Ono što bi danas nazvali humanitarnim djelovanjem, a nekoć dobročinstvom, ‘karitadom’ ili ‘milinjem’, važan je dio socijalne baštine grada i duhovna smjernica kojom se Makarani mogu podičiti.
Dugo je vremena, ne bez razloga, milostinja povezivana s crkvom, koja je i ubirala, ali i dijelila. U procesu, nikad dovršene beatifikacije biskupa Nikole Bijankovića stoji: ‘Daje milostinju ženama palog morala, isluženim vojnicima, skitnicama. Zalaže vlastitu srebrninu za nabavku kruha gladnima. Prodaje obiteljsko nasljedstvo i daruje one u nevolji.’
Karitativnu praksu nastavlja biskup Blašković koji u 18. stoljeću daje sagraditi kuću za potrebite i nemoćne, poznatu prema imenu lokaliteta iz turskog doba; Bazana. Makar loše održavano, mjesto postaje spasonosnom lukom za mnoge.
Prizori oko Bazane su dramatični. Kroničar svjedoči: ‘Zaogrnuti vrećama, nogama zamotanima u krpe, prosjaci lutaju gradom i mole za milost. Onome ode imovina na inkanat ili mu kuća izgori, onoga ne htjede othraniti nezahvalni sin. Kobne li im sudbe!’
Rušenje starog i izgradnja novog ubožišta konačno se dovršava 1856., ravno prije 165 godina. Sredstva se namiruju novčanim darovima i zakladama, a glavni dio osigurava Javna dobrotvornost, preteča svih kasnijih dobrotvornih udruga.
Bogate ostavštine domaćih filantropa osiguravaju smještaj, hranu, skrb i poneko školovanje. Dobročinstva Špira Miličića, Ivana Matutinovića, Ivana Sitarića, Luiđa Raffanelija, Tome Puharića Svitlice, pokazatelji su visoke humanitarne svijesti koju je danas nemoguće usporediti s ičim sličnim. Javna je dobrotvornost djelovala na socijalnom planu učinkovitije od današnjih ministarstava. Društvo je vlasnik brojnih zgrada i prostora u gradu. Poput one na Kačiću, desno od česme, na Lištunu ili preko puta kuće Rančić u Kalalargi. U tim kućama stanuje sirotinja koja ne plaća fit, ali i pristojno situiran svijet poput; učitelja, činovnika, finanaca i zanatlija, čiji najam odlazi u kasu Dobrotvornosti.
Ustanova raspolaže značajnim sredstvima. Izvor ‘karitadi’ su zlatnici i krune iz kasa ‘milodarnika’. Novac baštinjen nasljedstvima, ali još češće zarađen pametnim ulaganjima, ispunjava plemenitu svrhu darivanjem za bližnjeg ‘u jutoj potribi korice kruha, odijela najnužnijeg i zakloništa najskromnijeg’. Svakako valja istaknuti Špira Miličića, vještog trgovca, koji golemi dio imovine zaviješta Dobrotvornosti.
Kao i uvijek, sve ovisi o dobrom upravljanu i izostanku novčanih makinacija. U makarskom slučaju nije evidentirano previše ‘mrnjaluka’, osim u nemilom događaju otuđivanja veće svote iz blagajne društva. Slučaj je otkriven, počinitelj sankcioniran, a novac vraćen. Zanimljiva je ‘skuža’ lopuže za počinjeno nedjelo. Izjavio je slijedeće –To su ionako šoldi iz kese mojih predaka! Da su pokojni živi sigurno bi mi pomogli, jer sam i ja sada potribit.
‘Potribitost’ je u ovom slučaju poticala zbog dugova nastalim lošom srećom u kartanju, a ne radi ‘jute nevoje’. Lako je naći sličnost s nekim današnjim tražiteljima pomoći, nakon ordiniranja po sportskim kladionicama.
Naziv Javna dobrotvornost, koristi se samo službeno. Puk je radije usvojio talijansku verziju ‘Publica beneficenza’, u iskrivljenoj formi; puplika boneficijenca, publika bonevidenza ili slično. Biti pod zaštitom ove organizacije, značilo je ‘uhvatiti Boga za bradu’.
‘Publika boneficijenca’ toliko je popularna da ulazi u svakodnevni govor. Iz njenog se naziva izvlače inačice i izriču rugalice .
Jedna je nesretnica s ‘duzinom ‘ gladne djece bila prisiljena prositi. Muž, dišperani beštimadur, nije htio tražiti pomoć od Publike, pa joj je preostalo snaći se kako zna i umije. Na porugu sugrađanke, korisnice Dobrotvornosti, ‘iz šuba’ je zapjevala trenutno smišljene stihove: ‘Publika te oblači i rani! Fit ti plaća i drva ti nosi! Dok ja puru sanjam, tebi pjati puni, biži sad od mene, pustit ću ti krvi!’ Upamtila ju je i autoru redaka u pero izdiktirala pok. sugrađanka T. Srzić. Eto kako dramatične situacije znaju izroditi rimovanim nadahnućem.
Bazana i Publika boneficijenca, ostale su u lijepoj uspomeni starijoj gardi. Posebno za upravljanja Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. U teškim vremenima neimaštine i rata znale su pružiti ne samo stanarima doma, već i svim potrebnima, čikaru bijele kave, komad kruha ili pokoju biju za ogrjev.
Postojao je izvjestan broj lokalnih bogataša koji nisu zaboravljali na gladne. Takve se kuće nazivaju ‘sirotinjskim poštama’, a pomoć dijele kuharice na stražnjim vratima milostivih gospodara. Tu se posebno ističu ugledni Alačevići.
Prisutne su i karitativne udruge čije su osnivateljice žene iz dobrostojećih obitelji. Ponekad ime udruge najpreciznije objašnjava svrhu, primjerice ‘Goli i bosi’, što je u najmanju ruku neukusno i gotovo crnohumorno. Jedna gospođa predlaže osnivanje novog društva pod imenom ‘Sirotinjo i Bogu si teška’. Srećom takvo je krštenje spriječeno, te društvo dobiva neutralan naziv ‘Milosrđe’.
Hranjene gladnih, znalo je biti i prigodno, reklamno milosrđe. U godinama izbora u zamjenu za glas, sirotinji se dijele; vreće riže, ‘panjoke’ kruha i važi masti. Rezultati izbora katkad ovise o izdašnosti ‘izbornog paketa’ sa spizom.
Za rata pokoji milostivi okupator, hrani sirotinju vojničkim sledovanjima. Riječ je o talijanskim soldatima, koji su istu neimaštinu ostavili i kod kuće.
Da se sirotinja u ljutoj potrebi zna ‘proberekinati’, svjedoči primjer izvjesne Bepe. O tome je pok. Marica R. upamtila slijedeće : ‘Bilo je i falsuna. Najprije bi išli po manjažu u fratara i tamo govorili kontra popa. Posebno se znalo za Bepu. Kukuvijala bi na porti samostana –Dobri fratri! Ne bi popi ni njiove koludrice vako napunili gambelice ko vi! Drugi put bi išla u popa- Sve vam cvalo. Dobročinitelji moji! A ne ko one fratrine! Onda bi tražila kruva u Crvenu pomoć. To bi davali komuništi simpatizerima, ako bi kome muž bio na robiju. Bepi je muž završio u bajbuk, jer je bio lupež, a ne komuništa. Sladila bi –Pomagajte drugovi! Moj robija za radničku stvar! Ondak je cmizdrila i u Crveni krst. Tražila je štogo pancete, jer da mora okripit tuberkuloznu dicu. Ali se zahebala! Pomišala je bolesti, pa je rekla da joj dica imaju diženteriju. Za diženteriju su joj dali rizi da ih raskuva i neki prašak. Odma im je zapivala –Dabogda da i vi jili riži na pjuvaku i posuli ga otim praškom umisto gratanin siron!’
U dramatičnoj 1940.godini, makarski fratri na ‘koštu’, a povremeno i na konak primaju židovske izbjeglice. Kroničar bilježi: ‘Od nekoga vremena ovde u Makarskoj jedna je grupa Židova, njih oko 50, poćerana od Hitlerovog režima iz Njemačke. Za njih je intervenirala Židovska općina iz Zagreba i Jevrejska iz Sarajeva. Jadni su se ljudi nama obratili za pomoć, pa osim što se hrane, muški i spavaju u našim prostorijama, a ženske su primile sestre milosrdnice.’
Zanimljivo, kako je samo par godina ranije, uplaćen solidan novčani prilog, upravo od Jevrejske opštine iz Sarajeva, čiji je veći broj članova, boraveći u Makarskoj na ljetovanju, zapazio; ‘usred takve ljepote, vidljivu sirotinju’, te šalju novac da im se kupi nešto odjeće.Kao što sipa pušta za sobom crnilo, tako i naizgled plemeniti naumi, znaju ostaviti neplemenit, točnije lupeški trag. Evo jednog pikantnog detalja starog skoro 100 godina, iz lokalne ‘humanitarne’ prakse (ovdje su navodnici zaista nužni).
Ruski emigrant zaposlen kao činovnik kod veletrgovca Alačevića, ravna pribavljanjem odjeće za sunarodnjake koji se nisu dobro snašli nakon bijega pred boljševicima. Posebno se pomaže maloj belogardejskoj zajednici u Splitu. Novac dobiva od Rusa emigranata u Francuskoj, kojima je sudbina bila naklonjenija. Plemenita akcija biva zaprljana kriminalnom aferom, koja puni novinske retke. Spomenuti ‘dobrotvor’ dobivene ‘pelc-mantile’ i šubare od astrahana i samurovine, preprodaje za masne pare. Procesuiran je i sankcioniran.
Primijetili ste da je u tekstu Crveni križ spomenut samo uzgred, kroz priču o berekinastoj Bepi. O djelovanju svjetski najpoznatije humanitarne organizacije u Makarskoj, za koji dan.
Do tada, kako se god zvala udruga, ustanova ili organizacija, preko koje pomažete potrebnima, samo nastavite!
Naravno iskustvo nalaže i predostrožnost, pa pokušajte zaobići falsune, mrnjau-meštre i lovce u mutnom. Svakako se potrudite razotkriti ih, prijaviti, a miritali bi i nogom u ‘prisvitlu’. Barem toliko…
Piše: Marino Srzić foto: privatni album
