Tragom milosrdnog odnosa naših predaka spram bližnjih, za ovaj nam Kamarin slijedi preporuka -Bolesnika i utamničenika pohoditi! A što drugo i napraviti za oboljelog ili zatvorenog? Jedan je prikovan za postelju zbog bolesti, a drugog od slobode priječi raštelada zatvora.’Bolest ne bira’ reklo bi se u prvom ili ‘Svaka sila za vrimena’, u drugom slučaju.Danas kad nam mrska šjora Korona priječi da oboljele posjećujemo radi propisane izolacije, ovo je milosrđe lako i komodno škivati. Na iznimke u prošlosti lokalnih nendainja ipak nailazimo.
I za najvećih epidemija nađe se hrabrih koji uz pogibeljnu opasnost pohode bolesne. Posebno u vrijeme strašnog ‘biča kuge’, koji je nemilo ošinuo puk kobne 1815. godine.
Don Ivan Karninčić uspio je izbjeći koban kraj unatoč neposrednom izlaganju. Uporno posjećuje oboljele usprkos kažnjavanju kontakata. Narod ga smatra čudotvorcem. Navodno po njegovom pohodu brojni ozdraviše. Da je barem bilo tako! Jer da je mirakul u pitanju, s obzirom kolike je okužene posjetio, konačan bi broj žrtava bio znatno manji. Znakovit je kraj don Ivanovog životnog puta. Umire na Veliku Gospu 1847. Upravo je na taj dan 32 godine prije, zabilježena i posljednja žrtva epidemije. Pokopan je na svetog Roka, zaštitnika od kužne bolesti. Pobijedio je ‘crnu peštu’, i konkretno i simbolički! Ulica iza današnje zgrade Grada nekoć je nosila njegovo ime. (pogledaj mapu u prilogu). Na tog smo humanitarca do danas posve zaboravili.
Pohodi bolesnima znaju biti i vedriji. Dopisnik za splitski dnevnik piše: ‘Simpatična zgoda odigrala se danas u Makarskoj. Kada su glazbari doznali da im kapelnik Bozzotti boluje, dogovoriše se–Idemo našeg meštra posjetiti! Uzeše instrumente, te pohitaše ravno pod njegov prozor. Zasvirali su tihu podoknicu, da ga ne bi uznemiravali. No, vidno oporavljen, maestro je izašao na prozor s čašom u ruci i veselo poručio –Ne svirajte braćo ‘marču funebru’, za onaj svijet još nisam! Odsvirajte mi nešto vesela! Nakon što povikaše trokratno –Živio!, glazbari skladno izvedoše živu koračnicu, na što se maestro prihvatio dirigiranja s prozora. Ova je zgoda razveselila okupljene, ter je aplauz bio nezapamćen!’
Kaže se da ‘nije bolest sve što boli’. Dobro upućeni su sumnjali da Martu Bolnu ne boli ništa, nego kako samo čini fintu da je bolna. Živjela je sa sestrom Pavicom, koja nije bila bolna, ali je bila lijena. Vižita ‘bolesnoj’ Marti uključivala je bar po ure slušanja o zdravstvenim stanju. -Najprije me priko škine ošinila ko jedna munja prid neveru. Onda se bol spustilo niz lebra ko da me čavli razdiru. Kad je došlo do gnjata i u tabane, tute su izašli buganci veliki ko orav! Izmožden ekspertizom, posjetitelj bi zamolio za čašu vode. Pavica bi dugo analizirala je li joj kraći put do kanele ako pomakne štokrlu ili bi se bilo manje naporno uputit drito do lavela. Posjetitelja bi štufalo, pa bi se zakleo -Jedna lina, druga morina, teško će me više vidit!
Sestre su bile gulozače, ali i sirote, pa su se snalazile. -Ja bi danas jila leše ribe!, zakenjkala bi Pavica. Marta je znala rješenje. -Otić ćeš na peškariju i vako nabrajat: Jadna sestra moja, velike bolove u štumku ima! Ništa nego mola ne bi smila izist, a nemamo ni za špare! Pavica bi zakukala, te bi od koje dobre susjede došli leši moli na vrata. Pred mesnicom bi pak zakantala. -Eno Marti željezo u krvi kalalo. Tribala bi bokun govedine! U podne je susjeda došla na vrata. –Nestalo u bikariji govedine, ali evo imala sam svinjetine pa sam bacila na tavu. Oće li pomoć? Nema u prajca toga željeza šta joj triba za krv! –Ko da te Bog posla, preduhitrila je Marta –Ovi mi je momenat željezo krešilo, a masnoća pala. Baš mi triba mrsno. Donesi ti cilu lošteru! Naravno da su ljudi brzo razotkrili njihove berekinade, no činili su fintu da ne znaju. Igra je prešla u običaj.Sjetite se i vi nekog infetanog od korone, pa mu poštujući izolaciju, pred vrtaima ostavite tečicu s nekim dobrim bokunićem. Sigurno neće imati ništa protiv.
Što je s utamničenima?
‘Koludrice stara jezik od krakuna, mani se ti mene i mojih kantuna, ako se ne kaniš mojega portuna, vidit ćeš me sutra gori kraj pržuna!’ Pjevale su stare Makarke pri freganju ili perući robu pod Kulicom. Pjesma je mogla biti i ‘Majka Maru’, ali je ova znakovita. Zašto? Jer se u njoj spominje pržun, poznat još kao bajbuk, dok je talijanizam –zakveštun, potpuno izumro. Standardnim jezikom rečeno, riječ je o zatvoru.
Neznani je autor u stihovima bio maštovit. Malo je vjerojatno, da se baš staroj koludrici, prijetilo zatvorom. Jezik od krakuna je pak sinonim za lajavu osobu, koja drugome začepi usta, efikasnije nego što krakun zakrakuna vrata. Ukratko, netko se zamjerio, intrigavao u ‘kantune i portune’, pa se oštećenik prijeti zatvorom.Gdje se to makarske uhićene moglo pohoditi? Na kojoj se adresi mjerila kvadratura tamnice? U stihovima se spominje lokacija; ‘gori kraj pržuna’. To da je ‘gori’, valja uzeti s rezervom. Moglo je biti gori i doli, lijevo i desno. Ovisno o vremenu i poziciji s koje je izrečena prijetnja.
Makarskih pržuna, službenih i improviziranih, bilo je više. Ta su kaznena prebivališta, u škercanom makarskom duhu nazivali i kapelica za molit krunicu s maštrapanima ili konoba za briškulu s pantaganama.
U različitim vremenima, uniformirana su lica uznike zaključavali na različitim destinacijama. Nabrojimo; mletački palac, Stari sud, zgrada prepolovljena izgradnjom današnjeg mosta i Staro poglavarstvo u Kalalargi. Potom jedan od objekata na Pliščevcu, te vila na Donjoj luci u kratkom poslijeratnom periodu dok ju je koristila UDB-a. Zgrade na Gorinki, zaposjednute u Drugom ratu od Talijana i bivši Sokolski dom za privremene zatočenike ustaške vlasti. Kuća u ulici Put Makra, kuća na Marineti i konačno zgrada u kojoj je danas stanica MUP-a. To su samo neke od lokacija gdje se odlazio s lisicama na rukama, a nekoć i lancima na nogama. Pratnja su bili stražmeštri, redari, žandari, vojnici, redarstvenici, milicionari, policjoti…
Makarani su prilično senzibilizirani za tretman zatvorenika . U Novom dobu iz 1934., izlazi članak: ‘Tuže nam se građani koji su bili pritvoreni u općinskom zatvoru, kako je žalosno da u dvadesetom vijeku još ima ovakvih mjesta. U podrumu nema ni kreveta ni pokrivača, a isti prostor služi i kao osamica za pse. Kako tu pošten čovjek može izdržati?!’ Bilo kriv ili nevin, zaista nitko nije zaslužio tako nehumane uvjete!
Zašto su Makarani zatvarani i privođeni u ‘zakveštun’? Najčešće radi krađa, remećenja javnog reda i politike. Puk je prvi spomenuti delikt nazivao; mrnjalukom i ladro-športom, a drugi barufa i kurbin pir. Politički krimeni najčešće su verbalni delikte spram vladara i to redom: turskih nekrsta, Mletaka imbrojuna, .urca iz Beča, čobana iz Beograda, Musolinija dugog nosa, prodanca dr Ante, te na koncu ljubičice bijele koji figura, ali ne vonja. Krivci po verbalnom deliktu, pagali bi posebno u vremenima terora i rata.
U makarske su pržune na kraće razdoblje bili zakveštavani opasniji izgrednici, pripadnici zabranjenih političkih stranaka, urotničkih bratija, kritizeri vlasti. Ne zato što su bili manje opasni. Dapače! Ostajali bi u domaćim bajbucima na kratko, jer to bila samo usputna stanica za sigurnije ustanove, poput splitskog zatvora Svetog Roka ili kasnije pržunske depadanse na Katalinića brigu.
Važni akteri tamničkih štorija su stražari, ‘gvardija’, čuvari, ključari. Njihovo ljudstvo i dobra volja ili zadrtost i slijepo izvršavanje zadataka, zatvorenicima su olakšavali ili otežavali dane iza rešetaka.
Jedna je česta abonentica pržuna pričala: ‘Ja bi svako malo završila u bajbuk. Bila sam mlada i zdrava i odrebatila bi umisto matere. Ona se snalazila. Štogo je stranih šoldi minjala i čuvala švercanu robu. Držala je i tolu na pijaci i podvalila bi teže pizeve za mirit na balancu. Digo bi joj redari progledali kroz prste, ali su i oni morali zaradit kruv -Ajde bona shvati ti i nas! Nema nam plaće ako ne zatvorimo bar dvoje na nediju. Šta ćemo prijavit ovi put? –Kad ste vi juski bit ću i ja. Ovi put mi nađite u štrampucinu švrecanih deviza, za to će vas boje nagradit nego da ste mi našli kakvi falimenat na balanci. Prijavite na ime male! I tako bi ja, da mater ne uvati išijatiku u pržunu, otišla umisto nje. Tamo mi je bilo lipo. Financi bi donili provištu od poreza; divenica, pancete, jaja. Onda bi im ja to spravila u žandarsku kužinu i papala š njima. Poslali bi me i po vino u konobu i kazali –Ajde po dvi litre, ali nam nemoj uteč! A di bi im utekla kad mi je bilo komodnije nego doma. Takvi su bili samo s nama od manje kontrabande. Političke su zahebavali, apožito komunište!
Iz pržuna su pojedinci zaista izlazili nekim svojim poslom ili u điradu, ali samo sitna riba i politički benigni.
Čuvari domaćeg zatvora prvih konfuznih dana Drugog rata, su na službi zadrijemali, okrenuli leđa i omogućili cijeloj grupi uhićenih bijeg u Biokovo. Talijanska vojna i ustaška civilna vlast je pobjesnjela zbog ‘slučajnog’ previda, no stražari nisu snosili nikakvih posljedica. Jednom od tih ključara je opisana operacija odmah poslije rata spasila glavu. Bio je suđen kao suradnik neprijatelja. Tužitelj se ipak sjetio da je ‘zakunjao’ u pravom času i omogućio bijeg zatočenih. Stražar je oslobođen i dočekao je mirovinu kao čuvar reda u novoj državi. Je li dalje kunjao na radnom mjestu, nije znano.
I tako u điru po makarskim ‘zakveštunima’ nismo nikoga pohodili, makar nam peto milosrđe to toplo preporučuje.
Na kraju još jedna o tamnicama. Suprug Ane bio je više iza raštelada nego doma. Neko ju je na kali zapitao –Kažu da je oni tvoj dobio zatvor? –Ma kakvi zatvor! Nije on dobio zatvor ima i godina, eno ga od jutros na kondotu, čini posal ko grlica! Ne triba mu likarije kontra zatvora!
Neka ni vama do daljnjega, ne treba ni povoda za pravi, a ni likarije za onaj drugi zatvor!
Piše Marino Srzić / foto privatni album
