Petak, 14 lipnja, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Makarski pojmovnik, drugi dio: arija hebentina, kapunjere i lokaduri

KAMARIN MARINA SRZIĆA Makarski pojmovnik, drugi dio: arija hebentina, kapunjere i lokaduri

‘Na obalama Orinoka u Južnoj Americi ima papiga koje nitko ne razumije, jer govore jezikom što ga naučiše od nekoga naroda, koji je izumro još prije nego što je Kolumbo otkrio Ameriku!’ Tako stoji u jednom starom putopisu. Priča je simpatična, ali teško da ‘drži vodu’. Vjerojatno je plod mašte nekog misionara ili istraživača neotkrivenih teritorija. No, ako takvih papiga na obalama Oniroce i nije bilo, kod nas svakako jest.

Svaki naraštaj pamti ‘papagale’ u liku baba, didova ili starih teta, čija brontulanja i nismo baš razumjeli. Primjerice ako ti je baba bila Vrlobrka, još je bilo i prihvatljivo da nokat naziva notkom, konja kojnom, a konjak kojnakom. Ali ajde shvati što ti je htjela reći kad bi joj se vrativši iz škole požalio -Bole me noge, morali smo na fizičkom otrčat tri kruga oko stadiona! Baba bi sažalno kazala -Majne najne sinko moj! Ovdje je zbog vrlobrski genetski urođenog izvrtanja glasa -NJ, potrebno objašnjenje. U slobodnom prijevodu -Majne najne!, značilo bi -Manje stoj na njima! Stara Vrlobrka savjetovala je unuka da manje troši noge, a da više odmara.

Eto, ako vam neka zrelija žena iz Velikog Brda kaže -Majne najne!, nemojte ni promisliti da vam je skresala psovku na narječju Eskima. Ona se samo brine za vašu kondiciju. O narječjima drugom zgodom. Nastavljamo s makarskim pojmovnikom. Ako je vjerovati abecedi došli smo do problematičnog glasa -H.

Zašto problematičnog? Zato što se u govornom jeziku puka -H rijetko kada čuje. Tako je harambaša-arambaša, hotel je dugo bio isključivo otel, a kad nekoga požuruješ nikada mu nećeš reći -Hajde!, nego uobičajeno -Ajde! Stoga je pojmove s -H teško naići u antikom pojmovniku. No, nešto smo ipak isprpali…

H kao HAZENA Malo ih je čulo za ovaj izumrli ženski sport. Vrlo slična rukometu, igra je pristigla iz Češke. Na našim prostorima hazena je u tisku najavljena kao ‘prva športska disciplina za ekipno razgibavanje udova kod dama’. Takav bi novinarski izričaj u naše vrijeme sigurno izazvao brojne polemike. I dok su mladi Makarani razgibavali udove u lovu, jedrenju, tradicionalnom bućanju, a posebno nabijanju fuzbal-balunom u redovima ‘Biokova’ i ‘Zmaja’, nogometnog miljenika grada, njihove su sestre točale noge na Velikoj luci, pokoji bi put zaplivale, a one nešto hrabrije okušale se u veslanju, dok su gospojice Rismondo, Alačević i Nonković, ‘tjerale bičikletu’. Ostatak fizičkih aktivnosti odnosio se na freganje i inkolavanje dote za udaju.

Stoga hazena, popularna u Evropi 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, Makarkama dolazi kao naručena za ‘aktiviranje udova’. Makarske hazenašice različitog su socijalnog statusa, no jedinstvene u želji za aktivnošću i pariranju mladićima na sportskom polju. Odigrale su par utakmica, obavile nekoliko gostovanja, pa je hazenaška era brzo završila. No, to nije bilo bitno. Važan je bio iskorak u svijet ravnopravnosti.


Majka jedne od igračica, u brizi za kćerkino dugo izbivanje iz kuće, dobila je od jedinice nejasno opravdanje. Uputila se zato u župnika razriješiti sumnju -Don Dinko, baš je lipo da ste skupili cure da mole za posvećenje mučenice Hazene! Svećenik se u čudu prekrstio -Kuma moja za takvu mučenicu nije čuo ni sam Sveti Otac! Mala vas fločaje! Kad se vratila doma mater ju je dobro nabaketala, pa je hazenašica zaista postala mučenicom. No, hazenu nije prestala igrati na starom Zmajevom igralištu iza Grme. Eto toliko o izumrlom sportu. Izumiranje force špiritanih Makarki do daljnjeg nije izgledno.

I kao IMPAŠT Medicinski pripravak uglavnom namijenjen kostobolji u obliku obloga. Impašti starih primorskih likaruša, bili su najpopularnije sredstvo za otklanjanje boli. Valjda zato što je puk masovno patio od lumbatika i išijatika. Uzrok je ležao što u teškom radu, što u negrijanim i vlažnim kamarama. Ovi su oblozi bili na visokoj cijeni, a receptura se držala u tajnosti.

-Od ovoga će ti sigurno proć škina!, objašnjavala je jedna alternativna medicinarka klijentu. -Stavila sam 14 trava ubranih povr’ Porića u zoru, samlivene koščice od mladoga zeca i durele od kokoši zaklane na Veliki petak!, nabrajala je povjerljivo bolnoj mušteriji ‘farmaceutske’ sastojke. Onda je oboljelom dalo u glavu -A jesi mi samlila i burtala unutra i ženu, nisam je od jutros vidio! Kako god bilo, naši stari su tvrdili da su impašti likaruša bili djelotvorniji od svih modernih dekota iz Barbijerove apoteke.


J kao JUGO, je pojam koji ima rezervirano mjesto u makarskom pojmovniku. Naravno ne zbog svojih prednosti već mana. Kao općeprihvaćeno ime za južni vjetar, izraz ‘jugo’ upotrebljavaju meteorolozi u vremenskim prognozama. Da koriste nepristojan naziv za ovu meteorološku situaciju, kakvim su se služili naši preci, zvučalo bi to ovako: ‘Tijekom sutrašnjeg dana duž cijele obale zavladati će ‘arija jebentina’. Autor redaka prisiže da ovaj vulgarni termin do kraja teksta više neće duperati, već ga zamijeniti sa spasonosnim glasom -H. Originalni izričaj bilo je nužno spomenuti, jer je i nepristojna govorna baština, ipak baština, a baštinu valja sačuvati.

Stručnjaci pojavu vjetra koji izaziva spomenutu ‘ariju hebentinu’, objašnjavaju ciklonom rođenom u Đenovskom zaljevu. Prvi rođaci juga su lebićada i garbin. Oni pak lupaju kaićima o porat i valovima se zamarijaju preko makarske Marinete do samih kuća. Situacija tada zna postati dramatičnom, a ne samo neugodnom. Obično jugo ne napravi toliko štete, ali po možđanima pučanstva gadno zaorja, učinivši ga grintavim i svadljivim. Jugo je majka domaće meteoropatije i aktivira sve zamislive bolećice: išijatiku, lumbatiku, artritiku, te posebno tešku ‘ala manito’ dijagnozu.

Za vladavine ‘arije hebentine’ domaćicama zagori ručak, činovnicima se izgube dokumenti, a meštri se opale čekićem po palcu, pa kalavaju svece s neba. U dane juga važno je i znati kako ne treba ništa kupovati, jer ćeš kući donijeti ono što inače ni moletom ne bi taka. Ne treba ići ni u frizera, jer ćeš umjesto s diskretno izvučenim pramenovima izaći s ultra-ljubičastim nijansama u kosi. Dok vlada ‘arija hebentina’ najuputnije je zakveštat ponistre, ne primati vižite i čekati u polumraku tinela da sve prođe.


Jugo je znakovito ušlo i u vokabular politike zahvaljujući južnom prefiksu u imenu Kraljevine Jugo-slavije ili kasnije nove države opet s južnim prefiksom, ali s titulom socijalističke republike.

Te su Jugovine gubitnicima u povijesnim prevratima postale sinonimom za gnjilo stanje, pa nije bilo pametno požaliti se da te od juga boli glava. Jedna lokalna gubitnica privilegija u ‘novoj jugovini’ trajno je patila od migrene. Bez obzira je li derala bura, pirio maestral ili komešala tramuntana, krivac za njenu glavobolju uvijek je bila jugovina. -Draga šjora Marijeta!, obratio bi joj se netko -Kako vam to smeta jugo kad je vrime da ne možeš boje poželit? Marijeta bi protrljala bolnu sljepoočnicu, stisnula grop na infašu oko čela i nagnuta nad ponistru konspirativno prišapnula

-Nije ti ovo ono jugo šta dođe iz Đenove, ovo ti je komu-ništa, komu-sve jugo i ko zna oću li ja doživit da ferma ova Jugo arija-hebentina! Nije dočekala da komu-ništa južina ferma, ali su joj dočekali nasljednici. Njih je nakratko prestala boljeti glava, no zapuhali su novi vjetrovi i vratile se stare glavobolje. Najpoznatije makarske doskočice o ovom dosadnom vjetru, na koju autorska prava polaže naš plemeniti sugrađanin Vusio, ipak se nismo usudili dotaknuti. Premda zgodna za upamtiti, prilično je nejasne poruke. Stoga ćemo Joskovo -Jugo, jugo j… dugo!, ostaviti da na miru živi kao dio usmene baštine. No šjor Vusio ima slogan i za buru -Bura, bura, neka tura!, pa što god to značilo. Toliko o ariji, pardon, -ebentini.

K kao KAPUNJERA
Nedavno je autor redaka iz čiste znatiželje za doznati koliko novi naraštaj poznaje nekoć uobičajene pojmove, upitao jednog tinejdžera zna li što je kapunjera. -Znam ja, ali ne znate vi, jer krivo izgovarate!, odmah se nadovezao -Nije mi draga ne volim limetu! -Kakvu limetu?!, začudio se redar Kamarina -Nikad nisam čuo da postoji vrsta kokoši šta je dobila ime po limeti? -Kakva kokoš, pa ne ide u koktel kokoš, nego limeta! I nije kapunjera nego kapirinja! Nesporazum je brzo razjašnjen. Tinejdžera je domaći naziv nastambe za kokoši asocirao na popularni koktel Caipirinhu. Za kapunjeru nije znao, no za kokošinjac je pretpostavio da je obitavalište koka, ali rečeni objekt nikad nije vidio. Tako je Caipirinha, porazila kapunjeru. A nekad su bile posve standardna pojava.

Dok nitko nije ni sanjao o galofak-tovljenju, vega ishrani i utjecaju jaja na kolestreol, kokoši su sasvim solidno preživljavale svoj kratki vijek. Kljucajući mirno oko kuća na Vrpoju i Velikom poju, uživale bi u friškoj ariji. Samo su ih kobne loštere i teče mogle odvesti u pogibelj. Pravo na slobodno kretanje nisu poput periferijskih imale i urbane koke. Smještene u kapunjerama nevidljivima oku prolaznika, samo bi rijetko uspjele izletjeti iz dvora i zalepurati po kali. Kad-tad, tu bi domaću gradsku perad dostigla tužna sudbina tingulića. Do tada su, jajima spravljenih ‘u šorbulu’ ili ‘na šato’, krijepile naraštaje dežmekaste mularije.

Uredba o zabrani držanja domaćih životinja u gradu stupila je na snagu već 20-tih godina prošlog stoljeća. Tek su ranih 70-tih kokošinjci zaista i nestali. Kada je jedna građanka bila prijavljena da kokoši drži u kupaonici, u svoju je obranu pred inspektorom izjavila. -Nisam ja sejanka da ih držim u kapunjeri! Na mjestu nekadašnjih kapunjera danas po dvorima stoje bazeni. Kokodakanje i dalje odzvanja cijelim gradom, ali bez krivnje peradi.

L kao LOKADURI
Ljubitelji alkoholne kapljice. Na konzumiranje alkohola nekad se gledalo liberalnije. Pod parolom ‘vino-kripost’, djeca su do statusa pionira ili Prve pričesti, imala ulivenu priličnu količinu bevandi u nejaka tijela. Shodno tome nije bilo ni problema oko ljudskih resursa u regrutiranju nove generacije lokadura. Glavni hramovi jeftine kapljice bile su konobe (posebno vrlobrske) i točione (Brejanska i Imotska). Najviši oblik negativne gradacije za ‘kapetana crvenog nosa’, bio je pijančina. Takav je osim konzumiranja žmula i bocuna, uništavao i obitelj dovodeći je do mižerije. Kako god bilo, nekadašnji su lokaduri bili znatno simpatičniji. Osim po koje barufe i mokrenja nasred kale, bili su poznati i po bučnom revanju neusklađenog tonaliteta po noći. Današnja mokra braća daleko su agresivnija i pogubnija po okolinu.

Za danas dovoljno. Glasu -L smo ostali dužni po još poneki nezaobilazan pojam, pa nastavljamo u novom điru. Do tada ostanite u dobroj kondiciji, no ipak -Majne najne!, valja paziti i na noge.
Piše Marino Srzić/ foto privatni album

- Oglas -