Šjora Danica, udovica makinjište Joze, imala je tri sina. Sva su trojica imala po dva muška nasljednika krštena imenom pokojnog dida. Od sina odseljenog u Australiju imala je unuke Đoa i Đozefa, a od onog koji se skrasio u Njemačkoj, Jozefa i Pepu. Najmlađi je jednom sinu dao ime Bepo, a drugom Josko.
Takvo čašćenje uspomene na pokojnog muža Danicu nije komodalo, pa je pri krštenju svakog unuka žugala -Je li dosta Bepa, Jozipa, Jozefa, Đojeva, a sve isti par postola! Častite samo dida makinjiištu šta je cili život navigava i orja s kurbama po portima, a mene mučenicu koja sam vas odranila još niko nije počastio! Onda je nevjesta zatrudnjela i konačno se rodila curica. Na svijet je došla Daisy- Danica. Baba je cvala. Pomirila se i s modernom verzijom Daisy.
Unuka je rasla, a momci je opsjedali. Jedne je večeri najavila. -Ovi put je ozbiljno, sutra dovodin zaručnika. Zove se Robi! Bilo je to 60-ih godina prošlog stoljeća i ležernost u odijevanju još se nije udomaćila. Posebno pri predstavljanju zaručnika. Mater je dala Daisy instrukcije. -Nemoj da van padne napamet da babi dođete prid oči ko hipici. Neka Robi obuče veštit, a ti oni kostimić boje trula višnja, šta si u njemu maturirala. I odnesite joj na poklon dvaes’ deka kave, ali da je Minasova i cukar u kockama. I gladiole, najveće koje nađete. To će ona kad odete odnit u crkvu za na oltar!
Što se tiče darova mladi par se držao navedenoga. Prezentali su se na Danicinim vratima s kilo kave, najvećim pakiranjem cukra u kocki i gladiolama dužim od metra. Što se tiče dress-codea dogodio se debakl. Robi je istina bio u veštitu, ali od ispranog jeansa i velikom prišivenom zakrpom sa simbolom ‘peace’ na lijevom rukavu. Daisy je odjenula kompletić, ali je preko boka zavezala veliku maramu pituranu u batik-tehnici.
Za modu tog doba sasvim uobičajeno, ali za babu Danicu dovoljno da je opali kulap i ‘infrakt’ u jednom tiru.
Vižita je prošla dobro, a babi se zaručnik čak i svidio. No, ostala je tužna. Zašto? Evo kako je svoju tugu isplakala pred Gospinim oltarom kiteći ga darovanim gladiolama. -Gospe moja smiluj se!, suze je ronila Danica -Od svih mladića moja je Dejzi izabrala najveću sirotinju. Bidan momak nije šta ima obuć za vižitu nego trliš i to zakrpjen tašelon na rukavu. Teška je to mižerija kad ni štof-veštita u armerunu nema.
A ona bidna dobra, pa stavila priko kompletića žmarivenu traversu da njemu ne bude neugodno! Sirotinjo i Bogu si teška! Rasplakala se Danica pred oltarom i dovela nas tako do još dva pojma iz makarskog antikog pojmovnika…
T kao TRLIŠ i TRAVERSA
Trliš – radna muška odjeća od grubljeg, najčešće modrog platna. Naziv je nastao prema imenu tkanine – traliccio.
Traversa – pregača. Od tal. traverso – poprečno, što odgovara načinu nošenja.
Ova su dva odjevna predmeta bila najčešći dio pučkog dress codea. Stran precima, pojam dress code, iskače danas iz svih kantuna. Premda za preporuku o načinu odijevanja u pojedinim prilikama naši prethodnici nisu čuli, za red su znali. No, dešavalo im se i da prekrše nepisana pravila, izazivajući negodovanja i senzacije.
U lokalnoj povijesti, iz vremena francuske okupacije, zabilježena je prva crtica o neprimjerenom dress codeu. Francuzi pokušavaju sputane Primorce osloboditi od stega tradicije, te se nameće nova moda koju prihvaćaju viđenije plemkinje. Žene iz obitelji Kačić odriču se dotadašnje čedne nošnje, te prethodno zapuntane do grla otkrivaju dekolte u skandaloznoj mjeri. Čine to u vrijeme poklada, ali i pri samom dolasku na misu. Razbješnjeli don Lovre Pavlinović javno ih proklinje i izbacuje s bogoslužja. Neprimjerenosti u odijevanju, prema mjeri aktualnog morala bilo je i kasnije. Posebno je skandalozno nošenje hlača u promenadi rivom, jedne podrijetlom Makarke, na ljetovanju kod rodbine krajem 20-tih godina prošlog stoljeća. Prema paragrafu Zakona o ćudoređu, dotična je gospođica privedena u Žandarmerijsku stanicu, pa uz globu i puštena.
Glas savjesti i kontrolor morala, tadašnji župnik, s oltara na Veliku Gospu progovara -Ima tako nekih ženskih koje blate uspomenu na časne majke-dojiteljice. Premda iz dobrog roda koji je crkvu milodarima vele zadužio, jedna je gospojica nedavno egzicirala obalom u hlačama. Usput je i pušila kano da je Turčin ili soldat. Nijesu li ovo Osmanlije opet napale ili je pak zavladala crvena pošast komunistička i framasunska!
Ni muškarce ne zaobilazi kritika. Novo doba izvještava o sprovodu lokalnog odličnika: ‘Lijep dojam sažalnih govora i ukusnih cvjetnih kruna, pokvarili su neprilično odjeveni grobari. Za ne vjerovati je da im općina ne može nabaviti skladna odijela, nego pokapaju u radnoj odjeći, trlišu kako ga narod naziva. Ovo valja popraviti odmah!’
Osnovne smjernice dress codea starih Makarana temeljile su se na dva osnovna načela: roba za od svaki dan i roba za od nedilje i sveca. Po tom načelu i ona je zaboravljena poslovica -U poje po pojski, u goru po gorski, a u crkvu gosposki!
Za od sveca i blagdana, pohađanja ureda i sudova, iz armeruna su se vadili i na tiramolu vjetrili najsolidniji komadi skromnog odjevnog asortimana. U muškom slučaju to su bila odijela, obično tamna, pripadajući đileti i košulje s inkolanim koletom koji bi čvrsto pritegnut kularinom izazivao nervož i gricule kod nesputanih Primoraca. U običnim danima zreliji i stariji muški svijet pojavljivao se na pozornici grada uvijek jednako kostimiran.
Aktivni, ali i umirovljeni težaci i zanatlije u trlišu i košuljama na kvadre, a bivši činovnici u sivim jaketama s uglavnom izlizanim rukavima na laktima. Uz poneku špančeru i većinu kapa francuzica na glavi, bio je to odjevni izričaj zrelijeg muškog puka. Odstupanja su se događala u slučaju onih koji su pripadali ‘bojem i fijenijem svitu’, kao i kad je riječ o mladosti koja je unatoč mižeriji uvijek pronalazila načina nabaviti nešto što je u modi.
Da i trliš zna djelovati svečano, te odašiljati jasne političke poruke, svjedoči članak makarskog dopisnika u socijalistički orijentiranim novinama.
Nakon smrti splitskog radnika, ranjenog u proturežimskim demonstracijama, diljem cijele Dalmacije održane su komemoracije. Tako i u Makarskoj. Novinar piše: ‘Ganutljivo je bilo vidjeti špalir makarskih simpatizera odjevenih u čiste trliše i s crvenim karanfilom na zapučku gdje čuvaju mrtvu stražu pred slikom ubijenog druga.’
Danas se trliš rijetko viđa. Posebno onaj zakrpljeni, tašelani. Zamijenile su ga stare tute i iznošena, nerijetko brendirana odjeća. S nestankom trliša nestala je i svevremena poruka o časti teškog, fizičkog rada.
Traversa, kroz stoljeća stalni element ženske odjeće zahvaljujući domaćicama uspjela je skromno opstati do danas. Svrha joj je praktična, zaštiti odjeću od prljanja pri kuhanju. No, to je bio samo dio njene svakodnevne funkcije. U pučkoj je nošnji neizostavna čak i u svečanim prilikama. Tada je šivana od skupljih materijala (indiane ili čak svile). U popisima ženidbenih ugovora, vidljivo je kako traversa stoji sasvim ravnopravno s ostalim dijelovima odjeće: modrinama, šotanama, jaketicama na oplećak, tkanicama.. Od svega je ostala samo traversa.
Žene su s njima sasvim uobičajeno izlazile na pijacu, u butigu i do susjeda. Kod udovica su bile crne ili mezoluto uzorka, a kod ostalih u svim bojama. Nije rijetko bilo vidjeti ni ozbiljne starice kako ponosno popravljaju nabore traverse dobivene od rodbine iz Australije s motivom čudne beštijice koale ili pak one prispjele s Novog Zelanda s dugokljunom pticom kiwi.
Traverse su sedamdesetih godina krasili logotipi Faks helizima, popularnog deterđenta ili tete Vegete. Uz kućne vešte od flanela i pletove, ona je najviđeniji odjevni detalj u brzopoteznim izlascima vani. Ti su se izlasci znali produžiti, te bi neke završile s traversom i na rivi, pa i dalje. Dojam su zaokruživale komodne crne papuče na botun ili karirane od Bate. Tako su obuvene bile poznatije kao ‘cavatuše’.
Bez traverse, a u šlafroku s drečećim ružama i s nanulama na nogama, paradirale su žene milicionara, oficira ili one prispjele s istoka bivše nam države. Jedna se pristojna stanovnica kale od traverse odvajala samo u postelji. Nosila je i ispod kaputa u zimskim mjesecima. Na dobronamjerne savjete da je skine, ozbiljno se očitovala -Nigdi bez nje. U desnom mi je žepu dota, a u livom kapital. Sigurnija je od švicarke banke! I zaista je imala razloga ne odvajati se od svoje traverse. U džepovima su bili stalno deponirani testamenti, izvodi s katastra, bankovne knjižice, liječnički nalazi, keksi, šoldi, ključevi. -Ne može mene ništa prenit, uvik spremna!, s ponosom je hvalila svoju multi-praktičnu i od lupeža sigurnu ‘sef-traversu’.
Drugu su pak lizioltarušu, koja je jednako ljubomorno čuvala čast traverse, nagovarali da je odbaci. Uvijek inkolana najefikasnijom štirkom, njena je kecelja s gornjim dodatkom sličila na pokretni oltarić. Iz džepova je virio katolički tisak, Glas koncila i Glasnik Srca
Marijinog, na prsima puntapetom prikačena medaljica Bezgrješne i škapular Gospe od Karmela, a krunice su zajedno sa svetim sličicama virile iz svake pjete. -Ne triba ti u crkvu! Za reć misu fali ti još samo kampanel!, rugali su joj se tako opremljenoj.
Jednoj furiožoj Makarki udrilo je u glavu da joj sestra kvari renome, pa joj je išla narediti -Skini to štrace sa sebe. Uredi se ko čejade. Zašto ne obučeš onu pelicu šta si dobila od pokojne tete iz Šikaga! -Niti čut!, odmah joj se usprotivila -Nisam ja kurba da nosim pelicu! Lako je teti bilo nosit. Šta je kurba u nas, u Ameriku je gospoja! -A šta si ti onda s tom nesritnom traversom?, očajnički je nastavila sestra. -Sa traversom sam i čejade i žena!, odvratila joj je od šuba.
Pojam žene, domaćice, vrijedne stopanice predmnijevao je i neizbježnu pregaču. Traversa je mnogim generacijama najtopliji dio sjećanja na djetinjstvo. Nitko ne može platiti ono uzbudljivo iščekivanje dok baba kopa po džepu pregače.
-Ajme ovde nema ništa! Popapila mujse, nema ni ovde, odnio miš patapir, ali ovde ima jedan bonbon za malešnog! Igrala bi se uvijek ista igra. Te traverse naših baba, teta, kuma i susjeda, s rastopljenom čokoladom, osušenim bajamima i tko zna s kojim još tajnama, ono je što sve moderne pregače u popularnom kulinarskom showu čini blijedima i beskorisnima.
Nikad više ni takvih traversa, ni takvih trliša. Suvremeni dress code ne prepoznaje ih kao atraktivne. Na cijeni su skuplji modni dodaci. Ali samo naizgled. U stvari su jeftiniji od svakog poštenog tašelanog trliša od tele i svih maćanih traversa od cica. Jer iza njih stoji priča o trudu i muci, skandalima i ljubavima, veselju i žalosti, ukratko o punom životu.
Industrijske nam krpe ne govore baš ništa.
Do novog antikog pojmovnika u Kamarinu, stavite drage čitateljice za probu na sebe traversu. Vi čitatelji provedite bar uru u trlišu. Može i obratno. Ženske u trliše, a muški u traverse. Rodna ravnopravnost zagarantirana nam je Ustavom.
Piše Marino Srzić/ foto: privatni album
