Da je kojim čudom teleportirati nekog pretka s ‘onoga svita’ u našu svakodnevnicu, pa mu iznijeti na stol sve ono što smo popapali za uskršnjih blagdana, u najmanju bi ruku ostao zamantan prizorom. Išempjao bi se ugledavši francuske salate, mesne štruce, punjena jaja, riblje paštete i slične delicije koje su nam već poodavno postale dosadnima i gurmanski demodiranima. Takva čuda pradjedovi sigurno nisu kusali. Vjerojatno bi vidjevši gorgonzolu i humus s pjatance za predjelo, zbunjeno komentirali -Al’ ste u takvu mižeriju upali kad morate za Uskrs kusat plisnjavoga sira i grančave pure?
Što su onda pradjedovi jeli, a prababe spremale za ‘dane od sveca’? Trpeza za blagdan nudila je kako zapisuje Luigi Cezar Pavišić; domaće makarune dobro začinjene maslom i sirom iz mišine, pečenu janjetinu s krumpirima, salatu i kapulu, slatke turte za desert, a sve naravno zaliveno jakim crnjakom. Takvim je gulozarijama zapisivač makarske svakodnevnice od prije 150 godina, bio čašćen na Vrutku kod domaćina Ivana Tamburovića, usput rečeno, oca šukunbabe autora redaka.
‘Vrtimuzalo’ s uspomenama iz doba naših starih, zavrtjelo se i opet nam ponudilo već udomaćenu temu u Kamarinu, spizu. Je li neukusno u vremenima kada sindikati najavljuju sve praznije i skuplje potrošačke košarice, baviti se baviti papanjem, kusanjem, bronzinima i pijatima. Nije! Prazni ili puni štumci, vjerodostojniji su povijesni parametri od znanstvenih skupova i naučnih radova. Glad je prethodila prevratima i revolucijama, a sitost najavljivala mirnodopska vremena.
Danas ćemo onu psihološko-znanstvenu postavku o Erosu (nagonu za život) i Tanatosu (stremljenju k uništenju), smjestiti u lokalne okvire omeđene spizom i smrću. Nema boljeg načina za oslikati ovakvu kombinaciju nego što su običaji čašćenja pri žalovanju.
Ma koliko prilike bile dramatične, u makarskom se slučaju ‘sveta Pjatanca’ redovito nametala kao važna popratna pojava i okosnica zbivanja. Niti ispraćaj stare matere ili gospodara kuće pred nebeski portun svetog Petra, nisu bili lišeni ‘manjaže’. Čak i oni koji su mjerili svaki šoldo kao na apotekarskoj balanci, u dva bi slučaja pošteno počastili; za tratemanat na piru i s pjatancom na žalovanju. Ne častiti ljude koji dođu izraziti saučešće, bio je jednak grijeh kao ostati dužan nadnicu težaku. Otud valjda i stara poslovica: ‘U živoga prazan sud, u mrtvoga štumak pun!’.
Lokalna opsjednutost hranom ima ishodište u dugim razdobljima mižerije. Slavoncu s prepunim ambarima i smočnicama, spiza je bila jednako važna, no obilje u specijalnim prilikama bilo je nešto što se podrazumijevalo. Dalmatincu je mrs bio rijetko na pijatu. Menijima je carevalo zelenje i pura. Stoga je bilo kakav masniji iskorak slovio kao važan događaj. Shodno ovome stvorila se infišacija u hranu, uz stalno prepričavanje o onome što je prošlo kroz probavni trakt.
-Kako ti mater?, pitao bi netko dobronamjeran poznanika – Fala nije loše, ima težu upalu pluća. Nego, danas smo za užinu imali takve leše govedine da bi je i mrtvi jio! Baš lipi komad štrakula i još smo u juvu ubacili cancarele! A kako tvoja mater?, pristojno se interesirao obožavatelj štrakula. -Nije loše, samo je pala priko kongula na Kačiću i slomila kuk. A mi smo ti u bikariju uzeli na dug jedan boji komad teletine od prsiju. Moja ga je pekla u lošteru sa mladim kumpirima. Svi gušti! I tako su štrakul i teleće prsi zasjenile informacije o zdravstvenom stanju roditeljica.
U spomen na prožimanje smrti i spize, upamćene su fjabe. Kada su se gladni unuci nabubali riže u vrijeme žalovanja za umrlim didom, pohvalili su se izgladnjelom prijatelju na takvoj obilanci. Sirotan koji je glođao samo tvrde pure, prkosno im je odgovorio –Pas vam ćunku, umrit će i moj dide, pa ću se i ja najist rizi!
Na prigodnom ‘jelovniku od mrca’, nisu se nalazila kuhana jela. U domu tek preminulog pokojnika nije se kuhalo. No i ukućani su trebali nešto pojesti, pa su obroke obično spravljali susjedi donoseći hranu u tečama, obmotanim tavajolima, da bi se sadržaj tobože skrio. Spiza bi izdajnički zamirisala i omela pažnju moliteljica oko lijesa. Predvoditeljica krunice, zastala bi usred –Pokoj vičnji!, usmjerila nos osjetljiv poput njuha istreniranog psa tragača i diskretno rekla udovici –Ajde štogo žbrcnit, moraš se okripit da izduraš sprovod! Ožalošćena bi udovica protestirala. –Neću! Kako ću jist kad mi se pokojni još nije ni oladio! –On se oladio nije, ali će se oladit lešada, a onda je možeš bacit! Uz tako jak argument udovici ne bi preostalo ništa drugo nego pristati na okrepu. Usput bi ‘sinja kukavica’ ispod glasa zapitala–Jesi stavila u juvu fideline, nemoj da su one velike bigule, znaš da mi je u ovom teškom momentu grkjan stisnut!, pa bi se dobivši potvrdan odgovor, napojila juhe kako bi bila u kondicijskoj formi za teške kolpe koje su je očekivale u tužnom danu.
Na žalobnoj gvantijeri za sve prispjele bio je spreman narezani pršut i sir, eventualno po ribarskim kućama i slana srdela ili inčun. Pravilo je bilo ne jesti ništa za što je potreban jedaći pribor; pinjur, pošada ili ne daj Bože žlica. Količine su bile izdašne, da zlobni jezici ne bi kasnije opleli kako je pokojnik ispraćen mižerno.
-Di iđeš, zapitala bi koja kuma prijateljicu na kali. –Istim poslom di i ti. Žalovat se! –Je, ali danas je malo zahebano. Vamo bi se tribalo žalovat familji stare Dome, a tamo od Jake Gobavoga. –I di ćeš? –Red bi bilo u Dome, jer mi je bila krizmana kuma, a opet Jako mi je ko rođeni, prababe su nam bile sestre!, zabrinuto je vagala odabir žalovateljica. Druga je predložila solomunsko rješenje –Ajmo vako! Zajedno ćemo i u jednih i drugih. Prvo ćemo u Jake, jer je prvi umra, pa su prije i počeli dilat pršut! Sad su im fite taman kako tiba! Dva prsta biloga i jedan crvenoga. A u Dome su tek počeli rizat, pa će bit suvo! –Ajmo ča onda u Jake, itako ćemo kasnije u Dome! –Bravo, a taman dok prispijemo u Dome, pršut će doć do sredine! Pa su se uputile zovom pršuta, tugovati u dom pokojnika.
Od slatkarija su u skromnijim kućama bile ponuđene suhe smokve i bajami, dok je kod bolje fudranih izbor bio podignut za stepenicu više, suhim kolačima. Obično je bila riječ o kakvom padišpanju, tradicionalnim kikačama, a nekoć i rizenjacima, jednostavnom kolaču s manjim udjelom sladora, začinjenog sirupom pripremljenim od koromača.
Pića je bilo u izobilju. Naravno sve ‘energetski napici’ naših predaka; vino i rakija. Tapunica na bačvi se nije zatvarala, bocuni su se punili i praznili, sve do odlaska u kanap. Tolike količine alkohola rađale su burne reakcije; od skandala do pjesme. Malo- pomalo i žalobna atmosfera bi se priportala u ozračje krčme i peškarije.
Bičerin rakijice dobro dođe i kao lijek za ranjeno srce, pa su jednoj udovici rascviljenom nad gubitkom devedesetogodišnjeg muža pokušavali uliti u usta sadržaj malešne čašice da dođe k sebi. Bila je tvrdoglava –Nećuu tooo!, nabrajala je iz svega glasa, te su odustali. No odbijanje bičerina imalo je druge motive, pa se oglasila nakon što su je prestali nutkati –Neću bičerin, oću onu veću čašu! Onu veću, onu veću, ne bi li me prikinilo! Eto koliko joj je tuga bila golema, da se bila spremna i ‘prikinit’ alkoholom, radi gubitka supruga.
Nad gotovo ‘poganskim’ običajima domaćeg življa, u svom se pismu prijateljici, nakon ljetovanja u Makarskoj, žali gđa Škurla-Ilijić, književnica i kolumnistica u časopisima 20-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća: ‘Draga Ida, da si to imala prilike vidjeti, nemilo bi ostala iznenađena. U Makarskoj sam se družila s vrlo dragom i obrazovanom ženom, ovdašnjom učiteljicom. Znajući da me zanimaju lokalni običaji, povela me na žalovanje ženi koja je kod nje u domaćinstvu pomagala, a bijaše joj umro suprug. I sama sam Dalmatinka, Hvarka, pa se nisam nadala vidjeti ničeg novog u ovakvim prilikama. I u mojem se rodnom Starom Gradu, ljudi počaste kada dođu na kondolaciju. No to je sve skromno i umjereno. Tolike tuge ne osjetih odavna, kad začuh plač i nabrajanje već odraslih sinova pored odra staroga oca.
Onako kršni težaci plakahu gorče od kakve žene ili maloga djeteta. Iznenada se situacija sasvim promijenila kada je jedan od sinova načuo da netko ogovara posluženo vino. Ožalošćeni je naglo prekinuo s plačem, ter uhvatio prigovarača o ovratnik košulje. Da se udovica nije ubacila između njih, bilo bi ljutog boja. Na kraju se pomiriše i zapjevaše, ne baš žalobnu pjesmu ‘Mare soldata’. Nastavak teksta te lascivne pjesme sramota me iti napisati. Pomislih, tako je u sirotinjskog svijeta. No desi se da je ubrzo umrla i neka starica iz vrlo ugledne kuće, pače starog patricijskog doma. U početku je sve djelovalo vrlo ‘hoch’ i uglađeno, ali nakratko. Ubrzo se dvije gospođe krenuše svađati oko recepta ponuđenih suhih kolačića, te je umjerena prepirka prešla u gotovo histerične ispade s mnogo larme i jednom na pod bačenom tacnom. Iznenadih se jako što sam svega doživjela na makarskim karminama.’
Eto kako se ona spomenuta teorija o ‘erosu i tanatosu’, životu i smrti, nekoć harmonično preplitala. Dok su pored kapsela tiho pucketali lumini upaljeni za duše pokojnika, u drugom su kantunu pucketali slasni zalogaji pod zubima i dentijerama žalovatelja, a bogme i ucviljene obitelji. Makar neumjesno zvučalo i žalovanje je znalo iznjedriti fjabe.
-Mate ne labaj tliko! Znaš da ti je reka likar da će te salo i kripna spiza pod zemju otirat!, korila je supruga pretilog muža. -Bogu fala! Ako partim od spize, bar ću vridit zemji da je pognojim. A kad odapnu tišikavi i suvi nema koristi ni njima ni zemji!
Moguće neukusna fjabica i svakako nepreporučljiv savjet za održavanje idealne tjelesne mase, no svakako dokaz da nam duha i škercanosti nikad nije nedostajalo. Nek’ nam bar nečeg ne nedostaje!
Piše: Marino Srzić / foto: privatni album
