Meteorološke prilike su takve da se čini kako u katoličkom kalendaru iščekujemo datum pod kojim je ime svetog Andrije Bilobradije, a ne svetog Ante Kupavca. Takvi smantani vremenski uvjeti, kiše, krupe i grmljavine, smantale su i vašeg čuvara makarskog kamarina, pa je gotovo zaboravio da valja početi serijal o (ne)zgodama i fjabama iz domaće turističke prošlosti. Sa štorijama o tome što se sve šufigavalo u makarskom turističkom bronzinu počinjemo u slijedećem điru. Danas vam autor redaka iz svoje radionice nudi odlomak iz libra ‘Kavalaric’ posvećen dolasku ljeta.
-To je baš tako! Točno se i ja sićan takvih naših makarskih lita!, potvrđeno je od jednog vršnjaka, uz neugodno iznenađenje da je tome prošlo već dobrih pola stoljeća ili ako utješnije zvuči pedesetak godina. U nastavku dakle slijedi memento na neka naša davna lita. Rođeni 60-ih godina prošlog stoljeća će se raznježiti, postati sentimentalnima i uzdahnuti -Kako je to lipo bilo! Starija i mlađa godišta naći će u svemu i neke elemente svojih ljeta. Pred vama je u svakom slučaju štivo koje ima neupitnu etiketu ‘Made in Makarska’, a već i zasluženo pripada staretinarnici sjećanja, s nikakvom materijalnom i golemom emocionalnom vrijednošću. Dakle, lito….!
LITO
Dolazak ljeta bio bi najavljen nužnim ostajanjem u sobi iza zatvorenih škura u ranim popodnevnim satima, dok su neki vršnjaci sretnici haračili kalom. Takvih je doduše, bilo malo, jer u te ure i po tome čiču samo su vunji, divlji i neodgojeni imali sreću igrati se pred tuđim portunom ili dvorom. S istom se zabranom danas slažem, ali je u ono djetinje doba, svima nama dobro odgojenima, ‘čija mater zna za red’, ova zabrana značila čisto utamničenje. SOS-dječjega telefona nije bilo. Jedva da je bilo i najobičnijih telefona. Kratio bih popodneva čitanjem, kad već ne bih mogao spavati, maštanjem i traženjem figura na zidovima opituranima uz onaj poseban šablon koji je ostavljao ukrasni uzorak po modi ondašnjih interijera. Tu oslobađajuću, obično četvrtu ili petu popodnevnu uru, koja bi kucala s kampanela i označavala kraj kućnog pritvora, čekali bismo s nestrpljenjem, mi mali ljetni zatvorenici i izletjeli potom na kalu u rekordnoj brzini.
Naravno, ljeti bi se i kupali. Cijelo bi proljeće dosađivali starijima kad ćemo se konačno smočiti i uvijek dobivali isto obećanje da će to biti na Svetoga Antu Kupavca. Ako bi taj dan meteorološki izdao i od njega ostali samo bijeli ljiljani i blagoslov u fratara, bili bi duboko deprimirani. Što si bio stariji, datum bi bio sve raniji, pa se sjećam i prvoga prvomajskog kupanja, naravno, nakon baškovoškog prvomajskog uranka. Tih ranih sedamdesetih bio sam premalen za samostalne odlaske na plažu. Išao tako uglavnom s mamom ili prijateljima iz kale, ali u pratnji starijih. Odlazili bismo na Jadran, a pravu sam slobodu doživljavao tek u onim divnim danima mojih tučepskih ljeta kod babe i dida.
No jednom ili dvaput tijekom sezone, trebalo je izdržati sasvim posebne odlaske na more. Obično se odlazilo nedjeljom na legendarnu makarsku destinaciju koja se danas naziva Žutom kućom, dok je u to vrijeme, pojam Rivijera bio u češćoj upotrebi. Krenuli bismo već rano ujutro, pod punom ratnom opremom. Ja bih se s kumovima Vrankovićima spustio na rivu čekajući dolazak Caralipeovih s Kačića, pa Franića, pored današnjeg Biokova. Ne trebam ni spomenuti da sam u cijelom tom društvu bio jedino dijete, osuđeno cijeli dan na moru samovati i zabaviti se kako umijem. Na odredište se nosilo baš sve što bi na plaži moglo zatrebati; šezloni i sklopive sjedalice, brda spize, brojne presvlake, kapatoji, moje igračke i brod na napuhavanje. Na Rivijeri bi se najprije pila kava, pa bi se ćakulalo i ogovaralo, igrala kanasta i nakon svih rituala došlo bi vrijeme za kupanje. Rano sam proplivao i bio relativno hrabar u moru, ali strah od toga da se nešto ne dogodi visio bi stalno u zraku, pa bi me paska odraslih ljutila.
Granica izvan koje se nije smjelo bile su bove, a glavna atrakcija sandoline Jure i Karme Bilas, barba Bartula Granića i šjore Jube Dužević. Barem jedno fotografiranje na magarcu Vesne Bašove tijekom sezone, bila je neizbježna situacija. Oko podne bi se ručalo, obično punjene paprike, pohanu kokoš ili nešto s gradela. Onda bi nastupala siesta i to baš u onom trenutku kada bi se situacija na plaži zahuktala, a meni bilo najzanimljivije. Povukli bismo se u hlad, a katkad i u šjore Jube u kuću i tamo odmarali. Ti popodnevni odmori, bez kojih danas ne mogu, ti naši pižoleti i ‘ubijanje oka na po ure’ koje se samo tako zvalo, a trajalo bi barem dva sata, bili su za mene najsumorniji trenuci ljeta. Odlazak bi došao uvijek prebrzo. U ritmu kupanja-presvlačenja (‘da se mali ne priladi’), završio bi naš nedjeljni izlet na Rivijeru. Tada bi došla šjora Mare, draga starica koja je radila po kućama u kali. Pomogla bi pokupiti sve naše rekvizite i krenuli bismo natrag. Već negdje na početku puta, zamirisali bi ćevapčići iz Monda, pa bismo napravili jednu ljetno-gurmansku pauzu do konačnog povratka.
Kada bi nas sredinom ljeta već pomalo štufala plaža, okrenuli bismo se novoj aktivnosti – prodaji romana. Živio sam u kući, čiji je dvor bio idealan za obavljanje ovih naših prvih životnih poduzetničkih pokušaja. Stripovi bi se poredali na vratima dvora, cijena bi bila istaknuta i prodaja bi krenula. Kada sam prije nekoliko godina pri posjeti MA-festu pogledao primjerke svih onih naslova koje smo prodavali po dinar i pedeset para, zavrtjelo mi se u glavi! Da smo ih barem znali sačuvati!
I naravno, u život bi nam tada ušli, htjeli mi to ili ne, turisti. Afitavali smo, kao i svi koji su imali sobu viška (ili nisu, pa bi spavali po konobama). Svi ti novi ljudi s drugim navikama, jezikom i tehničkim čudima koje su vukli za sobom, promijenili bi nam jedno vrijeme ustaljeni ritam. Posebno su bili bliski kontakti s gostima iz bivše države. Pojedini bi iznajmljivači (a neću ih ‘imentovat’ reklo bi se nekada), usvajali preko noći njihov leksik, pa bi od lipnja do rujna teča postala šerpom, tava tiganjem, šugaman redovito peškirom. Jedna se sirota iznajmljivačica toliko uživila u ovu novojezičnu situaciju, da je vjerovala, kako ni lopta nije dovoljna zamjena za balun, nego ju je, ma što to značilo, nazivala hloptom, na čuđenje i domaćih i stranih.
U život ulice gosti su na dva mjeseca unosili promjene. Povjeravali su nam se, a i mi njima, pa bi domaćini doznali sve o ljubavnom životu neke Leposave i njezinog Stevana i priču o tužnoj sudbini Bavarke Helge ili bi bilježili recepte za pinđur gospođe Biljane iz Ohrida. Sjećam se i situacije jednog nervoznog Ljubiše koji je s obitelji bio smješten u našu spavaću sobu okrenutu na samu kalu. Taj je nervozni turist zaprijetio mojoj mami: „Idem bre odma odavde, ubi me od rane zore ona vaša ptičurina što krešti!“ Naravno, nije bilo riječi o nikakvoj ptici, nego o sasvim običnom svakodnevnom repertoaru naše susjede Domitilje koja je od ranog jutra ispred portuna uveseljava prolaznike svojim glazbenim kolopletom; „Sijala Mare murtelu“, „Lakukarača“ i „Zaklela se Mare“… kakav je to tek lirski sopran bio.
Godinama su nam se turisti vraćali. Generacije su proplivale na našoj plaži, a devet mjeseci poslije, u starom bi rodilištu, u fratara, svjetlo dana znala ugledati i pokoja beba neodoljivo slična nekom Gianniju ili Hansu koji eto, nije uživao samo u makarskom moru, nego i u škuribandama Svetog Petra i Osejave. Prave drame i melodrame ispunjavale su svaki kantun kale. Bračne nevjere i naši legendarni makarski galebovi, sitne krađe i poneka smrt strarog skandinavskog turista (osobito nezgodna situacija, ako ne bi bio prijavljen u turistički biro), sve je to ispunjavalo sezonu.
A onda bi poslije Velike Gospe ljeto krenulo zamirati. Zaredali bi sporadični neverini i kiše, koji ne bi smanjili temperaturu, ali bi prorijedili odlaske na plažu i smanjili gužvu po sobama. Sad već ne bi bilo izbora i svaki bi gost bio dobrodošao. Mali Česi i Beograđani, gackali bi po baricama u svojim bijelim hulahopkama, kratkim hlačicama i plastičnim sandalama izazivajući kod domaće mularije podsmijeh. Mi smo i dalje mirili kalu u svojoj opremi koja bi se navukla oko Svetoga Ante, a skidala za odlazak u vrtić i školu. Ritam se ljeta ipak usporavao bez obzira na naše pokušaje odgađanja dolaska jeseni. Sve su rjeđa bila okupljanja susjeda pred portunom ili dvorom i sve je manje bilo energično mahanje ventulama ženskog dijela publike. Sve se češće nosio kakav đemperić za prigrnit se kada bi se odlazilo na ljetnu pozornicu kina Partizan. Koliko god je vrijeme bilo i dalje meteorološki ljetno, nakon 15.08. nujnost i mir uvukli bi se u duše stanovnika kale i mi bismo sve usporenije živjeli ulicu.
Uopće, kalendaru se rijetko prkosilo. Jedan stanovnik kale bi, pa makar padale sikire s neba, uvijek poštivao običaje jer „bolje da umre selo nego adet“. Tako bi slijedeći onu: „Sveti Marko, roba bjanko“, na 25. travnja, bio odjeven od glave do pete u bijelo. Upamtio sam sliku toga starog i infatilnog gospodina, zarobljenog u mrežu vječnog produživanja mladosti. Bjelina na njemu bila je pomno birana: od španćere na glavi, inkolane košulje i veštita koji je pamtio bolja vremena, do šupljikavih postola na nogama. Sve je bilo bijelo. Kao da bi u inat godinama, svoju starost spašavao od zuba vremena nekim bijelim čarobnim oružjem. Hodao bi tako zbigecan kalom, slaveći makarskog zaštitnika, izazivajući od prisutnih podsmijeh pomiješan s nekom vrstom lokalnog respekta. „A kako ste se ubilili…ali ne vidite da će nebo na zemlju!“ Na što bi im on spremno odgovarao: „Ako ne zna vrime da je Sveti Marko, znam ja!“ Takvog stila i osobenjačkog optimizma više nema. Donekle redikulozno, ali ipak stilski ujednačeno, plovio je taj stari gospodin kalom, sve do svoje zadnje đirade put kanpa. Uvjeren sam da je sveti Marko svome vjernome obožavatelju rezervirao neko dobro mjesto usred bjeline raja i pripadajućih im baroknih anđela.
Definitivan kraj ljetu određivala bi Mala Gospe. Pri povratku iz Veprica put grada, znao bih da je ljeto konačno završilo i da ću čekajući novo, narasti za još koji centimetar, te biti dovoljno velik da me nitko više ne prati na plažu.
Ovo je bila sentimentalna uspomena na autorova ljeta iz djetinjstva. Od slijedećeg puta uspomene će biti mane nježne. Ljeta su divlja i neobuzdana dok traju, a tek kad ih se sjećaš postaju nježna i nevina. Nijedno makarsko ljeto nije ostalo nevino. Ni konkretno ni simbolično.
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
