Ne samo da se šotokuco brontulalo i šuškalo, nego se oduvijek i pouzdano znalo kako pripadnost nekim bratstvima, klubovima, strukturama ili strankama, kao i vijanje određenih bandira, olakšava svakodnevnicu, te najčešće donosi i nezanemarivu korist. Tako je barem od stoljeća sedmog pod našim nebom. Razlika je jedino što bi se bandire svako malo promijenile. No to nije bio problem. Genetski sklop pučanstva lako je usvajao privoltavanja. Da Dubrovčane kojim slučajem nekad podrugljivo nisu nazivali ‘šetebandijerama’, Makarani su lako mogli biti kršteni sličnim epitetom. Što i nije sasvim negativno, jer svjedoči o kvalitetnom snalaženju u prošlosti na upitno karakteran, ali svakako umješno diplomatski način.Nekada je povlaštenost osigurana rodnim podrijetlom, smatrana bogomdanom, te se o privilegijama vezanima za plemstvo nije ni raspravljalo. Sve dok puku ne bi udarilo u glavu, pa bi se narod povremeno zaprijetio, baš kao u onoj staroj revolucionarnoj pjesmi: ‘ Nevolja će biti vela, po palaci tvrdimi, kad vidite da sa sela, s mašklinima gremo mi’. ‘Palaci tvrdi’ još su dugo ostali netaknuti. Kroz sve su to vrijeme njihovi vlasnici ubirali maslo, dovoljno da se mažu i po delikatnim mjestima.
Jer kako kaže greza, ali mudra poslovica: ‘Ko ima masla i jaja njime maže.’Što je s makarskim i primorskim plemstvom? Osim neupitnog hrvatskog praplemstva drevnih Kačića (u brojnim odvojcima) i povijesno utemeljenog statusa Pavlović Lučića, kao nasljednika srednjovjekovne vlastele iz predturskog doba, mletačka Serenissima dodjeljuje povlastice popriličnom broju domaćih rodova. Pravo privilegata daje se obiteljima, koje su republici Svetog Marka bili vjerni, posebno u obrani od Turaka. Privilegije su podrazumijevale oslobođanje od poreza i carina, te još neke povlastice, što je znatno olakšavalo život. Zato se i grčevito pokušavalo zadobiti takav status.
Škafetini providurskih škritorija bili su zatrpani molbama za dodjelu povlaštenog položaja. Uz molbe se nerijetko prilažu lažne isprave i povelje, a kancelire i preture se potkupljuje što cekinama, što u naturi.
Tako primjerice, drvenički Ivičevići, uz neupitne zasluge u borbi protiv ‘nekrsta’ Osmanlija, godinama i uz brojne komplikacije, pokušavaju priskrbiti naslova ‘conta’. Od dodjele povlastica do titule, proteklo je punih 70 godina, kada im ime biva konačno upisano u plemićki popis ‘Libro Aurero’. U međuvremenu su iz prašine arhiva uspjeli iskopati tobožnju vjerodostojnu povelju bosanskog kralja Tvrtka I. Dokument je svakako lažiran, a sastavljač je predvidio kako je zabilježena godina nastanka datirana u vrijeme kad je kralj već odavno bio mrtav, pa je dokaz o plemenitosti mogao potvrditi jedino s onog svijeta. Garancija o plavoj krvi pada u vodu i to na neko vrijeme usporava uspon obitelji. Do dugo sanjane titule, upornošću su na koncu ipak došli, te na krilima plemstva ostvaruju jak ekonomski zamah u 18.stoljeću.
Traženjem plemenitih predaka i veza s praplemstvom iz Bosne, naručivanjem isprava i izrađivanjem izmišljenih obiteljskih stabala, nisu se bavili samo Ivičevići. Najsličniji je primjer makarskih Grubišića, ali i drugih loza koji su obijanjem pragova mletačkih vlasti, potezanjem veza i kumstava, te novčanim podmazivanjem, postali contima ili bili nagrađeni kakvom titulom.Uloženi trud je bio isplativ, a potomke je očekivala dobra popudbina predaka. Preduvjet za materijalnu sigurnost, dugo je bilo roditi se plemenitim, ‘sa srebrnim kućarinom u ustima’.
Priznavanje starog plemstva, kao i dodjela novih titula stečenim zaslugama tvore podužu listu formiranu od mletačke ili kasnije austrijske vlasti. Tako se napominju i Devčići, Alačevići, Mrkušići, Kostanići, Nonkovići, Nenadić-Dujmovići, Vusiovi, nešto kasnije iz Mostara pristigli, no brzo uznapredovali i moćni Ivaniševići , te mnogi drugi.
Brojni ‘conti e nobili’ iz grada i Primorja, temeljem katkad upitne povelje napisane guščjim perom, godinama su uživali blagoslov privilegije stečene rođenjem. No, sigurnost je varljiva stvar, a komocija najveći neprijatelj napretka. Onaj srebrni kućarin počinje ruzinavit, pa je bilo izvjesno da će nasljednici makarske nobilece, prestati živjeti od intrade koju su im drito na stol donosili težaci-koloni iz naslijeđenih maslinada i vinograda. Obilanca se naravno koristila i u razumne svrhe; za školovanje sinova po inozemnim sveučilištima, kao i u plemenite; zavještanjem zaklada za uboge i potrebite. Ipak nije nedostajalo ni nerazumnog i kalaškog trošenja ‘u štrope i konope’.
Promjenom društvenih okolnosti, nasljednici članova plemićkih vijeća, počeli su gubiti pogodnosti. Zemljišne reforme zadale su im odlučujući bolni udarac. Pri tom se teško bilo odreći onog francuskog gesla ‘noblesse oblige’, koje poručuje kako plemstvo obvezuje plemenitim navadama. Ta je plemenita obveza iziskivala novce za financiranje dobrih starih običaja uživalačke naravi, a šoldi je bilo sve manje.
Milan Bego, splitski prozaist i sam srodnik nekih makarskih plemenitih loza, opisuje sudbinu dalmatinskog plemstva nakon prevrata na društvenoj ljestvici: ‘Negdašnja aristokracija pripada sada svim strankama i strujama. Povelje i grbovi leže na tavanu, a palaci pripadaju onima koji su ih na dražbi kupili.’ Izruguje se usput propalim contima: ‘Nije lako danas biti patricij. Ako si conte, trebao bi biti bar dvadeset dana na ljetovanju, a kako to postaje skupo, upravo toliko dana stojiš sakriven u kući. Na trpezama nema više delicija, pa siti pulente, nobili u društvu diskretno podriguju, pardonirajući kako im je jastog naškodio’.
Osiromašene kćeri iz obitelji propale ‘stare slave djedovine’, puk rugalački naziva: ‘noštre povere šinjore verginjože’. Za te jadne gospoje priča se da krpaju mudante, a vani se napadno ‘riketaju’. Ponekad im samo sažaljenje i vjernost sluškinja, iz obitelji koji su im generacijama služile po dvorima, omogućava poslugu. Nerijetko ih nemaju čime platiti.
Makarsko se plemstvo okreće trgovini i manufakturi, te zbog prilika dobrog školovanja; odvjetništvu i visokom upravnom činovništvu. Tako donekle uspijevaju zadržati nivo. Svijest o ‘nobileci’ sve je manje važna i upotrebljiva, a snalaženje u novim prilikama ne pita za titulu. Ipak, i dalje se diči starim dekoracjunima i poveljama. Katkad do karikaturalnog.
Kada se bogati vojvođanski trgovac za ljetovanja zaljubio u makarsku gospojicu plemenitog roda i ‘šupjih šjola’, nije se dugo premišljao, pa ju je već na zimu došao zaprositi u pratnji roditelja. Primljeni su u hladni negrijani tinel s mobiljom koja je nekad pamtila bolje dane, ali je već dugo izjedala crvotočina. Debeli i sladokusni Vojvođani posluženi su čašicom prošeka i baškotinom, a uz noge im se motala cijela obitelj mačaka. Druženje je prošlo uz nabrajanje slavnih predaka, pokazivanje izbižanih portreta i razgledavanje ruzinavih sablji koje su nekoć odsijecale glave dušmanima. Djevojka je isprošena i brak je bio sretan. No u prvom naletu razočarenja, majka zaručnika nije mogla izdržati, a da ne prokomentira pri izlasku iz palaca –Pa dobro dete ti kaza da ženiš tamo neku groficu Maricu, a dovest ćeš nam pred avliju siroticu. Badava im slavnih pradedova kad nam ni pošteni fruštuk ne ponudiše! Samo suvog leba i slatkog vina. Ja mislila da su im ambari puni, a u štalama krave muču, a njima po kujni samo mačke mijauču!A onda je početkom 90-tih zavladala prava pomama za rodoslovljima s plemićkim predznakom. Odnekud su iskrsnuli sumnjivi heraldičari s reklamnim sloganom: ‘Izrađujemo obiteljski grb po narudžbi’. Kao da se preci mogu naručiti!
Nitko se od naručitelja nije potrudio prolistati neki grboslovni album ili otvoriti ozbiljniju heraldičku stranicu na internetu. I bolje da nije! Tek bi tada shvatio da jednaki grbovi, s istim motivima ljiljana, lava ili kule, stoje i po zidovima drugih skorojevića, a da im nisu ni rod ni pomoz Bog!Manija za utvrđivanjem plave krvi pod svaku cijenu, povremeno jenjava, pa se opet vrati, ali nikad tako jako kao devedesetih godina prošlog stoljeća. Autor je redaka zamoljen u više navrata od naručitelja rodoslovlja, da mu se pronađe predak s bilo kakvom titulom i bilo kojim grbom, pa taman da na njemu umjesto mačeva stoje i ukršteni šjuci od izglođanog pršuta, kad već nema viteškog oružja.
Za kraj valja spomenuti čovjeka s najzanimljivijim precima plave krvi. Riječ je o našem popularnom sugrađaninu Josku pl. Vusiu. Njegovo podrijetlo uz korijene bračkih conte Vusia, nekoć Marinkovića-Vužića, sadrži i pretke primorskog praplemstva, te one s titulama venecijanskih conta, austrijskih vitezova i baruna. Stoga je zajedno sa srodnicima, bio najzanimljiviji predmet geneo-istraživanja. Jednostavno rečeno, u venama Vusia teče najplavija krv prenesena genima plemenitih predaka i to s različitih europskih destinacija. Osim domaćeg užeg i šireg područja i s teritorija Italije, Slovenije, Štajerske, Austrije, a u jednom odvojku loze (Pasco) čak i Grčke. Samo toliko da znate s kim imate posla!
Dragi pratitelji Kamarina, geneo tema je za sada zaključena. Do one prave jematve s punim bačvama vina, koja je nažalost pala na niske grane, prebrojite plodove ovogodišnje uspješne turističke jematve i pametno je oplodite. Pri tom se vodite onom zdravom-pučkom; ‘Čuvaj bile pare za crne dane’, a ne rastrošnom; ‘Finke dura, non paura’. Ništa ne dura za vazda, a naročito jaspre, patakuni, kune ili euri. Kad se jednom šprondaju, teško da će ih nadoknaditi ijedan plemićki grb.
Piše Marino Srzić/foto privatna arhiva
