Kumpanija Kamarina digla je nos, ofendila se i ni krivom ni dužnom autoru pokazala zube. Doduše ne baš zube, jer su svi korisnici dentijere. Ukratko, došlo je do komplikacija koje su mogle rezultirati izostankom današnjeg đira kolumne. Krenulo je žestoko. -Neš’ više ti mene iskorištavat! Eno me sin napa da šta san blejala u zadnji Kamarin i blekasto se izdala za koga ću glasovat!, izrecitirala je Vinka oštru pištulu i prekinula mobilnu vezu.
Nastavilo se s pri susretu Ankom. Izlazila je s mise i otirala suze faculetićem na kvadre. -Cila me crkva popriko gleda. Jedna, šta je ne smin imentovat mi je rekla -Izdajice! Čitala mi je mala na kompojuter u oni Kamarin da nećeš glasovat za naše! Tako mi je kazala. Vidiš šta si učinio! Biž’ ča od mene!
Marta i Mere očitale su autoru sličnu bukvicu pri intravanju na kali -Upale smo u govna radi tebe! Meni je jedna zapritila da će me prijavit da ne plaćan televiziju!, prošunjala je Marta. -A meni je oni šta je stavio kularinu prvi put 1990., kaza -Sve se doznalo, pazi se! Omrknit ćeš, al nećeš osvanit!, tako mi je zapritio u portunu. Je da je on živčeni bolesnik, ali hebi ti to ako mu se privrne mozak i bekne me! Onda zbogon moja lipa mladosti!, potegnula je Mere Martu za rukav , pa su tuta forca odmarširale bez pozdrava.
Paško je u prolazu na pitanje -Barba Paško ima li šta ribe na rivu za kupit?, hladno prosiktao -Ima jedna s dračama ko sabjama taman za te! Uzmi je za lešat ne bi li se udavio!
Predizborni Kamarin se tako pokazao koban po opstanak kolumne. No, čim je mobitel jučer zazvonio, a Vinka se javila, bilo je jasno da će se stvar nekako izgladiti. -Evo nas svi u mene. Vako smo se dogovorili. Lipo nam organizuj jedan izlet u Ercegovinu, odvedi u Međugorje i kad se budemo vraćali časti sa pečenim i eto nas svih opet nazad u Kamarin! More li?
Oko Vinke je kumpanija kašljucala, dahtala i uzdisala, očekujući odgovor. -Može!, smantano je pristao potpisnik redaka -Ali šta ću onda za sutra pisat? -Piši štogo ozbiljno. I ni riči o politici dok ne završi drugi krug izbora!, naredila je Vinka. I tako se slijedom složenih zbivanja izrodio današnji Kamarin s temom oglasa, proglasa, širenja informacija i prvih ‘grafita’ iz lokalne prošlosti.
Telali, lajone s kale, čakulone, ali i ostalo pučanstvo imao je u genima istu strast; širiti novitade. Novinari su to radili stručno i u duhu vremena, no njihova je publika bila ograničena na skroman broj edukanih pratitelja periodike. Telali su najčešće banalne novosti objavljivali za par skromnih banica i ostali u uspomenama kao dio lokalnog folklora.-Na peškariju došle friške srdele! ili -Svi na rivu! Akošta Rižmondov vapor!, bile su neke od novitadi priopćenih puku od grlenih vikača. Praksa lajoni, koja je češće širila dezinformacije nego informacije, živi aktivno još i danas. To je rijedak primjer oglašivačkog sustava neovisan o državnom režimu, pa bi ga kao raritet valjalo staviti na listu (ne)kulturnih dobara.
Povijest pisanog oglašavanja seže vjerojatno u vrijeme Mletaka. Neka od objava pisana rukom providura, pa onda zakačena na topolu, obavještavala je o zajamčenoj cijeni soli. Marmontovi proglasi, tiskani za vrijeme francuske okupacije, redali su optuženike za veleizdaju i suradnju s Rusima. Austrijske vlasti pak apeliraju na ‘Obveznike koji su izbjegli regrutaciju, da se hitno jave, jer će snostiti najteže posljedice’.
Sve te ozbiljne i zlokobne vijesti, pismeni Makarani čitaju s ‘gropom u štumku’ i teškim slutnjama. Tako se nastavlja i kasnije. U kolovozu 1941., fašistički komesar Bassi objavljuje na ‘šenitadi’, prostoru ispred Kapetanije kraj Velikog mula, obavijest proslijeđenu iz splitske Kvesture: ‘Presudom prijekog suda u Sinju, u Ruduši su strijeljani opasni subverzivni element (ribelli pericolosi).’ Na crnom popisu slobodarske mladosti su i Makarani Torkar i Antonini.
Sličnu obavijest s drugim ideološkim predznakom, objavljuje NOO Makarske po ulasku partizana u grad. Iza etikete ‘narodnih neprijatelja i izdajnika’, imena su sugrađana: uglednih trgovaca, zanatlija, težaka i svećenika, strijeljanih bez suđenja i dokazane krivnje. Oglasi vlastodržaca donosili su u pravilu strah i strepnju da će ti se vlastito ime naći na plakatu.
Mrčenje po zidovima, suvremeno nazvano grafitima, ima dugu tradiciju. Tužna su preteča kasnijih natpisa po fasadama, oznake na kućama zaraženih za vrijeme pomora kuge. Nepismeni picigamorti, pinelom umočenim u klak crtaju znak križa tamo gdje je na vrata pokucala crna smrt. Hrabri fratri, poput Ivaniševića, ispisuju: ‘Peste! Deus miseratur!’ (Kuga! Bože smiluj se!)
No zaboravimo tužne poruke. Makarski najpopularniji natpis ispod nečije ponistre, ispisan u sitne ure, bio bi: ‘Mare je kurba!’ Imenovanje inkriminirane Mare treba uzeti uvjetno jer umjesto njenog imena izmjenjuju se i sva ostala iz crkvenog kalendara. Sličnog je sadržaja, crvenom ili bijelom piturom namrčeno: ‘Ovo je lupeška kuća!’ ili ‘Ima sina mulca!’ ili ‘Ovde živi plisa!“ Ima i reklamnih slogana naškrabanih lapišom na kartunu po tolama kupravendi: ‘Samo se ovde ne vara na balancu!’ Na konobama pak stoji: ‘U ovu konobu vino nije na maravan’.
Posebna su priča ideološki grafiti, poznatiji kao parole. Za vrijeme Drugog svjetskog rata osvane u brzini napisano: ‘Doli fašizam!’, nakon čega slijedi trka karabinjera u hvatanju počinitelja. Tridesetak godina kasnije pojavljuju se politički opasni grafiti vezani uz Hrvatsko proljeće.’Hrvatska Hrvatima!’ ili ‘Savka-Tripalo, Hajduk- Dinamo!’ Narušavanje sklada fasada s blagoslovom vlasti, ostaju decenijama nakon nastanka, polako žmarivajući.
Zanimljiv je slučaj parola ispisanih na crkvi Sv. Filipa i katedrali, za blagdan Duhova, 1975. Na zidu Filipina crvenim lakom objavljeno je: ‘Da, nema Boga!’ i ‘Tito je stvarnost!’. Iste noći i pročelje Sv. Marka biva dekorirano slikom srpa i čekića. Župnik obavještava vlast i stvar se začuđujuće brzo rješava. U izvještaju stoji: ‘Nakon što je župnik poduzeo potrebne mjere kod nadležnih organa, radnici komunalnog poduzeća poslani su da željeznim četkama i tekućinom odmah isperu natpise.’ Čudna epizoda i još čudnija hitnost vlasti. Za počiniteljima se nije tragalo.
Drevni filipinski sklop na rivi kao da je povijesni pano za parole vremena u kojima smo živjeli. Slobodnije ponašanje turista u vrijeme sezone, a posebno njihovo oskudno odijevanje u điradi pored sakralnih objekata, primoralo je don Srećka Bezića, na proglas u kojem takav običaj osuđuje. Događaj je izrugan u Slobodnoj Dalmaciji od 25. srpnja 1952.
U članku stoji: ‘Pod izlikom moralnog odgoja svojih vjernika, don Bezić se upustio u provokaciju! Njemu je nemoralno da se ljudi sunčaju i kupaju. Poziva na borbu za vjersku slobodu. Protiv koga? Zar protiv naših radnih ljudi koji u Makarsku, nakon godine teškog rada dolaze na zasluženi odmor da se malo opuste.’ Eto zanimljive zgode za istraživanje povijesti reklame i ‘antireklame’ domaćeg turizma.
Crkva je kroz sve vrijeme važna karika u prijenosu informacija. Vlast prosljeđuje vijesti, pa se čitaju po svršetku mise. Kako rijetko tko ne dolazi na mise, bar o blagdanima, ovaj sistem dobro funkcionira. Iz brojnih obavijesti zanimljivo je izdvojiti neke koje progovaraju o prilikama i duhu vremena.
Upravitelj općine Miho Marinović preporuča se župniku da pomogne vjernicima koji dolaze po krštenicu u svrhu iseljavanja u Ameriku i poduči ih kako na dugom putu ne bi bili prevareni. No, još žarkije umoljava: ‘Pročitajte molim po misi slijedeću preporuku: -Odustanite braćo od pogubne odluke putovanja. Strpite se, jer će i ovdje brzo doći vrijeme da će se naći posla i kod svoje kuće. To će vama i porodicama biti od veće koristi nego da se po svijetu potucate.’ Evo apela jednako aktualnog i nakon skoro 90 godina.
Poslije jedne od nedjeljnih misa čita se i slijedeća obavijest: ‘Nesvjesni posljedica neki divljački elementi iz naroda uništavaju opetovano telegrafske žice. Ovo čine iz čiste obijesti ili ne bi li se o žice okoristili, prodavajući ih i koristeći u domaćinstvu. Ovo može dovesti do kobnih posljedica, jer kako će važna vijest doprijeti do nas, ako telegrafske žice budu desetkovane.’ Iz objave samo nije jasno kako se telegrafska oprema mogla upotrebljavati po makarskim domaćinstvima? Možda umjesto tiramola?
1935. godine zamijećeno je učestalo kupovanje imanja i kuća od strane talijanskih državljana, pa vladin savjetnik šalje cirkularno pismo po župama: ‘Sve su češće kupovine domaćih nepokretnosti i zemljišta od talijanskih podanika. Apeluje se na stanovništvo da ne prodaju za Judine škude djedovinu, jer je namjera talijanska sasvim tendenciozna i opasna. Zar da za lire gubimo domovinu?’ Danas za lire više ne gubimo ništa, ali kako stoji stvar sa eurima i sami znate.
Plakati i objave iz lokalne povijesti mogu se podijeliti i na: edukativne, propagandno- političke i vezane uz zabavu. Na jednom od ovih posljednjih najavljuje se pučanstvu da će Marijan Matijević, poznat kao junak iz Like, na Gorinki održati točke od kojih zastaje dah: ‘Zakucava čavle golom šakom, savija željezne šipke oko vrata i razbija stijenu od kvintala na golim prsima! Novac od ulaznica ide u fond za ratnu siročad.’
Edukativni plakati poučavaju narod kako se boriti protiv najezde ušiju koja uzrokuje pjegavac, te seljake kako ublažiti posljedice suše. Režimsko-domoljubne objave pozivaju na spontano organizirane proslave, poput one povodom vjenčanja kralja za rumunjsku princezu: ‘Jugoslaveni Dalmacije i Pomorja, kralj dovodi u dvorove sebi vjernu ljubu, a svom narodu dobru majku!’
Najstariji propagandni letak onaj je iz 1878. godine. U uskrsno vrijeme, crkva poziva građane na zavjet za suzdržavanje od psovki i psosti – ‘contro le bestemmie’. Ni do dana današnjega, uz sve zavjete, nismo se riješili ružne navike.
I barem još jedna riječ o drugom izbornom krugu, naravno bez ‘imentovanja’. Da je kojoj listi palo napamet upotrijebiti neki stari, gore naveden slogan iz prošlosti, primjerice: ‘Samo se ovde ne vara na balancu!’ ili ‘U ovu konobu vino nije na maravan’, možda ne bi ni bilo potrebe za drugim krugom.
U nadi da će autor ubrzo skupiti jaspre za izlet u Hercegovinu s religiozno-gastronomskim sadržajem, te tako privoljeti Vinku i kumpaniju na povrtak u krilo Kamarina, pozdrav do slijedećeg đira!
Piše Marino Srzić
