Poklonici astronomije, te zaljubljenici spektakularnih pojava na nebeskom svodu, u noći na 10. kolovoza nadaju se vedrom nebu. U slučaju dobrih vremenskih uvjeta moći će uživati u prizoru kiše meteorita. Vezano uz datum, na kojeg se obilježava i spomendan sveca mučenika, ova je pojava krštena nazivom; Suze svetoga Lovre.Stari su Makarani manje bili zainteresirani za nebeske atrakcije, a više za ovozemne, pa im je dan svetog Lovre, mučenika pečenog na gradelama, značio priliku za povoljnu trgovinu. Tada se naime odvijala najfrekventnija razmjena robe zaleđa i primorja na sajmu, derneku iliti fijeri svetoga Lovre.Zašto se trgovalo baš tada, kada je riječ o svecu koji se u gradu nije posebno štovao?
Nažalost, ni velik broj praktičnih lokalnih vjernika ne bi znalo odgovoriti, a u kolektivnoj je memoriji podatak sasvim izblijedio, ‘požmario’ od zaborava.Odgovor se krije u činjenici kako je toga dana, prije 291 godinu, preminuo jedan od najvećih domaćih zaslužnika, makarski biskup Nikola Bijanković.Bijankovićeva smrt na Svetog Lovru 1730., donijela je trgovački zamah. Okupljajući se na spomendan, ljudi su usput i trgovali na trgu pred katedralom i na obali, donoseći svake godine sve bogatiji asortiman robe. Fijera je tako postala važnim gospodarskim datumom u kalendaru godišnjih zbivanja, značajnija od sajma svetog Petra. Stoga je čudno kako u svojevremenom pokušaju oživljavanja tradicije, nije izabrano obnavljanje upravo fijere svetoga Lovre.
No, ostavimo se fijera i vratimo se biskupu.
Nekada je rijetko bilo čuti za vjernika koji pri posjetu katedrali ne bi posjetio biskupovo posljednje počivalište.Tu u tišini svetišta, ispod skromne nadgrobne ploče s urezanim natpisom PVLVIS. CINIS. ET. NIHIL (prah, pepeo i ništa), njegov je grob. Nasljednik, Fabijan Blašković, pri prijenosu zemnih ostataka u dovršenu katedralu, dao je ploču osigurati željeznim okovima i rastaljenim olovom.Od koga je tako pomno čuvano tijelo pokojnika? Upravo od štovatelja što ih je za života i predajom stekao. Popularnost je bila toliko velika, a štovatelji brojni, da se posjedovanje biskupovih materijalnih ostataka smatralo privilegijom. Komadići sedla s biskupove mazge, krhotina tikvice iz koje je pio na pohodima, dugme s odore, ljubomorno su čuvani poput relikvija u obiteljima onih, čiji su ih se preci uspjeli domoći.
Osim neospornih zasluga u karitativnom, obrazovnom i ekumenskom djelovanju, lik mu prate i brojne kontroverze.Kako ga doživljava puk? Kao strogog i pravednog, milostivog i poduzetnog, pomiritelja i čudotvorca. Često se legende i stvarni fakti isprepliću i sudaraju. Slično se dogodilo i s Bijankovićem.Već po smrti Makarani ga nazivaju blaženim. Ponajprije zbog čudotvornih izlječenja po njegovom zagovoru. Zabilježeno je: ‘Slijepa koludrica opet progleda, a usahla ruka težaka postade u času zdrava.’Otac gradonačelnika Klarića ozdravlja od padavice i daruje 3000 forinti za troškove beatifikacije. Riječ je o svoti dostatnoj za tri godišnje visoke liječničke plaće. Za čudesna izlječenja po zagovoru Bijankovića u procesu dizanja na nivo oltara, prikupio se velik broj svjedočanstava. Jedno je zabilježeno i u posljednjim decenijama prošlog stoljeća. Osim misama, u teškim situacijama, posebno bolestima, pomoć se po zagovoru Bijankovića tražila lijeganjem na njegov grob.
Makar je proces za beatifikaciju službeno krenuo 1881., biskup Blašković već 1766. godine postupak za proglašenje blaženim uspijeva privesti kraju. Nažalost, iste godine u požaru zajedno s biskupskom kućom stradava i cjelokupna dokumentacija.1881. sazvan je skup građana koji mogu posvjedočiti o Bijankovićevim čudima, prema vlastitom iskustvu ili po čuvenju. U svemu je ispitan i popisan 51 svjedok. Osim Makarana i Primoraca, svjedoče i vjernici iz Splita, Omiša, Korčule, Studenaca, Bosne… Uz mnoga izmoljena ozdravljena, spominju se i druge kvalitete: predviđa dramatične događaje, neporočan je, obraća muslimane, a uz to ga turska vlast cijeni i osigurava mu zaštitu. Daje milostinju ženama palog morala, isluženim vojnicima, skitnicama. U vrijeme neimaštine zalaže vlastitu srebrninu za nabavku kruha. Prodaje obiteljsko nasljedstvo u Splitu i na Šolti i daruje potrebite. Živi pokornički hraneći se lećom, u korizmene dane posute pepelom. Trapi tijelo i bičuje se u čast Kristove muke.
Na skupu je otkriven biskupov grob i utvrđeno stanje. Tijelo je ostavljeno izloženo građanima, te ga u dva dana pohodi više tisuća. Osim sedla, mitre, prstena i dijelova ruha, popisani su i biskupovi predmeti na čuvanju kod građana: košulja (kod Gardunovih), zvonce (kod Raffanellija), legendarna papuča (kod Ivaniševića), klecalo u Brelima, te više komadića tkanine kod vjernika iz Makra (kod Barišića i Žarnića) i Kotišine (kod Srzić-Lučića). Gdje su svi ti artefakti nestali, danas je nemoguće utvrditi. Jedna je štovateljica bila spremna dati dobar dio maslinade za navodnu tkaninu s Bijankovićeve misnice. Ekstreman je to primjer, no i dokaz jake vjere o čemu nije moguće suditi izvan konteksta vremena, prilika i običaja.Proces za beatifikaciju krenuo je uspješno, ali je naglo zastao i ostao je naslov Sluge Božjega. No i danas ga poštovatelji nazivaju blaženim.Očekivano da franjevci zbog starih prijepora gledaju na proces sa sumnjom, katkad i podsmijehom. ‘Carte-cante’, pismenih dokaza, o pravom malom ratu ‘među fratrin i popin’ ima dovoljno za priručnu biblioteku.
Sagledamo li sve dostupno, komentari se mogu grupirati u tri cjeline. Jedna se odnosi na način upravljanja, druga na odraz postupaka u puku, a treća na opravdanost proglašenja blaženim. S različitim iskustvima i dokazima, mišljenja su suprotstavljena i napadački nastrojena.Glavni se sukob odnosi na prigradske župe: ‘Dobiše popi sela Makar i Kotišinu. Primismo pismo da odemo od tamo i morasmo tako učiniti. To bi na 22.ljulja 1729.’Narod naviknut na fratre reagira burno i na Novu godinu ne dozvoljava pristup crkvi svećeniku kojeg šalje biskup. Stanje se smiruje i uskoro župnik normalno obnaša funkcije, a Makar i Kotišina do daljnjeg ostaju ‘popovskima’. Upravo su vjernici iz tih župa, kasnije najgorljiviji štovatelji Bijankovića.
Što kažu ‘popovski’ izvori o događajima? Informacije su posve suprotne. Biskupova korespondencija s vlastima i svjedočenja pristalica, bacaju na zbivanja drugačije svjetlo. Od biografa Ivana Cetinčića ili iz poslanice Gregoria Barbariga doznajemo drugu istinu. Požutjeli papiri ispunjeni su samim pohvalama.Sažeto se može zaključiti slijedeće; slijedeći upute Tridentskog sabora, biskup je bio beskompromisan u novoj organizaciji župa. Najveća se prašina podigla oko Makra i Kotišine. Do tada pod franjevcima, nakon izgradnje crkve Sv. Marka koja dobiva status katedrale, prelaze u ruke katedralne župe. Za jedan od razloga biskup naglašava postojanje samo jedne krstionice i jedne knjige krštenih za grad i ta dva sela.Spočitava fratrima ubiranje desetine koju ne troše na župe. Tvrdi kako bi samo od posjeda mogli živjeti dobro, a uz to traže i milostinju. Zabranjuje im procesije gradom i dozvoljava mimohode samo u krugu samostana. Ovakve korake opravdava potrebom modernizacije do tada nazadnih župa.
U ljetopisu za 1905., fratarski kroničar smatra upitnim čudesno ozdravljene oca makarskog načelnika Klarića. Za proces proglašenja blaženim zapisuje: ‘Od Bijankovićeva brašna neće biti svete pogače!’ Ismijava usput i mirakule u koje puk vjeruje.
1930. na obilježavanju 200-te godišnjice smrti, franjevci se ne odazivaju.Rodom Kotišanin, veliki poklonik Bijankovića, isusovac O. Petar Perica, umoren od nove vlasti na Daksi, tom prilikom u nadahnutoj propovijedi ističe biskupove vrline. Dojam kvari nezgoda pri kojoj pred vratima izložena Bijankovićeva slika, pada pred naletom vjetra. Samostan komentira događaj: ‘Bura je bacila sliku, te su je morali vratiti u crkvu. Kao da i nebo pokaza da Bijanković nije svet!’. Župa Sv Marka, naravno sve bilježi drugačije.
1959. kult Bijankovića još je živ, pa se za Svetog Lovru na grobu daje odrješenje i izlaže biskupova odora. ‘Cijeli dan su pristizali ljudi iz okolnih sela i molili se lijegavši na njegov grob. Bio je i veliki sajam, koji je ostatak štovanja biskupa.’
Bijankovićevih štovatelja još uvijek ima. Da ih nema one bi se proročanske riječi s groba ‘PVLVIS. CINIS. ET. NIHIL (prah, pepeo i ništa)’ zaista i obistinile.
Što se tiče praha i pepela, nikoga drugo u ljudskoj prolaznosti i ne očekuje, no NIHIL ili ništa, u Bijankovićevom se slučaju ne bi smjelo obistiniti. ‘Ništa’ je zaborav, a naš ga biskup svakako ne zaslužuje!I na koncu nešto što nije ni sveto ni sakralno, dapače prizemno je i vrlo ‘po makarski’. Ako čitate ove retke na Svetog Lovru, a imate još vremena naći nešto za na gradele, odmah krenite u akciju. Stari su govorili da je na gradele na taj dan i pečeni opanak sladak, a kamoli ne neki dobar bokun!
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
