Četvrtak, 25 srpnja, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Makarski pojmovnik, peti dio

KAMARIN MARINA SRZIĆA Makarski pojmovnik, peti dio

Na nekom portalu mogao bi se pojaviti ovakav napis: ‘Uhićena starija građanka pod sumnjom napada na prolaznika kemijskim sredstvom. Počiniteljica je već poznata kao preprodavačica krijumčarene robe. Ista je bila i prijavljena za oskvrnjene sakralnog objekta pri navodnom činu crne magije. Sudskim vještačenjem joj je utvrđena uznapredovala demencija, pa je puštena na slobodu uz preporuku smještanja u duševnu bolnicu’.

Što ga imaju pojmovi iz ovog članka s makarskim antikim pojmovnikom? Naizgled ništa, no ako standardne izraze zamijenimo za sve manje duperane pojmove: remambitus, kauštika, štringa i šverc-kontrabanda, na pravom smo putu. Pa krenimo…

R kao REBAMBITUŠ KRONIKUS
Ovo je pučka izvedenica za demenciju od tal. rimbambito; senilan. Na domaćem su terenu svi duhovni odmaci od standardnog ponašanja bili smješteni u svoje škafete i precizno imenovani. Izluđeni su nazivani išempjanima, smeteni -poplašenima, zbunjeni su bili intajo, glupi-ebete, a zaluđeni detaljima kršteni kao infišani. Ovako maštovit rječnik iznenađuje, te pomalo plaši. Ili su nam kale i kantuni bili prepuni sugrađana zbrkanih možđana ili su preci imali interesa za kliničku psihijatriju.

Sve sami Freud do Freuda kada je trebalo definirati tuđe posebno stanje. Od svega nabrojanog jedino se na rebambivenost gledalo s razumijevanjem. Ono je moglo pokucati na svačija vrata. Ako si pripadao raci sklonijoj senilnosti izgledi su ti bili veći. Zato se i govorilo o ‘raci rebambituš’. Rebambituš kronikus svima je bio izgledan.

Postojala je i praktična strana takvog stanja. Kao primjerice u slučaju šjora Danice. Ona je među prvima namirisala da se u turizmu krije koka koja nese zlatna jaja. Od dvije skromne kamarice i kondota na dvoru do turističkog buma 60-ih godina, proširila je iznajmljivačku djelatnost na solidan broj smještajnih kapaciteta.

Uspješno je burdižavala valovima afitavanja i prijavljivala minimalan broj turista. Imala je svoje špije-dojavljivače na terenu i nijedna je kontrola nije zatekla nespremnu. Kada bi dobila dojavu da inspekcija dolazi, pokrenula bi izbjegličku evakuaciju gostiju.

Preplašeni Čehoslovaci, Poljaci i braća iz bivše nam zajedničke domovine, u uvježbanoj akciji skrili bi se po šufitu, konobi, drvarnici i sve bi prošlo lišo. Tako je duralo godinama. Onda je šjora Danica naglo postala žrtvom rebambituš kronikusa i stvari su krenule nizbrdo. Posao je preuzela kćer Gorde. Danica je ostala formalno iznajmljivačica, te i dalje bila odgovorna za poreze i namete. Rebambivena i zamantana krenula je jednog jutra pri kraju sezone na hitni poziv Poreznog ureda.

Nova referentica koja nije ništa znala o Danicinom stanju, počela je ispitivati. -Drugarice Danice imamo više dojava o znatno većem broju gostiju nego što ste ih prijavljivali. U osmom mjesecu kod vas je gostovala grupa Talijana koji nisu registrirani. Danica je smantano pogledala, pa kazala -Ma kakvi gosti, to su ti čerce moja bili Talijanci fašisti. Upali su na silu i u mene smistili štab! Vele ti sam straja vidla. Tili su me i strejat, jedva sam se škapulala! Prisutna daktilografkinja Gorana, znajući sve o Danici, znakovito je mignula referentici i učinila kružni mot kažiprstom oko glave.

Referentica je shvatila, ali i nastavila. -Imam još informaciju da je mjesec dana obitelj s američkim pasošem bila smještena kod vas! -To mi je bila pokojna sestra sa pokojnim mužem i njegovom pokojnom materom!, spremno je odgovorila. -Svi pokojni, a kupali se mjesec dana na makarskoj plaži?, razgoračila je oči referentica.

-A šta ćeš čerce! Lipo je njima u raju, ali zaželili se zavičaja, pa malo ozgar došli. Svaka tuđa zemja tuga je golemaaa… zapjevala je Danica zvonkim sopranom opravdavajući ljetovanje pokojnih turista. -Priznajem da ne znam kako bi s vama izašla na kraj, pa ćete ovog puta proći bez ikakve kazne. Svakako, vaša kćerka mora preuzeti poslovanje! Doviđenja!, otpravila je činovnica. -Adio dušo i pozdravi pokojnoga oca, bijo je sa mnom na frontu u sekciji partizanskih bolničarka.

Ćaća ti je hrabra drugarica!, kazala je Danica i uputila se vani gdje je čekala kćer. -Tombula! Nema kazne!, priopćila je veselo. -Bravo majko! Ajmo sad lipo doma! -Oću *urcu u Beč doma! Ako sam rebambivena nisam mona! Prvo na tripice i bocun crnoga! I to u Pjerina Gojaka! Tamo je naboja i nacinija spiza! Gorde joj nije imala snage objašnjavati kako Pjerina više nema, pa su se osladile u Malog mornara. Više nema ni Malog mornara. Rebambivenih još ima. Dijagnoza rebambituš kronikus u makarskom je slučaju vrlo elastičan pojam. Zato valja biti oprezan sa senilnim sugrađanima. Uvijek prijeti opasnost da nas netko rebambiven ne napravi išempjanim!

S kao SODA KAUSTIKA
Ili izvorno – šoda kauštika, domaći je naziv za natrijev hidroksid. Neupućeni bi primijetili kako ovom pojmu nije mjesto u Kamarinu nego u laboratoriju. Bez šode se nije mogao zamisliti inventar sredstava za održavanje kućanstava u makarskih vrijednih stopanica. Osim kao komponenta u pripravljanju domaćeg sapuna, kauštika se duperavala i za bijeljenje kamenih lavela i skala. Pogubna po zdravlje, znala je donijeti i fatalne ishode zbog nemarnog čuvanja pored boca s pićem. No, to je crna strana priče sa završetkom koji se nerijetko čitao sa šonete na murvi. Premda ne bi završile na murvi, postojale su i druge kauštika-žrtve.

Poganski običaj, kojemu niti kanibalizam nekih plemena Polinezije nije do koljena, živio je u gradu skoro do polovine prošlog stoljeća. O čemu je riječ?

U smišljanju osvete zbog nevjere muževa, žene su posezale i za sodom kauštikom. Akcija bi se izvodila tek nakon prikupljanja sigurnih dokaza. To je podrazumijevalo praćenje pri izlascima, provjeru sadržaja džepova, sumnjivu upotrebu kolonje donedavno plisova od muževa, vonj ženskog mušča na košulji. Prevarene bi supruge najprije krenule blažim metodama, vikanjem za osumnjičenom na kali -Gudo ostavi se moga čovika! ili nanošenjem lakih povreda boršinom i lumbrelom po čiverici i kostima. Kada inkriminirane ne bi izvukle pouku, nije bilo drugog nego mašiti se za kemijskim pripravkom i izvršiti atak na supružnika. Sigurna da je muž jarčina vara s nekom jaranicom, žena bi mu odmah s vrata pri povratku iz ‘štete’, sasula u čunku kauštiku.

Neizbrisiv znak nevjere krasio bi ga kao sramni biljeg do kraja života. Neki su se dičili ruvinjanim licem, smatrajući to dokazom zavodničkih sposobnosti. U fatalnom su napadu znale nastradati i ljubavnice. Jedna stara Makarka, premda nikad nije izvela bojni napad, sažeto je iznijela strategiju -Triba organizovat žene šta imaju muževe jarčine! Svaka bi dobila dožu šode-kauštike, pa kad bi intrala koju od kurbi, odma pjuf u čunku! Takve jedinice za specijalne namjene ipak nikad nisu formirane. Zadnji slučaj kauštike javno se odigrao nasred Donje Luke pedesetih godina minulog stoljeća. Nastradala je ljubavnica. Nevjerni muž dobio je pizom po glavi. Ovakvih napada više nema. Prevara svake vrste je sve više. Toliko da im ni kemijski rat ne bi stao na kraj.

Š kao ŠTRINGA
Od tal. strega – vještica. Vjerovanje u postojanje fantastičnih bića opstalo je prilično dugo. Prenošenje antikih horor priča, čemu su bile posebno vične babe, zagorčalo je djetinjstva mnogih naraštaja i učinilo ih neurotičnima do zrele dobi. Makar se za adrenalin nije znalo, ušuškani ispod inbotilje ili u babinom krilu pokraj peći, djeca su se guštala plašiti, zamišljajući jeziva bića što noću lete podno Biokova, te ateriraju na Vrpolje, Bidol i Veliko poje. Glavni su junaci bili vukodlaci, morine, vile i štringe. Na vukodlake su, s obzirom na njihovu planetarnu popularnost, novije generacije i kasnije nailazile po stripovima i filmovima.

S morinama nije bilo šale. Ulazile bi kroz ključanice, sjedali žrtvama na prsi i oduzimale im dah. Vile su, govorilo se, na kratko otimale djecu i prenosile ih u Mletke. Neki su starci tvrdili kako ne bi Italije vidjeli da nije bilo vila, a ni Afrike da se nije dogodio rat i odveo ih zbjegom u El Shatt. Sa štringama je situacija bila realnija. Premda bića iz predaja, živjele su i među nama. Ni jedna kala nije bila bez svoje štringe, a jedna je imala i Gričku vješticu. Nadimak bi im se prišivao zbog izgleda (dugog nosa ili prodornog pogleda), karaktera (opakosti i poganog jezika) ili zbog navodnih čudnih sposobnosti.

Žene su se klele u nadnaravne događaje iz prakse. Kad ti kažem, povjeravale bi se susjede -Rafijole san učinila točno po riceti. A onda je došla Ane Štringa i kazala -Aaa kako su ti lipi! Odma san znala da nema ništa od njih. Još sam ih i prikrstila prije loštere. Zaludu! Iscurila je sva fila, a ozdal su planili! Hebena štringuja!

Muška verzija štringi bili su štringuni. Za najpoznatijeg je slovio jedan prilično ugledan sugrađanin za kojeg se tvrdilo kako s kumpanijom održava spiritističke seanse. Ta je aktivnost navodno izazivala škripu, lupanje škura, pa čak i jedno rušenje fumara.
Tko je u naše vrijeme preuzeo licencu poganog tihog obrta štringi nije poznato, ali se povremeno pojave sasvim opravdane sumnje. Nasljednici loza štringi i štringuna bilježe veće poslovne i druge uspjehe od ostalih.

Š kao ŠVERC
Od -Schwärzer, njemačkog, austrougarskog naziva za osobu koja se bavi krijumčarenjem robe i nelegalnom prodajom. Nekoć zvana i kontrabandom, ova je aktivnost bila jedini izvor za nabavu pojedinih vrsti robe. Takvi proizvodi nisu morali biti luksuzni, ali su kronično nedostajali u domaćim butigama. Šverceri su u prvoj polovini prošlog stoljeća, zbog posebno stroge kontrole države, držali kontrabandu duhanom. Posebno vješti Hercegovci i Vlaji, imali su svoje pošte i skloništa po pojatama u planini i u kućama po gradu.

Nakon rata je razvijeno krijumčarenje teže dostižne hrane, alkohola i odjevnih predmeta. Posebno svilenih čarapa do pojave sintetičkih hula-hopki i legendarnih šuškavaca. U raboti šverca iskušali su se, putujući u zemlje bivšeg Istočnog bratskog bloka i pristojni Makarani turisti. Rijetko je tko odlazio u Čehoslovačku ili Sovjetski Savez bez poslovične Vegete u dovoljnim količinama za začiniti pola Sibira. Krijumčarile su se čak i Biblije, nedostupne pobožnim Slovacima. Ista su slavenska subraća makarsku pijacu u ljetnoj sezoni pretvarali u pravi bazar nudeći jantar, srebro, plinska kuhala, šugamane i kanočale. Cijena se uvijek isticala u protuvrijednosti bivših dinarskih novčanica crvene boje (tri črvene, pet črvenih..).

Monopol nad najtraženijom robom, odjećom iz Trsta, držala je Makarka sa stanom u glavnoj kali. Carrera i Rifle rebatinke, dolčevite, perlon suknje i sintetičke košulje, ispunjavali su glavninu kvadrature njenog obitavališta. Najnovije kolekcije, upravo prispjele s tršćanskog Ponte Rossa, reklamirala je usputno. Promidžba joj i nije bila potrebna, jer joj se kretanje precizno pratilo unatoč nepostojanju mobitela. -Eno mi je javljeno da će pasat Senj, samo da je ne ferma bura. Nosi mi maloj veštu za maturalni!, zabrinuto bi priopćavala informaciju neka nervozna građanka.

Milicija bi povremeno osujetila prodaju švercane robe, ali je postojao dogovor. Bilo bi to vidljivo kad bi djeca ‘narodnog organa’ dan iza racije, mumala Brooklyn žvake, a žene im prošle ulicom u novoj najlon bluzi floralnog uzorka. Osamdesetih je cvjetao šverc kavom i čokoladom, a sve zbog stabilizacijskog programa.

Kontrabanda, nekada označena teškom subverzivnom djelatnošću, nije ni sjena današnjim mutnim poslovima. Naši su nam šverceri za male šolde uljepšavali život i činili ga podnošljivijim.

Današnji je Kamarin popraćen fotografijama naših predaka koji s kriminalnim pojmovima nisu imali ništa. Barem nije zabilježeno da jesu. Tu su kao iščezli svjedoci pojmova koji su se nekad duperali, a zatim nestali kao i oni. Kamarin će i u slijedećem điru izvući iz naftaline pokoji antiki pojam i proventulati ga na stranici Makarske danas.
Piše Marin Srzić / foto: Privatni album

- Oglas -