‘Sezona kiselih krastavaca’ poznati je termin za sušno razdoblje u svijetu informacija. Nažalost takvih je sezona sve manje, jer je svježih ružnih vijesti sve više neovisno o sezoni. Što se tiče starih lokanih brontulavaca njih ‘sezona kiselih krastavaca’ nije brinula. Od ‘kiseloga’ ih je brinulo jedino tempiranje sezone za kiseljenje mlade kapulice i ljutike. S manjkom tema nisu imali problema.
Nastavljamo s baštinom parlatanja. Tradicija lamatanja jezikom jedna je od rijetkih sačuvanih tekovina pučke kulture. Brendiranje makarskog brontulanja bio bi mudar potez. Brbljanju treba zaštititi autorska prava. Ono o duhu podneblja govore najslikovitije.
Efikasniji od svih novinara, jezici rondala uvijek su bili ‘na gotovs’, šireći provjerene i neprovjerene vijesti. Iskusnih izvjestitelja domaćih događanja bilo je dovoljno i za potrebe State Departmenta, no nikad dovoljno za Makarsku. Novih vijesti ili starih fjaba s nadožuntanim dodacima, publika je bila vječno gladna. Kad bi se portal ‘Makarska danas’ prekrstio u ‘Makarsku jučer-prekjučer’, zanimljivih sugovornika za novinarski dvojac Ćirak/Franić, bilo bi dostatno za duži period. Teško izvodljivo!
Teleportiranje u prošlost je još nedostižna metoda, pa ćemo opet zaviriti u naš kamarin i iznijeti pokoju uspomenu na ariju da se proventula. U današnjem izboru s upravo krštenog portala, ‘Makarska jučer -prekjučer’, naći će se po uzoru na pravo novinarstvo; intervju, reportaža i izvještaj.
Intervju nameće više tehničkih problema. Bilo bi ga moguće ostvariti jedino putem spiritizma, jer je zanimljiva sugovornica već dugo na adresi makarskog posljednjeg počivališta. Sa zazivanjem duhova se nije igrati, pa ćemo intervju priportati u novinarsku crticu o davnoj sugrađanski s neobičnim afinitetom. Napis ćemo nasloviti s…
Katica Čestica
Opsjednutost brojkama, lokacijama i toponimima, mogla je dobro doći. Jedna je takva infišanica fotografske memorije živjela u svom svijetu pod skrbi rodbine. Nije znala ni pofrigat jaje, te se činilo da od nje nema koristi. Katica je za živo čudo završila pučku školu što je slovilo kao dovoljan stupanj obrazovanja. Unatoč školi, sadržaj škafeta u glavi ostao je upitan. Od malih nogu možđani su joj ‘prečizo’ pamtili sve brojeve koje bi pročitala. Imena vezana za lokalitete i zemljovlasnike također su joj bila jaka strana. Čudnoj infišaciji u brojeve i topografiju, ko aš u briškuli je legla slučajnost da su joj rođaci-skrbnici bili profesionalno vezani za sličan sadržaj.
Jedan je bio đeometar, drugi činovnik u katastru, a treći sudski pisar. Katica im je uvijek bila za petama. Nikome nije smetala, te su je stranke prirodno prihvaćali u kantunu ureda. Stavila bi u krilo debelu zemljišnu knjigu i čitajući mrmljala -674/56 čestica Marin dolac, vlasnik Kačić, 2424 čestica Podbrdo, suvlasnik Ivačić… Upamtila je vremenom cijeli gruntovni ustroj i vlasničke odnose. Kad je rođak đeometar odveo na premjeravanje zemljišta, ostao je u čudu.
–Trivo misviš!, protestirala je specifičnim tepanjem –Oti laz nije Zanzin nego one s Matinete, a ova maslinata je totiška, a ne tupečka. 7396 nije mejašnik sa 7495! Ispalila je ko iz topa ono nad čim bi se đeometar znojio mjesec dana. Kad bi je rođak s katastra zapitao –Katice čiji bi moga bit oni vinograd put Volicije!, žvelto bi odgovorila –Tospotari su prvo bili Nonkovići, ali ih nema, pa je sada od crtve svetoga Filipa, 3357/11! Porast zanimanja za Katičin dar posebno je krenuo uslijed agrarne reforme–Ajde moja Katice siti se jesu li naši stari kopali u Pavlovića? Mogli bi dobit zemje! Ako se sitiš darovat ćemo ti veliki krokanat! Bila je guloza na slatko, ali je poštivala činjenice. –Nisu vaši nego oni iz Tupeči! 6942/9! Ako bi je koji berekin uzrujao rugalicom –Gospojice Katice, vide vam se gaćice, kad dođete blizu vidit ću vam…( dalje nećemo)!, zaprijetila bi se –Tovno jetno, iden tazat da ste pokrali šjoru Ritu za testicu Podstina, 1313/13!
I tako joj se do kraja života vrtio u glavi kavalaric brojeva i lokacija. Uz svu memoriju bila je zakinuta za pamćenje osobnih podataka. Brnjala bi –Ja sam Tatica iz Mataste, a zovu me Testica. Ne znam tolito gotina iman, ali siguro više od šešenest, a manje od sto!
Efikasnija od današnjeg internetskog gruntovnog pregleda, Tatica Testica danas bi imala brojne klijente u traženju prekrajanja lokacija za pravo gradnje. Njoj je već dugo dovoljno samo jedna „testica“, ona od grobnog mjesta u našem kanpu.’
Toliko o Tatici Tectici sa stranica ‘Makarske jučer-prekjučer’.
Prijeđimo sad na malu reportažu iz jednog od najdramatičnijih trenutaka u makarskoj povijesti.
‘Roko Kužni’
Kužne 1815. godine u kolopletu stradanja i smrti, dvije je trećine pučanstva ipak uspjelo izvući živu glavu. Od preživjelih je bekinu svakako spasilo i neko bukalo. Dovoljno bučno da razotkrije loše i hvali dobro. Prepričavala se štorija o Roku Kužnom. Među prvima se infetao ‘peštom’ i preživio je. –Manite i Bog čuva, komentirali su ljudi, prepričavajući kako je na vrhuncu epidemije u nedostatku picigamorta-grobara, ukapao umrle bez ikakve zaštite. Je li mu sigurnost garantirao njegov nebeski ‘zenzo’ sveti Roko? Kako god bilo infet se na njega nije lijepio. Roko se nagledao svega. Kasnije je o tome i bukao po kalama. Činio bi kuco samo potkupljen žmulom vina, no diskrecija je trajala točno koliko i konzumiranje. Nalivene glave nastavio bi po starom, te potkupitelju, očitao pištulu –Šta je nevojniče? Nećete spasit ni obilate lemozine. Zna se kako si se fudra jasprama. Kra si žito šta je došlo za gladne i po zlato ga prodava! Ne bi te ni sveti papa ispovidija! Optuženi bi ga krčmar Toma najprije pokušao utišati i ponovno podmiti.–Može Roko popit i za tri Vlaja, ali nećeš mi jezik zauzlat!, nastavio bi bumbit, otklonivši iluziju da će ušutjeti.
Napadao je i likarušu Matiju. Ta je žveltije od modernih farmaceutskih koncerna u jeku korone, prodavala tobožnje dekote kontra kuge.
Nakesala se patakuna, pa potkupljujući stražare utekla na Brač. Kad je bolest fermala, vratila se, te zdrava ko cekin stupala gradom bez straha od optužbe. Znala je kako je nema tko optužiti, jer su oni kojima je prodavala falše likarije, gnojili zemlju. Zaboravila je na Roka. – Eto je svitu!, viako bi za njom -Nosi ih na duši više nego šta je u salpi govana. Ukopala je konte i nobile, ribare i težake. Nema više loze Nenadića, nema više familje meštra zidara Talijanca Rosija. Svi su skončali jer su se u štringine dekote ufali! Matija bi pobjegla i doma se zakveštala. Kasnije je postala milosrdna dijeleći zajmove, svjesna one da ‘para vrti di burgija neće’. No, prava su joj mora zauvijek ostale Rokove kletve kojima bi opleo čim bi je intrao –Štringunice i trovačice! Onoga mi svetoga Roka, neće te pustit duše nevinih dok ne izdaneš. Dabogda da ti po cile noći dolazili i ne dali ti disat! Jesu li je osvetničke duše pohodile nije se doznalo, no da od straha nije spavala vidjelo se po tamnim kalamarima na podbuhlom licu. Umrla je od ingordece, udavivši se koščicom fažananog zeca.
Vrhunac obračuna s falsunima iz doba pomora, desio se u crkvi. Preko oka je ugledao Ivku bivšu poslužnicu kod familje izumrle u vrijeme zaraze kako stoji u redu za pričest. -Stani duhovniče, ne pričešćuj! Grišna je!, zavikao je. I sam preživjevši kugu don Stjepan Karninčić joj je uskratio sakramenat, držeći Roka Kužnog za lajavog, ali časnog. Kasnije mu je bukač razotkrio istinu. Nikad dokazana usmena oporuka gazde pred dva svjedoka koja su jednako nastradala od kuge, a u korist Ivke. –A kako ti to sve znaš?, upitao ga je župnik. –Eto, kako sam svima bio pri ruci kad im niko nije tio prič od straja da se ne infeta! –Pravedniče, a zašto ti to sve činiš? –Jer me mater krstila Rokom, a on štiti od kuge. Pa kad je on, moram i ja! Da sam dobio ime po Svetom Lovri ložio bi gradele.
Jedna od dalekih Rokovih krvnih slijednica upozoravala je sugrađane gdje su im u velikoj trešnji 1962. godine nestali iz kuća kvadri, ćilimi, zlatnina… I ona je bila malo na svoju ruku, ali u istinoljubljiva. Nažalost, nasljednika krčmara Tome, likaruše Matije i sluškinje Ivke daleko je više. Kakvi nam god preci bili, na nama je kusat pogaču što su nam je stari ispekli. Samo ne sebično. Valja ponuditi i bližnjemu.
Bila je to povijesna reportaža o Roku Kužnom. Poveznice s našim vremenom nisu isključene. Dapače! A sada iz sadržaja prvog broja ‘Makarska jučer-prekječer’, izvještaj s jedne ulične barufe. Ni s tim danas ne oskudijevamo…
‘Muke nadstražara Grubera’
Katkad je bukanje bilo neizostavno. Kako drugačije i zamisliti demonštracjune nego popraćene bijesnim parlatanjem. Službeni zapis opisuje pohod makarskih žena pred Poglavarstvo zbog nepravedne podjele hrane pri završetku Prvog rata: ‘Danas je oko dvjesto žena došlo pred Poglavarstvo. Činovništvo se poboja da ne bude veće pobune, pa nastojaše smiriti stanje. No žene uz povike –Hoćemo kruha, djeca su nam gladna!, krenuše do skladišta u zgradu Decime. Policija je branila svom silom da ne razvale vrata i čini se da bi i uspjeli spriječiti otimanje da stražmeštar nije povikao –Lasst sie alles weg tragen! Neka sve nose! To bijaše čudno jer je zapovjednik straže Gruber bio poznat kao vrlo strog čovjek. Ili se je ražalio nad gladnim pukom ili mu je popustila vojna disciplina.’ Takav je bilo službeni pogled na dramatični događaj. Prava priča tekla je drugačije. U bijesu su žene krenule bukanjem. Imale su i štofa, jer je rečeni „firer“ straže bio poznat i kao zavodnik, potkupljivac i kockar. –Šta je ebena jarčino, krenula je Lukre Goba –Nije ti smeta ni moj falimenat da me podušiš na Svetom Petru, optuživala ga je braneći čednost. Okuražile su se i ostale –Prisudit će ti narod!, laptala je Klemica –Al si mi malo mužu na karte diga, bez mudanata je osta! Pinila se i Tone –Druge nisi na front sla jer su te pršutima fudravali, a mojega si sina prvoga posla! Eno ga doma cotava, vrag te do Beča vija!
Siroti je stražmeštar morao pristati na sve, jer mu se od silne ženske parlatine zamantalo, a i čast je bila u pitanju. Zato je otvorio vrata skladišta i ostavio sve ‘porto franko’. Shvatio je kako kontra makarskog brontulanja, a posebno iz ženskih usta, ne može ništa. Te su naše dugojezičarke imale ubojitije oružje nego što je bio iperit, kobni bojni otrov s evropskih bojišnica.’
Bio je to izbor iz promotivnog primjerka ‘Makarska jučer-prekjučer’. Iz svega je razvidno kako je samozatajnost kod Makarana bila rijetka pojava. Diskrecijom su se silom prilika odlikovali jedino mutavi i gluhi. Zahvaljujući dobro uvježbanim motima i oni bi vremenom postajali poželjnim brontulalima.
U nadi kako sredstva informiranja neće nastaviti ulizivačko-samozatajnom praskom, nego da će bukati i razotkrivati, autor redaka se ufa da ste se zabavili uz još jedan Kamarin. I naravno -Ali to još nije sve!
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
