Na što bi pomisli kad bi čuli za izraz ‘filipinski partizan’? Vjerojatno na ništa, uvjereni da se radi o igri asocijacija koju je kadar detektirati samo pokoji uspješniji kvizaš. No, kad bi malo više angažirali možđane, svi bi živući rođeni u gradu i okolici od 20-tih do 80-tih godina prošlog stoljeća došli barem do djelomičnog objašnjenja.Dio rješenja zagonetke krije se u sakralno-religioznom pojmu, a ostatak u revolucionarno-kinematografskom. Još vam nije jasno? Nije ni čudo. Kakve veze imaju partizani, država u jugoistočnoj Aziji i filmska industrija? Nikakve. Osim ako se ne radi o Makarskoj.Dakle na našoj rivi, u centralnoj zgradi sklopa kuća koja su nekoć pripadali redu svetog Filipa Nerija, kolokvijalno znanima i kao Filipini, negdje od poraća pa do kraja 90-tih godina 20. stoljeća, djelovalo je kino, koje je gotovo sve vrijeme nosilo ime ‘Partizan’.Danas, kada unatoč čvrstim obećanjima svih izredanih vlasti, više nema nikakvoga kina, njegov je nedostatak propust kojeg pučanstvo ozbiljno zamjera vladajućima.
Mlađi mantraju–Nema kina, nema kina… A poneko od starijih još se uvijek sjeti nadodati -Nema Partizana! Naravno bez ideološke pozadine i ne misleći na antifašističke borce. Da je naše kino nosilo i ime; Domobran, Plavi Jadran ili Kantunal, jednako bi kod vremešnijih proradila nostalgija.Ugrađena u naša djetinjstva i mladost, makarska je filmska ‘tvornica snova’ igrala važnu ulogu. Temu ćemo načeti retrogradno, od posljednjeg, pa prema prvom makarskom kinematografu i krenuti s fjabom vezanom za ime i lokacijom pokojnog kina.
-Di ćeš sinko u ovu uru?, pitala je brižna baba unuka. –U kino!, odgovorio je momak žureći se. –Ann?, nije ga razumjela nagluha i dementna starica. –U Partizan!, nije znao kako joj objasniti. Tek su tada nastupili problemi. Iz glasa je zakukala –Nemoj u partizane, čuvaj bekinu, poginit ćeš! –Ma ne u prave partizane, nego u Filipina. –U Filipine di je navigava od moga brata sin? Pa su se već dotle probili partizani? –Ma ne pravi Filipini, nego naši Filipini na rivi! Tamo je Kino Partizan!, već je bio nervozan unuk. –Lipo bogami! Neće na dobro kad su se i popi spanđali s partizanima! I tako je nesporazum mogao trajati do jutra, da unuk nije otšprintao do kina, gdje se davao dobitnik Oscara za 1962. ‘Lawrence od Arabije’.
Velika dvorana s pozornicom u makarskim Filipinima, bila je najlogičnija alternativa za smještanje kina krštenog Partizanom, nakon što je cijeli kompleks država proglasila ‘narodnim dobrom’. Zgrada oštećena za engleskog bombardiranja i devastirane unutrašnjosti od korištenja talijanske i njemačke vojske, bila je svega par godina prije pomno preuređena i namijenjena za novi svojevrsni dom kulture, tada ‘Katolički dom’.Svečano otvaranje dvorane održano je 18. ožujka 1941., a događaj prati tisak. Posebno opširno izvještava splitska ‘Katolička riječ’: ‘Do jučer je to bilo strašilo, prava ruševina od 4 rasklimana zida, gdje nekad bijaše poznato Staro kazalište. Danas izgleda ukusno i sastoji se od velike dvorane koja služi za kazalište s pozornicom, a može koristi i kao kinematograf uz tehničke dodatke. Iza pozornice je velika garderoba i nusprostorije. Stvorena je pozornica kakve nema nijedno društvo u Dalmaciji. Režiser može uz malo truda davati stiliziranu scenu. Dubina se može u narednim godinama još proširiti za metar. Tada bi bez ikakvih problema mogla primati jake pozorišne družine.’
Na ovaj napis, autor redaka, član makarskih Zlatoustih, uspješne amaterske glumačke družine ‘bez kuće i kućišta’, može što od očaja, što od zavisti samo duboko uzdahnuti. Još dublje je za uzdahnuti nakon slijedećih stupaca: ‘Ako jednom priteknu sredstva može se lijepo iskoristiti i podrum na zemljištu ispod dvorane za skladište, malu kavanu, knjižnicu, klupske prostorije i slično. Otvoren je put, što ga budući sređeniji naraštaji mogu nastaviti.’ Put je otvoren, sredstva su pritjecala, prilike se ukazivale, no čini se da nijedan naraštaj u proteklih 80 godina nije bio ‘sređen’ da bi nastavio započeto. Stoga danas nemamo ni kina ni kazališta. Zbog rata, Katolički dom, nije nikad uspio profunkcionirati. Talijani su pokušali održati par projekcija promidžbenih fašističkih filmova, no gledatelji su bili samo vojnici. Vratimo se makarskom Kinu Partizan nekoć centru svih zbivanja i kultnom mjestu društvenog života.
Cijele su generacije silazile s Vrpolja, Bidola, Velikog poja, Makra i Velikog Brda, slijevali se iz kala,stizali ‘prugom’ iz Primorja i hodočastili do rive. I svima su cilj bili Filipini.Pred starom zgradom izumrlog reda Sv Filipa Nerija, kojeg je dao sagraditi biskup Blašković, skupio bi se vjerni puk. Sigurno bi biskup bio zadovoljan da je mogao vidjeti hodočasnike, no razočarao bi se kad bi saznao što ih je okupilo. Sodoma i Gomora! Nisu hrlili na pričest. Tamo, gdje su nekoć stolovale crkvene glave, otvarao se odmah s vrata jedan novi svijet koji je donosio kino.Filmovi su bili važni. Iz njih se spugalo sve što je manjkao u svakodnevnici i poticalo maštu uz koju se sretnije živjelo. Posebno u ranim godinama poraća, kada je nedostupni zapad, bio tek pusti san. Ni pojava novog medija TV-a, nije ugrozila status kina. Televizija je u filmskom repertoaru bila škrta. Čekanje na novitete iz Hollywooda, mjerilo se godinama. Produkcija iz socijalističkog svijeta, stizala je prije, ali tko je tada za nju mario. Kino je ipak uspijevalo doći prije do ‘kadrova raja’ sa zapada. Odlazak u kino predmnijevao je čitavi uhodani ritual. Najprije se čekalo u redu pred biljetarnicom gdje je nekoć sjedio šjor Joze i na upit kakav je film, uvijek odvraćao specifičnim odgovorom –Kolosalan! Kasnije ga je zamijenio Duje. Kod njega je mularija žicala plakate, čije je posjedovanje značilo prestiž.
Oslanjajući se na svoju memoriju, autor redaka još čuva u sjećanju Bepicu u funkciji provjere ulaznica i Ege kao ključne karike u manipuliranju kino-projektorom.Tako je bilo u zimskoj sezoni. Proljetna bi obično krenula svečanom akademijom 25.-tog maja. Tada bi se otvorila ljetna pozornica i predstave pohodili doslovno svi. Stare žene opremljene pletovima, lumbrelama, ićem i pićem, kao da idu na logorovanje, a ne u kino. Prvi red bio je po nepisanom pravilu, uz viđenije gradske ‘ćunke’, rezerviran za njih. Čista demokracija, uz sinergiju ‘patricija i plebsa’ na djelu!
Makar su čitatelji za neke od anegdota iz starog kina već čuli ili im čak bili svjedoci, nije ih se zgorega još jednom prisjetiti. Kroz fjabe sjećanja traju dostojnije i življe, nego uz spomen ploče. Fjaba 1. – Prava je bura izazvana predstavljanjem spektakla ‘Quo vadis’. Taj je film godinama za publiku bio prikazivan s izrezanom scenom sv.Petra, koji susreće uskrslog Krista, pitajući ga –Quo vadis, Domine? Jer religija je bila opijum za narod. Kada se dočulo da će se konačno vidjeti i ovaj prizor, skupilo se pola grada očekujući završnu scenu. I onda je celuloid pukao, upravo u očekivanom trenutku. -Razbojnici!, prolomilo se pozornicom-Tužit ministru za vjerska pitanja!, vikalo se iz publike. Svi su crkovinari na čelu s župnikom demonstrativno izašli s ljetne pozornice.
Fjaba 3.– Ranih pedesetih jedan je stari Makaranin, odlučio izvesti ženu vani i to u kino. Iznenađena, jer mu tako nešto nije bio običaj, zbigecala se i šotobraco krenula sa suprugom. Čudan je bio jedino put kojim su išli do cilja. Sve ‘okolo kole pa na mala vrata’. Onda su došli do jednog velikog stabla iza ljetne pozornice-Evo reka joj je -Penji se -Ma di ?, upitala je zbunjeno -Gori! To ti je balkon, najboja pozicija, a ne plaćaš biljet! Pa reci da te nigdi ne vodim, odgovorio je škercani suprug.
Je li biskup orjao dok su se u njegovoj kući prikazivali nepoćudni filmovi nije zabilježeno. Hoće li orjati danas dok mu blizu počivališta peku kroasane, još se ne zna. Vjerojatno neće, jer za napredak valja nešto i pretrpjeti.Nostalgični memento za starim Partizanom, nastaviti ćemo za koji dan sjećanjem na još stariji Eden. Do tada zatvorite oči i zpoželite da u maloj Makarskoj guštate pred velikim ekranom. Po svemu sudeći –Malo morgen!
Piše: Marino Srzić
