Đ kao ĐINOKIJERE
-Moja teta Đanka imala je više đinokijera nego je u portu cipala! Neke su bile za od svaki dan, neke za od sveca! Imala je i rekamanih i vezenih i od najfinijega velura i od najgrezije maže! Ja san sve to naslidila!, pokazala je prije par desetljeća autoru redaka kolekciju đinokijera stivanih u kartonskoj valiži, jedna davno počivajuća Makarka, čija smo sjećanja već koristili u Kamarinu. Pa što su to đinokijere?
Postoje predmeti kojima se koristimo, a ne znamo im imena. Kako primjerice nazvati špicu kojom bockamo kolač za provjeriti je li pečen i spreman za stol? Naziv takve spravice sigurno postoji u kuharskoj literaturi, ali nam nije potreban. Dovoljno je znati možemo li kolač izvaditi iz loštere i u slast pokusati. Ima i naziva na koje naiđemo, a ne pada nam na pamet kakvo značenje iza njih stoji. Što bi primjerice domaćem čovjeku značio zastornik? Još da je netko rekao karniša, pa bi se možda i sjetili kontinentalnog naziva za bonograciju po kojoj svaki dan navlačimo koltrine.
Danas u Kamarinu iz naftaline vadimo termin kojeg je teško naći i u dijalektalnim rječnicima. Riječ je o – đinokijerama. Pojam postoji u talijanskom standardnom jeziku i označava štitnike za koljena, prema imenici – ginocchio; koljeno. Naziv je rijetko i davno korišten na domaćem teritoriju i to kod najzagriženijih talijanaša kojima je dalmato-veneto bio u svakodnevnoj upotrebi.
Tako su se tobože izdvajali od ‘grezijeg’ puka i slovili ‘fijenijima’. Naravno, da se nekoć, ni fijeni ni grezi nisu koristili štitnicima za zaštitu od povreda pri padu s električnog romobila. Kušinići napunjeni krpama i vunom, s četiri vrpce za vezivanje, služili su za grijanje artritičnih koljena i ugodnije klečanje. Klečanje je bio položaj dostojan crkvenog banka, pa su đinokijere postale dijelom opreme svake vjernice pozne dobi koja je držala do sebe. Za tradicionalne Ure klanjanja u Velikom tjednu, revna bi katolkinja u boršinu uvijek imala spremne đinokijere za udobnije klečati.
Đinokijere su se koristile i u prizemnije svrhe. Primjerice za dugo klečanje pri freganju poda. U tom je slučaju rekvizit bio jednostavniji i sastojao se od povoja infašanih oko koljena. Urođena inventivnost i praktičnost Makarki, pretvorio je đinokijere u multi-praktik opremu korisnu i za druge dijelove tijela. Primjerice za laktove sklone povredama i ruvinjavanju. U slučaju ženskog makarskog puka, svakako se ne radi o povredama pri treniranju tenisa. Bila je riječ o drugom popularnom sportu poznatom kao ‘špitenje kroz ponistru’.
Omiljena aktvinost ženskog dijela puka, preteča je kasnijih visokih tehnoloških ostvarenja. Detektiranje nečije tajne višesatnim izviđanjem, funkcioniralo je preciznije od najpreciznijih dronova. U toj su detektivskoj raboti stradavali lakti ili ‘latki’, kako bi rekli naši Vrlobrđani.
Đinokijere su se zato izvan sezone klečanja, premještale s koljena na lakte osiguravajući stopostotnu udobnost virenja kroz škure. Istina, bilo je tu još opreme, bančić za popeti se na ponistru ako je izviđačica bila niska ili plet zamotan oko pasa radi predostrožnosti za zdravlje bubrega. Đinokijere su ipak bile najkorisniji dio u obavljanju časnog zadatka špijanja susjeda i prolaznika. Čuvajući osjetljivu kožu lakata od prozorskog parapeta, đinokijere su dostojno obavljale ulogu izviđanja u zoni zaklonjenoj griljama.
Za današnje osmatranje tuđe intime, đinokijere nisu potrebne. Dovoljno je provrtjeti prstom po mobitelu, otvoriti Facebook i Instagram, i znati sve o svakome. Tu lakti ne stradavaju i đinokijere su izgubile svrhu. No, nikad se ne zna retro-moda je u điru!
G kao GRZUN
-Danas bi na poslu svak tio odma avancat. Ne iđe to tako! Moj je bidni barba Mate dvaes’ godina radio u meštra Špira, a da je uvik osta grzun! Taman ga je gazda tio imentovat za šegrta, a on se bidan razbolio na pluća i umra je ko grzun, često je spominjao gorku sudbinu svoga barbe jedan starac.
Ako mislite kako je zapisivač Kamarina pritisnuo krivu tipku, pa izostavio slovo koje je poznati pojam grezun pretvorilo u nerazumljivi grzun, u krivu ste. Zaista je riječ o grzunima, a ne o grezunima. O ovim drugima dalo bi se puno toga ispričati. O njima ipak nećemo. U ovom ćemo Kamarinu o grzunima.
Pojam je nestao iz govora i više ga nitko ne dupera. Što je grzun? Naziv je iskrivljena verzija talijanskog lokalizma -garzone. Misli se na mladog pomagača u radionici, koji služi kao potrkalo i pomagač za jednostavnije poslove. Kod nas se naziv upotrebljavao najčešće za pomagačice kod krojačica. Čistile bi butigu ili odnosile gotovu robu naručitelju. Aktivnost koja je najavljivala ulazak u fazu šegrtovanja, dizanje je imbazda, slabijeg konca namijenjenog sastavljanju dijelova kroja za prvu probu. Grzunicom se ne ostaje cijeli život. Taj najniži rang prestaje u trenutku početka pravog naukovanja ili se prekida djevojčinom udajom.
Krojačice su tijekom 19. stoljeća najčešće ‘stare cure’. Takve šalturice, same sebi gazdarice, pretečom su dalmatinskog feminizma. U Makarskoj je krojačica i u mižernim godinama aktivnih više od desetak. Rangirane su po imućnosti klijentele, a postoje i specijalizirane za rublje. Najslikovitija razlika između grzunica i majstorica vidljiva je iz komentara -Vešta joj stoji dežbijego ko da joj je grzunica, a ne šalturica šila!
Sudbina muških grzuna je tegobnija. Dovedeni od roditelja uz nadu da će ih meštar pristati poučavati zanatu, rade najprostije poslove. U maranguna metu šplanjaduru otpalu poslije blanjanja, a u kovača pritišću mijeh.
Grzuni upadaju i u delikatne situacije. Često su upleteni u dolazak novog života na svijet. Na kakav način, jasno je. Neki od njih priznaju djecu začetu sa kćerima majstora, ali tek kad i sami postanu meštrima. Muške potomke, nasljednike radione, zaobilazi karijera grzuna. Oni odmah postaju naučnicima.
Korak po korak, mukotrpno ali uspješno, grzuni kreću od ničega da bi marnim radom završili kao meštri od rešpekta. Tako iz Tučepi doseljeni Ševeljević, uči zanat u krojača-plemića Kačića Terzića. Odvojak plemenitih Kačića ima dodatak osnovnom imenu roda; Terzić, od turskog terzija; krojač. Ovaj Ševeljević se kao kum na jednom krštenju bilježi kao garzone, pri popisu mu stoji oznaka – apprendista (šegrt), na vjenčanju mu je zvanje zabilježeno kao – sarto (krojač), da bi umro kao – possidente (posjednik). Dug i uspješan uspon na društvenoj ljestvici. Isti je bio otac makarskog narodnjačkog načelnika Ive Marije Ševeljevića i samog krojača po zanimanju.
Grzuna danas navodno nema. Ipak čini se da su prisutni i u nezavidnijem položaju od onih prije par stoljeća. Prodavačica na kasi trgovačkog centra s diplomom profesora ili diplomirani arheolog u zaštitarskoj uniformi, grzuni su i grzunice našeg doba. Precima im je bilo kad-tad izvjesno postati meštrima zanata za kojeg su se odlučili. Modernim grzunima, kako stvari stoje, nikad.
T kao TRATAMENAT
Tratammento, koji na dijalektalnom talijanskom podrazumijeva kratko blagovanje u tratorijama, u nas se udomaćio kao tratamenat. Može se prevesti i kao domjenak, no najčešće je riječ o čašćenju pri odlasku mladenaca na čin vjenčanja. Na jelovniku domaćih tratamenata uobičajeni su pršut, sir, suhi kolači, vino, prošek, rakije i likeri. Tako je bilo dok su tratamente slagali domaćini. Otkako su u novije vrijeme posao preuzele catering agencije, ponuda je elegantnija, no gubi karakteristike tradicionalnih tratamenata. Toliko o teoriji, no sad o praksi uz štoriju Anice Izdiguzice, pasionirane pohoditeljice tratamenata na koje je bila zvana, ali i nepozvana.
-Onda me probio mrtvački znoj i stalo me probadat anprsi i straga pod škinon ko da me kogo nožem bada . Pa mi je počelo orjat u štumku gore od škrgatojke. Malo je popustilo, kad je počela bol posrid čela, ko da me neko opalio sikiron gluvaron za smicat gudine – opisivala je precizno Anica već punih po ure susjedi anamnezu bolesti. –Dobro si i ostala živa, odvratila je ova. –Ne bi da me nisu odveli na ‘Kitnu ponoć’, dobila san špecijalnu injekciju i odma je sve prošlo.
Premda nije završila kobno, njene su muke tek krenule. Ustanovljeni su znakovi žučnog kamenca, a to je zahtijevalo strogu dijetu. Čim je bol popustila, odmah je počela proklinjati zdravstveno osoblje.–Dabogda da laptali od gladi, treći dan san na raskuvanin rizima! Slipio mi se štumak, ne mogu više, ronila je gorke suze. Izdiguzica kakva je bila, zaboravila je na donedavni bolni abdomen i sanjala samo jedno, pjatancu punu pršuta. I ko za pegulu, takva joj se prilika upravo pružala.
Udavala se mala iz kale i to za Vlava, što je značilo da će na tratamentu bit pravog pršuta, a ne anemičnog iz Gavrilovića. Anica bi riskirala novi napad žuči, ali problem je bio u drugom. Nije se mogla pojaviti na tratamentu, jer je s materom od male bila u svađi. Već odavno, otkako joj je ova zvala inšpekciju za neprijavljene turiste Nijemce. Onda joj je susjeda predložila plan za prizentavanje na tratamentu bez opasnosti od skandala –Vako ćeš, izložila je tijek operacije -Mladoženja ima jednu tetu na Zavetorju, niko je ne zna. Tili su je dovest, ali je uvatila išijatika, a još je i cotava i ne može krenit sobom. Mladoženjini imaju doć tek kasnije prid mladu i niko neće očekivat da se stara prizenta, objašnjavala je, navodeći daljni postupak u akciji ilegalnog pristupa tratamentu.
Anica Izdiguzica imala je veliku praksu u maškaravnju i nije joj bio problem učinit se u strinu sa Zavetorja. Navukla je višeslojni niz fuštana i zabradila se faculetom. Ne bi je prepoznala ni pokojna mater, a kamoli konfužjunom izluđeni domaćini. Uostalom kao i uvijek u takvim prilikama, nitko nikoga nije poznavao ni provjeravao. Da je došla i kraljica Elizabeta, primili bi je bez čuđenja, misleći kako se radi o rođaku s druge strane. Anica se sakrivene čunke iza faculeta predstavila kao strina Luce, pa odcotala do stola i u rekordnom roku salamaštrala pršuta kilaže dovoljne i za dva tratamenta.
Taman je preživala zadnji kus, kad su se žučni kamenci počeli kongulovat po regarijama. Da stvar bude gora u istom se momentu prikazala i naglo oporavljena strina, promatrajući u čudu kako neku žensku sličnu njoj iznose na improviziranom portantinu od tavaja. Anica je od bolova na ‘Kitnoj ponoći’ afanala, uspjevši ipak pred nesvijest priopćiti nazočnima –Hebe mi se, pršut nije moga bit bolji, samo da je bio pinkicu masniji!, Njena je izjava ostala upamćena. Opet nije platila bekinom, ali je pod budnom paskom familije, apstinirala duge dvije godine od omiljenog svinjskog pripravka. Već je odavno s one strane u nekoj pršutno-rajskoj sferi.
Proventulali smo još tri termina iz antikog pojmovnika. Autor bi najradije jedan od pojmova pretvorio u praksu i sve vas pozvao na jedan pravi domaći tratamenat. No, kako je to neizvedivo, nastaviti ćemo s tratamentima na kojima će se umjesto pršuta nuditi fjabe s pjatanci na portalu Makarska danas.
Piše Marino Srzić/ foto privatni album
