Razgovor s dr. Jasminkom Milković Marinović otišao je i u širinu i u dubinu jer je to s ovom sugovornicom sasvim prirodno za očekivati. Kako kaže, podjednako uživa i u samoći, vrtlarenju i promatranju prirode oko sebe, kao i u najluđim dogodovštinama koje sa sobom nose putovanja, maškare ili ostali susreti s drugim ljudima. Kazat će kako spoj kontemplativnosti i poetičnosti s analitičnošću i pouzdanošću prije svega duguje naslijeđu; raspjevanom Mediteranu s majčine strane (Tučepi), te austrougarskom mentalitetu sa strane oca Ličanina.
Makarska liječnica već tri godine uživa u mirovini, ali njezin mladi duh i djetinja znatiželja ne daju joj da miruje. No ne u smislu da ne zna uživati, jer to, kako veli, itekako zna, nego da joj se i dalje roje pitanja po glavi zbog kojih bi rado ponovno stjecala akademsko znanje.
S dr. Jasminkom smo razgovarali uistinu o svemu, a iako je svoj 40-godišnji radni vijek provela kao doktorica, njezini interesi i teme koje nam se nameću široko nadilaze njezino zvanje. S kojim se, kaže, nikad nije poistovjetila u smislu tituliranja, pa će bez problema sebe predstaviti kao “Jojinu ženu”, ali se medicini itekako posvetila. Ili točnije, posvetila se ljudima koji su, redom, svi imali svoju priču. Kad ljudi imaju priču, to znači da nisu samo broj, a njezin recept je vrlo jednostavan – slušanje.Što nam je sve Jasminka ispričala i zašto se isplati pročitati ovaj intervju, provjerite u nastavku.
Svoj ste radni vijek proveli kao doktorica. Kako vam je sad u mirovini?
Otkad sam otišla u mirovinu, nisam dobila želju vratiti se; bila sam, kako se kaže, zrela kao kruška. Otišla sam mirna, sa svima sam se oprostila u miru i u dobrim odnosima, što je po meni veliko postignuće. Bivše kolege i danas znam povremeno posjetiti tako da odem na kavu, ali u mirovini mi nijednog trenutka nije dosadno. Volim šetati, volim more, volim prirodu, volim životinje…Kod kuće imam obaveza, imam unuku i dan mi je ispunjen. Vijesti ne gledam, uznemiri me već sama najavna špica, ali volim čitati.
No ono što mi nedostaje je svakodnevna intelektualna aktivnost, zaključila sam da bih i dalje jako rado učila, studirala, educirala se…To je nešto što bi mi bilo dostupnije u Zagrebu. I nedostaje mi nekolicina prijatelja.
Što biste onda danas studirali ili proučavali? Koje je područje oko kojeg biste se voljeli educirati?
Nešto iz područja ljudske psihe, ali šire, pri čemu ne mislim samo na psihologiju ili psihijatriju. Zamima me širi uvid i poigravanje s nekim drugačijim spoznajama. Uvijek mi je to bilo područje interesa i uvijek su me zanimali ljudi, naravno ne na način da sam znatiželjna oko tuđih života. Tu poštujem granicu i volim da drugi poštuje moju.
Na koji način sada zadovoljavate svoju intelektualnu znatiželju?
Dosta gledam dokumentarce i krimiće. Gledam i neke znanstvene, pa ako naletim na određeno ime koje me zaintrigira, krenem istraživati i nabavim knjigu. To me uvijek beskrajno zanimalo. Tu svoju znatiželju oduvijek sam hranila s putovanjima. Muž i ja volimo putovati i upoznavati druge kulture, uspoređivati, učiti i postavljati neka nova pitanja o životu na osnovu toga.
Kad ste već spomenuli putovanja, odmah ćemo se prebaciti na tu temu. Koje putovanje vam je bilo najdublje u smislu da je potaknulo neka takva pitanja?
Muž i ja smo putovali od rane mladosti, ali u to vrijeme na način da bismo jedva “skucali” i jedva imali dovoljno za vratiti se natrag. Svako putovanje je bilo predivno, a dio putovanja su i ljudi s kojima putuješ. Na svoj način me se posebno dojmio Japan, njihov odnos prema prirodi, njihova kultura koja uključuje i šantoizam, i bonsai, i ikebanu, i ikigai, jedan jedinstven pristup životu…
U Vijetnamu i Kamdbodži me se dojmio odnos prema precima i neprekinutosti života. Primijetila sam neke naoko čudne stvari; primjerice malu pagodu, pa veliki hotel, pa privatna kuća mala, pa veliki restoran…Objašnjenje je da prije gradnje prvo naprave mali hram, a sjena kuće ne smije padati na taj hram. To poštovanje prema precima pokazuje njihovu svjesnost da nisu ni prvi, ni najvažniji, ni najmoćniji, niti zadnji. Jako mi se svidjela ta priča o poštovanju kontinuiteta života. Osim toga, umirujuća je u smislu da se smrt prihvaća kao dio života.
U Indiji me fascinirala nevjerojatna bujnost i isprepletenost života, entropija, energija nereda…To pokazuje poštovanje prema prirodi koja ne miruje. Mi stalno uvodimo nekakav red, a to je izgubljena bitka. Oni su se pomirili s tim neredom. U Africi mi je bilo zanimljiv taj “hakuna matata” pristup.
Zanimljivo je da smo u istoj godini bili u Japanu i Indiju, što su nespojive kulture, no pokazuju nam koliko smo ograničeni i indoktrinirani. Treba se malo pomaknuti i pokušati upotrijebiti to mozga što imamo da pogledamo svijet nešto drugačijim očima.
Živimo li u kulturi kontrole, ili pak u uvjerenju da držimo stvari pod kontrolom i da smo mi centar svega?
Ne držimo mi ništa pod kontrolom, sve je to jedna prevara, ili iluzija. Mi smo kao društvo općenito svi izbezumljeni i isfrustrirani, a negdje po meni i nesretni.
Sigurno ste se i u ordinaciji kao liječnica susretali sa svim tim navedenim?
Naravno. Radila sam s djecom, a dosta dugo radila sam i s oboljelima od PTSP-a. Tu sam jako puno naučila, iako u to vrijeme nije bilo puno iskustva i znanja o tome. Morala sam se snalaziti, a pomoglo mi je slušanje. Slušanje s empatijom. I vrlo brzo smo postali prijatelji i odnosi su postali odlični. Ljudima je trebalo slušanje jer ispada da ljudi ne slušaju jedni druge. To niti nisu bili neki specijalni razgovori, ali shvatila sam da tim ljudima treba susret gdje osjećaju da ih netko sluša, bez osude i bez prosuđivanja. To je vrlo ljekovito.
Koliko dugo ste radili u Biokovci?
Najprije sam radila deset godina u Dječjem selu, onda u školskom u Domu zdravlja i na kraju u Biokovci. Sve skupa kao liječnica sam radila 40 godina.
Gdje vam je bilo najteže ili najdinamičnije?
Najteže mi je bilo Dječje selo jer se radilo o teško bolesnoj djeci i astmatičarima. Bilo je teško i zbog velike odgovornosti budući smo bili izolirani i sami. Biokovka je donijela rad sa starijima, ali i postrautamtskim pacijentima. To sam zbilja voljela raditi i prsimice sam se dala u to.
Kako se po vama društvo odnosi prema toj skupini s PTSP-om? Jesmo li licemjerni?
Puno smo toga kao društvo propustili, ali opet, ne želim osuđivati propuste jer su to bila teška vremena kada nije bilo lakih rješenja. No istina je da uvijek možeš pomoći.
Je li ljudima teško tražiti pomoć?
Mislim da jest, ali neki je traže na način da ne znaju ni kud bi krenuli ni od čega bi krenuli. Ali kada znaju da ih se sluša s empatijom, onda se otvore i onda kao liječnik možeš bolje doći do nekih podataka. Ljudi se jednostavno boje.
Čega se boje?
Boje se susreta, boje se bolesti, a nekad je taj strah od bolesti neopravdan. Ali im netko to treba suvislo objasniti. Već mu tu možeš pomoći da se riješe tih strahova, pomoći im da shvate kako se ne trebaju bojati i da se ne trebaju zbog bilo čega osjećati manje vrijednima. Što se strahova tiče, uvijek se tu vraćamo na onaj osnovni susret – nitko nikoga ne sluša.
Makarska primjerice živi sezonalno, pa ljeti, istina, postoji veliki nedostatak vremena, ali zimi se to vrijeme lako može naći. Je li čudno da unatoč tome nedostaje ta osnova komunikacije? Da ljudi ne mogu slušati jedni druge?
Jest, čudno je, ali ne mogu ja dati tu sociološku analizu. Što se slušanja tiče, tu se ne radi o količini vremena nego kvaliteti i stvarnom interesu za drugu osobu. Sigurno svi imamo iskustva kako s nekim ljudima dobijemo krila, a s drugima upravo obratno.
Iako ste 40 godina proveli kao liječnica, niste se poistovjetili s tim dijelom vašeg identiteta?
Nisam u smislu tituliranja i funkcije, ali sam itekako bila vezana za pacijente. Tu sam imala veliku odgovornost i ponekad bih znala ući previše do mjere da me znalo iscrpiti. Ali da, nikad nisam gledala na to da me moja liječnička titula sama po sebi čini posebnom osobom.
Liječnik vam je i suprug, i pokojni svekar je bio, a imate i liječnike s očeve strane. Nalazite li neki zajednički nazivnik?
Ne, jer priča mojeg supruga je jedna, mojeg svekra druga, a moja je treća. Meni medicina čak niti nije bila prvi izbor. Zanimala me likovnost, arhitektura, a kasnije i biologija.
Kako je onda došla medicina?
Na kraju sam zaključila da je to jedno konkretno zvanje i tako je došla odluka. Na pripreme za medicinu sam išla s rođakom koji je živio u Zagrebu. Oboje smo prošli prijemni i tako sam krenula u medicinu.
Kad smo spomenuli očevu liniju, on je iz Like. Što su donijeli lički geni?
U sebi osjećam krasne susrete i sukobe, sukob Austrougarske i Mediterana. Naime, moj je tata Josip Gospićanin, a i njegov otac, djed Nikica, ostavio je snažan utjecaj na mene. Za mene je on bio utjelovljenje bezuvjetne ljubavi, jedna humana, vrijedna, organizirana, pouzdana i pametna psoba koja je uvijek podmetala leđa. Austrougarski mentalitet se posebno ogledao u redu i točnosti.
Mama Anka je s druge strane uvijek predstavljala raspjevani Mediteran. Tako da sam se ja odmalena počela učiti različitostima. I sama putovanja iz Like u Dalmaciju su u ono vrijeme bila zahtjevna, ali i živopisna. Do Splita sam išla vlakom, onda brodom do Makarske, nakon čega bi moja baba Jelka došla po mene s magaretom ili brodom.
Kuća moje babe je bila na plaži. Ljeti je tu uvijek bilo živo jer se baba Julka već tada bavila turizmom. Ta dva svijeta učila su me fleksibilnosti, toleranciji, razumijevanju drugoga. Takvi susreti mentaliteta i temperamenata uvijek donose neke dobre stvari.
Objašnjava li to vaš temperament? Netko će reći da ste introvert, a netko tko vas gleda kroz društveni angažman u maškarama da ste totalni ekstrovert.
To je upravo to. Ja sam hibrid; unutar mene se susreću ti svjetovi pa nekad rade sjajno, a nekad me “sataru”. Što se tiče maškara i plesa, ja ples obožavam, ali ne kao plesnu tehniku nego jednu slobodu pokreta. I u plesu se vidi koliko je naša kultura zakočena u pokretu. Zato ja obožavam maškare, jer je tu i ples, i glazba, i likovno izražavanje, i gluma…Beskrajno puno elemenata kojima treba dodati i oslobađanje, koje nam daje priliku da budemo što hoćemo. Usput da kažem, Josko Vusio nikad nije htio biti ništa manje nego kralj.
Nažalost, kako smo bili u Francuskoj u to vrijeme, nismo mogli doći na sahranu i to mi je beskrajno žao.
Bio vam je drag Josko?
Ja sam ga obožavala. Reći ću nešto – ja obožavam i redikule i marginalce. Mislim da oni imaju više slobode nego mi. Oni su uspjeli izaći malo van tih kola u kojima smo mi zatočeni. Kad kažem “marginalci”, pritom prije svega mislim na ljude koji su izabrali teži put za biti svoji, a to u malim sredinama nije lako.
U malim sredinama je zapravo super kad te stave u neku od tih kategorija jer ti daje slobodu?
Da, onda će te pustiti na miru. Ja općenito imam naklonost prema slabijima. Ne mogu ostati ravnodušna i zato mi je razdoblje rada s ljudima koji imaju PTSP bilo i teško i ispunjavajuće. Ali nakon toga više nisam nijedan ratni film pogledala.
Vaš odnos s Joskom i prema Josku govori o Makarskoj gdje su ljudi zajedno neovisno o miljeu. Nakon sprovoda su neki komentirali kako te Makarske više nema, što vi mislite?
Svugdje ima slojeva i raslojavanja, ali po meni je ta povezanost jako važna. Može biti iznenađujuća za ljude koji ne poznaju takav suživot. Jednom se Jojin (suprug Josip Marinović, op.a.) rođak iz Amerike zatekao u vrijeme kad se održavala utakmica Debeli i Mršavi. Nakon utakmice bila je zajednička večera i mužev rođak nije mogao sebi doći kako tu svi zajedno sjede. Jer u američkom društvu baš i nema takvog dodirivanja slojeva.
Ja osobno vjerujem da je taj miks zdrav. Ne možeš se izdvojiti, patit ćeš.
Možete li ispričati neku anegdotu iz maškara koja nam to dobro ilustrira?
Ima ih puno. Jednom smo se vraćali s maškara, a Josko (Vusio) je svoje ključeve od kuće ostavio u “Plaži” koja je u međuvremenu bila zaključana. Rekla sam da pođe meni kući, a moram spomenuti da sam istu večer obukla i njega i Lonina u crnog i bijelog labuda. Usput, njih dvojica nisu govorili pa sam jednog oblačila u spavaćoj sobi, a drugog u dnevnom boravku. Josko je imao ružičaste hulahopke i vjenčić i izgledao je savršeno.
Uglavnom, ni ja nisam imala ključeve od kuće, pa smo se Josko, bijeli labud, i ja, provlačili kroz prozor u kuću. Ujutro sam imala što vidjeti; Josko leži kao bijela balerina, napudran, bez perike, prekriženih ruku preko prsiju…Eto i zbog takvih životnih situacija ja volim maškare.
Nestaje li ta Makarska? Je li po mentalitetu postala premala za grad, a po pitanju takve povezanosti – prevelika?
Mislim da se takve promjene neminovno svuda događaju, samo ih mi nismo sagledali. Događaju se prebrzo da bismo ih sagledali i suvislo odgovorili na sva ta pitanja. Ja ipak mislim da ta Makarska nije nestala. I uvjerena sam da je druženje voljna kategorija. Nekad treba malo, evo kao kad pucneš prstima, da se ljudi vesele i da se opuste.
Imate li vi u sebi tu pokretačku snagu?
Ne kažem da imam, ja to jednostavno volim. Volim toliko da kad je udruga prestala s radom, ja sam sama išla u povorku. Rekla sam: “što god tko kaže, baš me briga, jer mene to veseli.” Mislim da uz maškare postoji puno oblika druženja; vrijeme donosi neke nove forme i sve je to tijek života.
Što se maškara tiče, ja sam se maškarala čak i na poslu i pacijenti su super reagirali.
Imaju li ljudi problem s time da ih se percipira kao šašave, nezrele ili lude?
Mi se ne možemo potpuno odvojiti od svijeta u smislu da baš nikad ne misliš o percepciji drugih. Ali pretjerujemo, ne treba toliko. Zašto bih se ja zamarala time što bi netko mogao misliti o tome što ja plešem s Joskom? Ako će netko reći da gradim krivu sliku o sebi, kakvu ja to krivu sliku sebe gradim?
S kojim bi mi pravom netko sudio? Je li mi pomogao u životu, je li mi platio račune, je li mi bio rame za plakanje, je li išta od toga?
A čega se ljudi boje?
Razlog je prije svega nesigurnost. Ali ako je tu netko drugi tko će te ohrabrit, onda nisi sam. I onda je lakše. Ljudi se boje i da će biti odbačeni od sredine, u najdrastičnijem obliku.
Moram spomenuti i vašu majku Anku Milković koja je jako vitalna žena. Što ste od nje naučili?
Ona je puna optimizma. Voli ljude, nju istinski zanimaju ljudi. Zamjećuje toliko važnih detalja i puna je entuzijazma.
Je li se i taj njen karakter integrirao i u vaš odnos prema životu? Prepoznajete li je u sebi?
Sigurno jest, teško mi je procijeniti koliko. Uvijek mi je bilo lijepo što ona pjeva dok radi. Neki grintaju dok rade, a moja mama pjeva. I dan danas sve pamti, te pjeva i na ruskom, i na njemačkom, i to ne samo refrene, nego cijele tekstove. Njezina memorija fantastična je ne samo kad govorimo o starim sjećanjima, nego i svježim informacijama. A što se njezina utjecaja tiče, svakako ga vidim, ali i tatin je bio velik.
Je li grintanje sastavni dio mentaliteta u Dalmaciji? Je li to samo navika ili ima dublje značenje?
Rekla bih da je to prilično površno. Samo treba proniknuti u taj mentalitet i onda vidite da to grintanje i žuganje nema težinu. Makarska inače ima još jednu specifičnost. Makarani imaju okrutne šale, ali valjda to seže iz vremena kad nije bilo nekih događanja i kad su smišljali svašta da se zabave. I to s vremenom prihvatiš kao dio nekog identiteta zajednice i ne vidiš iza toga neka skrivena značenja.
Spomenuli smo mamu koja je vrlo ženstvena i radišna žena. Kako ostati žena i zadržati sve što žena jest, a s druge strane držati tri, ili četiri kantuna kuće što je ušlo u naš narativ kao nešto samorazumljivo?
Svatko ima svoj recept, nema jedinstvenog. Koče nas, društvo nas koči u tome.
Što mislite o sintagmi “žena, majka, kraljica”?
To mi je za povratit (smijeh). Od malena sam se borila protiv takvih stereotipa. Kad sam bila mlađa i kad sam htjela ići u disko, tata bi uvijek isprva branio, dok brata mlađeg tri godine nitko ništa nije pitao. Odmalena nas koče tako, a ja sam se bunila i tražila da mi se objasni na suvisao način. Na kraju bi mi tata ipak došao i pitao koliko mi para treba. Popustio bi, ali bit je u tome da sam se ja borila jer sam to smatrala nepravednim prema meni. Nikad mi nije bio jasan argument da je to samo zato jer sam – žensko. Meni je sve to jedna prevara, a prevara je i ta priča o ženi, majki, kraljici. I to je dio terora ljepote, mladosti i uspješnosti za kojemu se oduprijeti treba svjesnosti i snage.
Znanje nikad nije bilo dostupnije, pa samim time i mogućnost rada na sebi, ali žene svejedno objeručke prihvaćaju to kao kompliment, kao značku?
Podmeću leđa. Ja prva to činim. To je onaj impuls, onaj instinkt koji ne da ti usade pri rođenju, nego je upisano još i prije rođenja. Nosimo to od naših prababa pa bi valjda na tome trebalo poraditi (smijeh). Osim moje babe Tučepke. Ona nije bila te sorte.
Recite nam nešto o njoj.
Moj djed je ubijen u ratu, a ubijen je i njegov brat. Moja baba je ostala sama s petoro djece, dok je žena od djedova brata imala četvoro, a peto je bilo na putu. Baba Julka je u svemu tome pokazala nevjerojatnu snagu. Bila je energična, brza, spretna, đavlija žena. Počela se prva baviti turizmom u Tučepima. Nije plela pletenice kao druge nego je šišala i piturala kosu. Šivala je vešte, izlazila je i putovala. Sve je to radila u sredini u kojoj je bio problem već odbiti nositi crninu do kraja života.
Kako su to prihvatili Tučepljani?
Ona je to sredini nametnula i svaka joj čast na tome. Putovala je i imala prijateljice, a nas je često, poput capa, okupljala na terasi od hotela Jadran. Nije imala dlake na jeziku, a gosti su je zvali mama. Kako je krenula držati pansion, a u Tučepima nisi imao što kupiti, lijepo bi rekla gostu: “Kamarad, ako hoćeš essen, morgen Makarska fahren“. Bila je stroga, ali valjda je morala biti.
Mi danas sporimo oko nekih pitanja na koja je baka Julka davno odgovorila?
Da, bila je vrlo odlučna i hrabra. Rođena je 1905.; onda je jasno u kojem vremenu su te njene borbe bile. Ponosna sam na tučepske gene, kao i na ličke. Liku uistinu obožavam.
Recite nam koji su vaši skriveni talenti, vještine, nešto što ljudi o vama ne znaju?
Uvijek me zanimala likovnost. Mislila sam da ću crtati kad odem u mirovinu, ali evo ipak nisam. Volim vrtlarenje i kako sam rekla, imam znatiželjni i istraživački um. Volim otići korak dalje od “dnevnog menija” priča. Dosta me stvari intrigira i to je široko polje koje nipošto nije vezano samo za medicinu. Koliko god znanost napredovala i koliko god njezina dostignuća smatrala neupitno dobrim, mislim da nam stalno izmiče nešto važno. U tom dijelu koji nam izmiče pronalazim zanimljiv prostor za razmišljanje i istraživanje. U tom prostoru vidim da mi mozak još radi i zato sam rekla da želim i dalje učiti.
Volim razmišljati, pa iako mi je kava često sinomim za druženje, isto tako volim sjediti sama i razmišljati, pustiti misli da lete kud hoće.
Recite nam za kraj tri stvari koje su vas razveselile danas, ili jučer.
Jučer sam se kupala na Svetom Petru, more je bilo baš lijepo i nije bilo nikog. Drugo, primila mi se jedna biljka i to je jako važno. Dalje, unučica ide u školu i sad imamo neke zajedničke štoseve koji me vesele.
Načelno, uvijek me razveseli priroda i jako mi je važan taj odnos s prirodom. Tip sam koji ima dobru vezu s prirodom i jako je osjećam. Kad na proljeće pupa priroda, i ja u sebi osjećam te promjene.
Zato mi nekad fali moja Lika, koja ima drugačije mirise, druge boje i drugu snagu nego Dalmacija.
Razgovarala Ivona Ćirak /foto Ozren Franić
