veštice i s klobukom od slame na glavi! -Nema bure, jučer je bila!, nije se dala -A ovi klobuk moran nosit da me ne zamanta sunce marčano!, čvrsto je branila svoj ‘marčani stav’. Glede bura, gotovo više nitko ne pamti onu staru pjesmicu: ‘Tri marčane jute bure, potirale s rive Makarke cure’
Osim bura, sipa, komarča, te marčanog sunca, tu je i znakoviti osmi dan trećeg mjeseca. Međunarodni dan žena ima dovoljno dugu praksu za pokoju stariju lokalnu fjabu.
Sada već davnih socijalističkih godina, na sam 8. mart u ranim jutranjim satima na kali su se susrele dvije poznanice, žene posve oprečnih statusa. Jednoj je već sama montura označavala životni poziv. Crna oprava do poda i bijeli šlajer na glavi, otkrivao je časnu sestru. Baš ova koludrica s dugogodišnjom službom u župi, bila je posebno omiljena.
Demokratična, druželjubiva, podjednako draga revnim vjernicima, kao i zadrtim drugovima. Drugo žensko čeljade montura možda i nije posebno obilježavala. Makar se susret zbio u eri ekstremnih minica i žešćih dekoltea, modni izričaj te dame ipak je bio prenaglašen. Toliko naglašen da je otkrivao zvanje. Ne baš zvanje, jer radni status takve vrste nije bio legaliziran, no javna tajna je bila da rečena živi od honorarnog iznajmljivanja vlastitih prirodnih resursa.
-Dobro jutro časna!, pristojno je pozdravila. -Faljen Isus! Di ti vako rano?, odzdravila je koludrica. -Iđen na izlet! Znadete li vi šta je danas? -Sveti Ivan od Boga, zaštitnik bolesnika, spremno je priopćila podatak iz katoličkog kalendara. -Ma ne to, nego službeno. Danas je 8. marta, Dan žena! Organizovan je za žene izlet u Split! -A to! Neka! Lipo se provedite! Čuvaj se, izgledaš mi malo slabo. Već jutros pariš trudna i umorna!, zabrinuto je kazala časna, naravno ne misleći na trudnoću, nego koristeći antiki izraz za umor.
Slijedio je odgovor ko iz topa -Šta se tiče umora jesan, jer je jučer bilo vele posla, a jesan li trudna, molin Boga da nisan! Koludrica se shvativši poruku od neugode zacrvenjela, te da popravi dojam ispalila -Čestitan ti dan žena! –I ja vama na isti način! -Nemoj ženo moja samo na svoj način!, prevrnula je očima časna -Dobro i govorite, kazala je honorarna iznajmljivačica vlastitih prirodnih resursa -Da je na moj način, ne bi nosili svoju nego moju monturu!
Rastale su se prijateljski. Časna je usput zamolila da isporuči mali paketić s koncima za vezenje oltarnika sestri Hrvojki, kada bude prolazila pored Gospe od Zdravlja. Honorarka joj je pak tutnula oveću svoticu za misu posebne namjene na dan svete Marije Magdalene. I tako su dvije žene dobra srca i oprečnih zvanja, jedna drugoj srdačno čestitale 8. marta.
Autor redaka danima strepi da mu slučajno ne promakne čestitati Dan žena šjori Vinki. Zato je večer pred praznik namjestio alarm za buđenje na mobitelu, u uru dovoljnu za preduhitriti poziv za kojeg je znao da mu ne gine. Plan je osujećen. Da je alarm propjevao i u ponoć i kvarat bilo bi kasno. Švere su jedva dotakle sedmu uru kad se zvono oglasilo.
-Alo! Vinka je! Danas je osmi marta!, kazala je provokativno -Neki se ne site, a ja jesan. Neka nikad nisan bila drugarica afežejovka, ja do toga dana držin! Žene su marcipovane!, izbacila je parolu kao najžešća sufražetkinja. Što se tiče ‘marcipovanosti’, sigurno nije mislila na marcipan-slasticu, nego na emancipaciju, no tko bi je od straha ispravio. Onda je borbeno kliknula -Ja san isto žena!
Već u panici zbog vižite koju će morati obaviti, sugovornik skoro nije odgovorio kako dosad nije znao da je žena, nego mislio kako je iz roda žirafa, ali se na vrijeme fermao. -Neki kupuju cviće na ovi dan. To je lipo, ali meni je pun balkon đirana. Ne triba mi cviće! Bilo je jasno gdje ta opaska vodi. Razgovor je trebalo nastaviti pametno, a istovremeno se praviti lud. -Dobro i govorite! Šta će vam cviće. A da sam ja žensko i da mi čestitate 8. marta, šta bi vi meni darovali? Malo se zbunila.
-Ja bi tebi pinu za brijanje i akvu kolonju Pino Šilveštre, šta vonja po borovini. To je i moj pokojni duperava! Sad se i autor redaka iznebušio. -Ali da san žensko! Šta će ženskoj pjena i Pino Silvestre! –A bravo!, proradili su joj opet klikeri. -Da si žensko, lipo bi ti darovala parfem-mušč Pokošeno sijeno, jednu pašabrodu-cidaljku od inoksa i čelapćiće! Sugovorniku s druge strane se zamantalo.
Polako se pribrao -Lipo bi vi mene darovali, ali nema više toga parfema! -Nema veze! Ima sličnih! Ajde dođi na kavu! Redara Kamarina uhvatila je panika. Najprije je valjalo brzinski pronaći kolonjsku vodu najsličniju legendarnom Pokošenom sijenu, svratiti u koju butigu koja bi mogla na polici imati kvalitetnije cjediljke i provjeriti kakvo je stanje na lageru sa ‘čelapčićima’ u Vinkinog mesara. Kolonjska voda s miomirisima polja Provanse, učinila se dostojnom zamjenom Pokošenog sijena. Papreno skupa pašabroda djelovala je dovoljno kvalitetno da bi mogla u jednom tiru procijediti juhu od tri goveda. Na pitanje -Koliko ćevapčića?, mesar je dobio galantnu narudžbu -Pet duzina! -To vam je sto! Jel’ vam puno? -Neka je! Jedanput je u godini 8. marta!
Vinka je čekala u kužini praznički odjevena. Preko golublje-sive svilene košulje s golemim fjokom ispod vrata, bila je prebačena reklamna traversa s natpisom Vegeta. -Ovo da se ne maćan, objasnila je.
-Sritan 8. marta šjora Vinka, ovo je za vas!, počeo je čestitar redati po stolu pašabrodu, imitaciju Pokošenog sijena i na kraju pun saket ćevapčića čiji je oštri vonj nadvladao miris parfema i ispunio cijelu kužinu. -Ajme šta si iša trošit! Nisi triba! Ko da si zna šta najvolin!, pravila se manita, deportirajući spremno ‘čelapćiće’ u frižider.
Onda je povonjala kolonjsku vodu -Isti ko da si ga sad kupio u pokojnoga Slave di smo prije uzimali refužo u bočicama!, hvalila je izbor. -A vidi pašabrode!, lupkala je prstom po metalnom cjedilu i odmjeravala u ruci koliko piza procjenjujući kvalitetu. -Dođi vamo i čvrsto drži!, naredila je, digla sa špahera teču punu juhe, podmetnula ispod drugi lonac, a u ruke posjetitelja uvalila pašabrodu. -Ajmo provjerit kako funkcioniše! I dok je redar Kamarina žonglirao s cjedilom, a naokolo prskala vrela juha i letili komadi mrkve i petrusimula, u kužinu je ušao Vinkin sin.
-Majko sritan ti Dan žena! Evo ti od mene šampon. Rekla mi je prodavačica da najviše naliči na Neva šampon koji se više ne proizvodi. Žena mi je išla na posal pa ti je ostavila dva kila suvih svinjskih nogica, jer da si sinoć kazala da bi rađe njih jila za Dan žena nego pašticade. Mala je morala u školu i ostavila je za svoju babu najmoderniju gril-tavu, naručila je priko interneta. Kaže da si se nikidan žalila kako ti je stara tava uvatila ruzinu. -Fala ti sine moj! Vidiš mali kakvu ja iman familju!, obratila se posjetitelju -Sve znaju šta njihovoj Vinki triba! Nema takvih!
Sin je srknuo kavu, salamaštra s nogu dvije fite sirnice i produžio na posao. Na vratima se sudario sa susjedom. -Sritan ti 8. marta moja Vinka!, izljubila je Anka i stavila na stol pitarić s orhidejom. -I tebi prijatejice, izvadila je iz kredence pitar. Anka je bila oduševljena -Điran šamtirane boje! Uvik san ga tila gojit i uvik bi mi ga sunce oparilo ili led ubio! Di si ga našla? -Nikome ni riči! Ukrala ga u rodice Danice s balkona kad sam je nikidan išla vidit!
Prijateljice su se srdačno zagrlile i pustile suzu ganuća. Posjetitelj se ispričao -Oprostite teta Anka nisam vam ništa darova, nisam zna da će te navratit! -Nema veze mali, ko i da jesi!
-Šta si onda ti peškala za 8.mart? Jel’ ti uspilo kako smo planirale?, šapnula je konspirativno uvjerena da svjedok ne čuje -Fen, veliko pakovanje zamrznutih pilećih prsa, mast za vene i mahagonij pitura za kosu!, mrmljala je kroz dentjeru Anka kao da moli krunicu. Vinka je na sav glas izrekla -Sve je ovo lipo, ali svakoj ženi je za Dan žena najdraže dobit cviće! Je li tako?, mignula je Anki. -Dašta je!, odgovorila je ona -Triba našem svitu da se nauči bit fijen i otmen!
Autor redaka se osjetio ‘zahebanim’ i zakleo da će dogodine Vinku i Anku, ako budu žive, darovati sadnicama nekih egzotičnih biljki, pa neka ih goje i zalijevaju.
Dragim čitateljicama autor uz sitno zakašnjenje čestita njihov dan. Uz želju da preuzmu timun, učine svijet boljim i naravno, ostanu vjerni Kamarinu. Uz tekst, slike onih koje više nisu među nama, a svaka je na svoj način zaslužila čestitke.
Piše Marino Srzić, foto: privatni album
