U današnjem ćemo Kamarinu izostaviti arlekinade oko vjenčanja Žarke Matičarke najavljene u prošlom điru. Za arlekinade uvijek ima vremena. Zvuči neumjesno, no drito sa Žarkine fešte krećemo na sprovod i to ne bilo kakav i ne bilo čiji. Danas ćemo o posljednjem ispraćaju na makarskom groblju Svetog Križa, 16. listopada ljeta Gospodnjeg 2024.
Ukoliko ste prisustvovali sprovodu sigurno znate o čemu je riječ. Izglednije je da niste bili tamo, ali svakako naslućujete. No prije svega, mali uvod o tome kako su Makarani nekoć pratili ‘izvanserijske’ sugrađane na posljednji počinak. Naravno, svatko zaslužuje dostojan posljednji pozdrav, bio samozatajan ili eksponiran, bogatun ili sirotan, poteštat ili lučki radnik. Ipak, za neke pokojnike očekujemo organiziraniji, brojniji, sadržajniji posljednji čin u predstavi koja se zove Život.
Da su to stari Makarani znali doznajemo iz zapisa, novinskih izvještaja, sjećanja izvađenih iz naftaline. Pamte se velebni pogrebi dr. Vjerku Vranjicanu, liječnicima iz loze Juraković, Otokarau Lachmanu, sve odličnicima i prvacima svog faha. No i onima socijalno i društveno niže rangiranima, a na svoj način posebnima, Makarani se na zadnjoj partenci dostojanstveno odužuju.
Trhonoši i prvom domaćem kolporteru Anti Ribičiću Dekavalu na sprovodu drži govor sam gradonačelnik. Splitski tisak piše: ‘Dekavalu, vjernom prodavaču-kolporteru našeg lista, sirotanu kojem dom bijaše nekakva špilja na poluotoku Svetog Petra, okupila se na sahrani takova masa građana da se zamisliti ne može. Neki po gradu govore kako bi bolje bilo da su ga za života pristojnim stanom opskrbili, a ne mu tolike krune cvijeća na grobište donijeli. No, znamo i da je naš Dekavalo čudak bio i pomoć odbijao. Svakako, lijepa gesta općinstva i građanstva!’
Verka Škurla, književnica i dopisnica splitske štampe, vezana rodbinski za Makarsku zapisuje: ‘Moja rođakinja Sofija prenula me iz popodnevnog drijemeža. Upavši u sobu jecajući me izvijestila – Ane nam je umrla! – Koja Ane?, zbunjeno sam upitala, jer u obitelji imamo više Ana. – Aneta, naša kupravenda s pijace! Sinulo mi je o kome se radi. – Ona starija piljarica s kojom si se baš nedavno posvađala jer ti je pod suho zlato trulo voće prodala? Ona ista što je bila tužena od kolegice sa susjednog štanda da ju je utegom ranila? Pa zar zbog nje tolika tuga?
– Istina je sve što zboriš, nastavila je šmrcati Sofija – Ali to je naša Aneta. Je da je bila nagla, ali je bila duša pijace! Više smo se s njome ismijali, nego da nam je kakav teatar s komedijama svaki dan gostovao!, zaključila je moja rođakinja. Pratih je na sprovod i takvog čuda ne vidjeh. Jednoj običnoj piljarici na sprovodu bijaše cijeli grad. Dapače i općinstvo koje je vazda proklinjala zbog poreza i gospođe što ih je na vagi varala, te za njima prostote vikala. Eto što ti je duh ovdašnji! Pokopana je poput kakove plemkinje ili dame iz najviših krugova. Takvo što u velegradu nezamislivo bi bilo!’
Ovih dana bilo je nezamislivo i u makarskom kanpu.
Od ranog jutra utorka, 15. listopada, FB profili, Instagrami, Tik-Tokovi, portali, ne samo makarskih korisnika već i furešta i prijatelja grada, bili su zatrpani fotografijama, video-isječcima, starim novinskim člancima. Ronile su se suze, zaklinjalo na vječno sjećanje, pisale se srcedrapajuće objave, stihovi.
Izašli su članci, neki i s neprimjerenim balansom dobroga ukusa. Društvene mreže bile su pred eksplozijom količine sjećanja, falših i istinitih o samo jednoj osobi. Sve je na trenutke izgledalo pretjerano, ali očekivano i razumljivo, jer zauvijek nas je napustio Josko Vusio.
Predmnijevao se sprovod koji će nadmašiti sve slične dosadašnje. Dan pred ukop kalkuliralo se gdje parkirati zbog očekivane gužve oko groblja, javno se preko mreža dogovaralo o grupnim pohodima na pogreb. Tako je bilo dan prije. A onda je grad još jednom, pred jedva stotinjak okupljenih, potvrdio onu krilaticu kako je Makarska – Zlatna vrčina, puna… (znate već čega)!
Osim Zmajevaca u monturama kluba čiji je osnivač bio Ante-Tonči Vusio, otac pokojnika, nijedan klub, nijedna udruga, nijedan privatni ili gradski organizator ljetnih fešti, ni Krneval, ni Debeli i mršavi, ni glazbari, ni gradski ‘oci i majke’ … nitko se nije prizentao. Zašto? Zanimljive su skuže koje je autor redaka čuo – Mislio sam da će bit gužva, a ne mogu podnit gužvu!, – Mora sam iskoristit dan za u masline!, – Bilo je prerano, a radim do 3!, – Zna sam da će ionako bit svita, pa šta ću i ja!, – Moram popodne odspavat, radi tlaka! – Čeka sam važan mail od Bookinga!..
Valja priznati da su neki od ovih odgovora i razumljivi, posebno onaj o radnom vremenu. No, moglo se izaći malo ranije s posla, masline ne bi propale za uru vremena, stanje krvnog tlaka u većini slučajeva ne bi zahtijevalo hitnu intervenciju…
Najzanimljivije pravdanje nedolaska je bilo – Pa lajka sam na fejsu objavu i žalova se priko mesinđera! Šta ću onda i na sprovodu?
Čini se kako smo kolektivno zagazili u dekadenciju i da su nam se u glavama žestoko ‘polupali lončići’.
Građani Makarske propustili su priliku svjedočiti civiliziranu ulogu građana. Građanin Makarske je svatko onaj tko u gradu živi i poštuje njegove uzance i prilike. Pri tome nije važno je li podrijetlom s Kamčatke, Požarevca ili Doboja, važno je da osjeća grad i diše njegovim ritmom.
Svi se za života nekome zamjerimo ili nam se netko zamjeri. Tako je sigurno bilo i s pokojnikom. Ne treba ga divinizirati ni prepisivati mu nepostojeće zasluge po FB-u i pri usputnim ćakulama. No, valja znati da Josko nije bio samo Josko, nego i jedan od posljednjih preživjelih specifikuma grada čemu treba odati pijetet. Zar je pokloniti se pred lijesom trebalo biti ilegalno, a pružiti ruku sućuti ožalošćenima demodirano? Ovo nije prozivka onih koji nisu bili nazočni, jer na prozivku nitko nema pravo, ovo je samo gledanje iz ‘kamarinskog kantuna’, koje je možda zastarjelo, antiko i nepraktično. Uostalom, pametno je govorila stara Vrlobrka – Ne triba mi selo da me falšo otprati, dosta ih je deset da mi pokoj vičnji izmoli!
Nadahnuta propovijed župnika don Jure Lovrinčevića, te prisustvo umirovljenog župnika don Pavla Banića, ispraćaju su dali dignitet. Autor redaka također je pokušao svojim slovom odati počast pokojniku. Kamarin nije mjesto za posmrtna slova, te je sadržaj govora ponešto prilagođen.Namijenjen je posebno onima koji iz svojih razloga nisu bili nazočni. Svačiji razlog treba poštovati…
– Kada iz mozaika ovozemaljskog trajanja nestane i najmanji kamenčić, slika prestaje biti cjelovitom. Makarski mozaik nenadoknadivo je osiromašen. Kamenčić je nemoguće nadoknaditi, ulogu je nezamislivo zamijeniti
Ispraćamo li utjecajnog političara ili moćnog privrednika? Nismo! Njih je lako nadoknaditi, izmjenjuju se na traci vremena i uglavnom ih se nerado sjećamo. Ispraćamo Josipa pl. Vusia, našeg Joska, a takvi poput njega ne rađaju se često.
Da je Josko živio koje stoljeće prije, sprovod bi mu bio pompozniji, raskošniji… Sve bi vrvjelo cilindrima, žalobnim crnim velovima, redali bi se govori prvaka i crkvenih dostojanstvenika. Zašto? Zato što bi bio pokopan član obitelji s genima grofova, baruna, vitezova, biskupa, odličnika, sveučilišnih profesora, sve pripadnika društvenog ‘creme de la crema’ negdašnjih vremena. To i nije bitno, no treba spomenuti. Valja se sjetiti Joskovog podrijetla. Nažalost, u životu mu ono nije puno vrijedilo.
Joskovi preci nisu bili plemeniti samo po krvi, bili su plemeniti i po djelima. Davali su izdašne svote za Javnu dobrotvornost, hranili makarsku Bazanu, skrbili o potrebitima. Josko je u životu znao oskudijevati. Vusiovi i njihovi srodnici su od svoje bračke pradomovine, pa niz obalu i preko mora u Italiji, posjedovali palace i dvore. Josko je živio u skromnom stančiću. Sa životne staze duge 91 godinu startao je 29. studenog 1933. godine u obitelji Tonča i Marije rođene Brkanović.
Do tada su Vusiovima prevrati i novi režimi oteli glavninu imetka, a nepravda i danas traje. Djetinjstvo mu je bilo skromno, ispunjeno neimaštinom. No veselo je, puno berekinada, škercavanja. Sve pršti pravim duhom mediteranske Makarske, nerijetko gladne, ali rijetko dišperane.
Josko neviđenim talentom dribla balunom, baš kao i otac mu, osnivač makarskog nogometnog miljenika Zmaja. Pravi je makarski berekin, omiljen u kumpaniji gradske mularije. Rat i teško ranjavanje prilikom jednog bombardiranja ostavljaju trajne posljedice na Joskovo zdravlje. No zna se nositi. Dapače, svoje poteškoće kadar je prevrnuti u fjabe, šalu, smijeh.Ima ga svugdje. U Gradskoj glazbi, na vaterpolu, po plesovima, u maškarama. U društvu je i lučkih radnika i likara, kupravendi i poteštata.
-Jesi bio na rivi sinoć?, pitao bi prijatelj prijatelja. -Jesam!, odgovorio bi drugi. – Nije bilo bogzna šta! – A je li bio i Josko Vuzio? – Nije! – E, onda nisi triba ni ić! Gdje je bio Josko, tu nije moglo biti dosadno. U braku s Matijom rođenom Šolić nastavlja lozu svojom kćeri Josipom i nažalost prerano preminulim sinom Milidarom. Život je težak. Josko radi gdje treba i što treba. Teško zarađuje kruh. Trudan je i umoran, ali i tada raspoložen za škercavanje, šalu, zafrkanciju.
Josko nas je znao naljutiti. Doskočice su mu bile britke, a njegova zapažanja su ubadala u srž i znala nas pecnuti i razotkriti. I Josko se znao naljutit na nas, uzrujali bi ga i dišperali. Njegova je ipak bila zadnja. U takvom omjeru snaga s našim Vuziom živjeli smo uigrano i skladno. Bio je najumješnijim promotorom malomišćanskog teatra.
Sjećajući se doživljaja s Joskom, svi ćemo s nostalgijom shvatiti kako nam nešto nedostaje da bi Makarska bila cijela. Josko je i tugovao. Nosio je svoje boli, strepnje i strahove, ali im nije dao gušta. Tako se borio protiv tuge.
U zadnje vrijeme ga nismo viđali. Bolest i godine pretegnule su i na njegovoj balanci, za koju smo mislili da će uvijek ostati živahna. Makar ga nismo susretali na kalama njegova grada, znali smo da je još tu. Vjerovali smo nekako da ćemo ga još ponekad susresti. Tako se vjeruje u legende, a on će bez pretjerivanja ostati urbanom legendom Makarske.
Josko je na lutriji roditeljstva izvukao bingo! Imao je svoju Josipu i svoja dva unuka, dva sokola. Skrbno i nježno, požrtvovano i predano, njegovali su svoga Joska. Kći mu je vidala rane, a pogled na unuke unosio mu je u srce još pokoji titraj force. U bitci sa smrću čovjek uvijek izgubi. Izgubio je i Josko. Otišao je na put bez povratka s naivnom i djetinjom vjerom u Boga. Takva je vjera najjača.
Josko će živući u sjećanjima još dugo biti s nama. Otišao je tamo gdje ne puše gnjilo ‘jugo-jugo’ koje ga je znalo uzrujati, već piri blagi lahor i vlada vječna bonaca koju je zaslužio!’
‘Tko u strahu živi, tiho mu zvone!’, kaže domaća poslovica. Stare mudrosti zbore istinu, ali ne i ovaj put. Jer, Josko u strahu nije živio, a ipak mu se tiho, pretiho zvonilo. Upitajmo se, zašto? Uz tekst su slike nezaboravnog Joska ali i grada kakvog više nema, a kakvog su ga dobrim dijelom stvarali i Joskovi preci.
Piše Marino Srzić