Sjećanja su kvarljiva roba. Ako ih čuvaš samo za sebe i povremeno ih ne proventulaš na friškoj ariji sadašnjosti, mogu se uplisit. Ako ih pak previše ponavljaš, od pustog se duperavanja istroše, pa se krpe lažima kao probužana jaketa tašelima. I u jednom i drugom slučaju iskrivljuje se istina.
Na jednostavno pitanje -Kojim sjećanjima treba vjerovati?, jedna je intervjuirana kuma odgovorila kao da je falila temu. A nije! Kad se malo promisli, pogodila je u sridu. Odgovorila je ovako -U spizi ti je najboji podgrijač! Ono kad pašticadu i makarune jideš drugi ili treći dan pa ih podgriješ na tavicu! -Pa kakve to veze ima sa sjećanjima?, začudio se sugovornik. -Itekakve! Pašticada može bit dobra, ali oće se vrimena da bude još boja. Kad se zagrije pusti sve vonje koje se nisu mogli očutit kad si je jio frišku. Tako ti je i s onim šta judi pamte. Kad imaju koju tešku situvaciju ondak se brzo snađu i ne misle šta je moglo proć po zlu. Za vruće rane ne boli! Kasnije kad sve prođe, site se kako je moglo bit i gore. Isto je tako i s lipim stvarima. Sićanja su istinita tek kad se slegnu!, kazala je i otrčala u kužinu alarmirana sumnjivim vonjem makaruna ostavljenih da se podgriju na špaheru. Sugovornika je poslala u neku stvar, jer je zagovorio pa se podgrijač pretvorio u gorku zagorinu.
Puštajući da se stvari podgriju, ali ne i zagore, nastavljamo kamarinski đir o lokalnoj atmosferi početkom ratnih, 90-ih godina. Reakcije na ratne prilike, u gradu koje rat bombama nije dotakao, doticale su se širokog spektra. Na balanci vaganja novih prilika našlo se svega. Od starih domoljubnih zasluga, preko brojenja krvnih zrnaca, pa sve do spize.
I dok su bitke surovo orjale diljem domovine, a mladost odlazila na front, u glavama s fosilnim yugo-tragovima stvari se još nisu posložile. A i kako bi kad se pedeset godina biflalo da smo iz pepela podigli Makarsku razrušenu od okupatora. Kao da je vladala masovna amnezija, pa se zaboravilo da su nas ‘šprengovali’ engleski saveznici, misleći valjda da je Hitler skriven u tajnom skloništu na Macelu. Jednako je tako i devedesetih iz usta pojedinaca teško prelazilo pravo ime agresora, koji se još uvijek imao obraza nazivati narodnom armijom.
S druge strane su se pak pripremali postamenti za biste onih koji su osvjedočeno šurovali s Talijanima i Švabama. Prilična zbrka, kako se to već događa u turbulentnim povijesnim momentima. No u Kamarinu smo, pa ćemo opet škercano o dramatičnim danima.
–Bižmo doma!, vukla je Anka nakon oglašene sirene iz samoposluge mater. Tamo su se zatekle usred potrage za posljednjim zalihama gotovog gulaša fabrike ’29.novembar’. Zašto im je trebao taj subotički paštroč-gulaš? Svakako ne da ga stave na stol za Sivestrovo. Ankinoj materi je jedna naša udata u Kikindu odala tajnu kako je u nedostatku prave ‘konče’, spravila pašticadu s nadolivenim točom iz popularnog subotičkog pripravka i da su rezultati bili spektakularni. Stara je ovaj savjet duperala godinama i cijela je bonkulovićka obitelj bila oduševljena. –Jesu li mogli prvo dobavit zalihe iz Subotice, pa onda zaratit!, ronjala je pri prvim ratnim izvještajima.
–Ajmo majko doma, brže odaj! Pobit će nas JNA!, požurivala je roditeljicu Anka. Mater je dobro ‘nakitila’. –Kako te nije sram reć da će nas potaracat JNA, to je naša narodna armija! Zaludu joj je bilo išta objašnjavati. Još se dugo molila svetome Anti da nas naša armija obrani od dušmana.
Tko su bili dušmani nije bilo važno.
Vratimo se našim junacima iz prošle epizode. Krišti i Tomi, te sestrama Ivki i Mirki, stanarima istog portuna kojima je svakodnevnica bila zajednička od kondota do stola. Krište, najžveltija među njima, kruta, ali pravična, detektirala je nemali broj makinacija s humanitarnom pomoći među sugrađanima. Posebno joj je dala u glavu izvjesna Dare.
Dari, unatoč ratu, sirenama i strahu od dolaska bradatih bandita, još ništa nije nedostajalo. Muževljevu penziju umirovljenog oficira nitko nije dirao. Do epoleta JNA došao je kao vojni glazbenik, a takvi nisu bili nepoćudni. Što se tiče svoje mirovine, dodatak se smiješio zbog životne epizode koju je godinama skrivala. Tijekom 1941. našla se kod sestre u Sarajevu i tamo zaposlila kao blagajnica u ustaškoj kantini. Dovoljno da nahebe ako bi tko poslije rata njuškao po dosjeima. Srećom nije. Sada je taj dio radnog staža koristila kao ideološki poen, tvrdeći kako je već iz Sarajeva gradila hrvatsku neovisnost. Trčala je s prepunim boršama kad ju je Krište fermala na kali –Prid kim bižiš?, stala je pred nju. –Sad će sirene! Biži i ti! –A kakve bagaje to nosiš?, pokušala je Krište s brzopoteznom istragom. –Ma to za ove moje bidne izbjeglice, šmugnula je od pitanja brže nego od JNA bombe i zamakla za kantun. –Ingordačo i od njih ćeš se okoristit!, viknula je Krište za njom. Dare je među prvima primila izbjeglice. Bio je to stariji bračni par. Radilo se o američkim državljanima domaćeg podrijetla, koji su se zatekli u Slavoniji pri posjeti rodbini gdje ih je zateklo bombardiranje.
Očekujući let za natrag u američku domovinu, igrom slučaja smjestili su se u Dare. Ni na pamet im nije padao nikakav prognanički status, nego su uredno plaćali apartman kao u jeku sezone. No stanodavka ih je prijavila kao izbjegle, te a konto toga odlazila u redovitu spizu, što u Karitas, što u Crveni križ. –To bit će ima puno bidne dice u tebe kad triba tliko mlika u prahu i čikolate?, pitala je Mare iz Karitasa, puneći vrećicu Nestle asortimanom iz Hrvatske katoličke misije. –Nemoj mi govorit!, otirala je falše suze Dare –Duša mi se kida kad me pogledaju onim željnim očima!, glumatala je ponavljajući usput ricetu za sladoled koje je naumila napraviti od darovanih sastojaka i zamrznuti u škrinju. Bog nije mačak, pa je cijeli sadržaj ledenice zajedno sa sladoledom otišao u vodu nakon par uzastopnih isključivanja struje.
Naši su junaci razotkrili prevaru i promptno djelovali. Mirka je Daru tužila u Karitasovu kaptolsku centralu, a Ivka je išla prijaviti u Crveni križ. Krište je bila najefikasnija. Pri slijedećem susretu joj je nasred Kačića opalila plesku. Darina karijera liferanta tako je okončana, no ostali su joj dolari od Amerikanaca i veliki božićni paket naivnog bračnog para. –Ko umi, taj umi i uvik mu medi!, komentirala je Ivka, a Mirka odgovorila–Oteto, prokleto!
Krište se za rat pripremala temeljito i promišljeno. Nabavila je zalihe, povukla na vrijeme šolde s banke i natjerala brata Tomu da promijeni sve dotrajale aparate po kući. To mu je bilo neobično, pa se usprotivio. –Rat će, može sve otić u lagum, a ti me tiraš da kupim novi špaher, frižider, makinje za robu, suđe, evo si i mikser zamirila! Zašto? -Blekove!, počela ga je brecat.- Ako sve ode u lagum i ako nas iz Beograda budu šprengovali, onda nema veze oće otić staro ili novo. A ako prođemo lišo, onda će nam ostat novo! –Ali potrošit ćemo šolde, a tribat će!, još mu nije bilo jasno gdje cilja. –Neće te koštat ni koliko baciš za lemozinu! –Kako?, čudio se naivno –Vako!, spremno je referirala. –Sjećaš li se kad sam prid prošli rat uzela mašinu za robu na valjak od prvih šta su se pojavile? –Je!, sjetio se Toma –Onda si kupila i ovi Siemens špaher šta ga još duperajemo i veliki Blaupunkt radio. Uvik sam se mislio odakle ti šoldi! –Ne triba šoldi ko zna namirisat da se neće morat plaćat. A ne plaća se kad propadaju države. Triba pogodit pravi momenat. E sad ćeš ti lipo otić na izlet do Mostara, tamo otvorit per la finta konto u neku njihovu banku i dignit čekove. Onda ćeš s tim čekovima uzest na najveći broj rata sve ove makinje koje sam ti nabrojala. Još smo ista država, ali domalo nećemo bit. U Bosni će ti bit veći pakal nego u nas i sve će otić u prdec! Kad se smiri, niko te neće ni pitat!, završila je ekspoze nesuđena ministrica financija. I sve je bila u pravu. Rimodernali su se najskupljim aparatima, a potraživanja od propale banke bila su zaboravljena..
Osim financijskih trikova, Krištine ratne pripreme odnosile su se i na osiguranje ponistri sa selotejp trakama, nabavu vreća sa žalom za bojišno osiguranje i ni manje ni više nego nabavkom kalašnjikova. –Ovo sam uzela u jednog našeg čovika iz Zmijavaca šta je doša iz Njemačke. Bila sam mu krizmana kuma kad niko nije tio, jer su bili velika sirotinja, a mater mu je donosila na pijacu prodavat jaja, razvezala se o podrijetlu oružja i izvadila iz velike borše s natpisom Jugoplastika, kalašnjikov kao da vadi upravo kupljenu blitvu. –Vidi ga kako je lip, vrtjela je po zraku tuta-forca automatsko jurišno oružje –Cili se sjaji, vidi se da je čovik uredan. I još mi je da u po cine! –Pod stol!, zaurlao je Toma okupljenima i skupa s Mirkom aterirao na parket.
Ivka je taman skupila robu s tiramola i šokirana pokrila glavu osušenim lancunom, kao da bi je on mogao spasiti od zalutalog metka. Kalašnjikov su joj nekako udruženim snagama oteli. Toma je pažljivo zamotao u staro vojno ćebe iz Ivkinog ormara. Čuvala ga je kao dragu uspomenu na majora Radisava, davnog korteđanta za ljetovanja u vojnom odmaralištu na Baškom Polju. Ivka je uzdignute glave prkosno predala ćebe uz svečanu izjavu -Ko te hebe Radisave kad si okupator! Nekad sad tvoje ćebe, na kojem si mi tio učinit silu, čuva hrvatsku strojnicu koja će učinit silu nad okupatorom! -Amen!, svečano je odgovorio ostatak kumpanije.
Toma je oružje htio odnijeti Zboru narodne garde, ali Krište nije dala, nego ga deponirala pod postelju. Umjesto omiljenog ‘Ljubavnog-vikend romana’ svaku je večer listala stari udžbenika iz obrane i zaštite. Valjalo se educirati za obranu. Bila je sigurna u svoj snajperski talent i čeznula da nišaneći s ponistre upokoji bar duzinu neprijatelja ako se usude prići njenoj kali. Bogu hvala nije bilo potrebe za dokazivanjem njene streljačke vještine.
Nižepotpisani autor redaka još je jednom reciklirao uspomene iz hebenih vrimena na kamarinski način. O daljnjem se razvoju događaja informirajte u slijedećem Kamarinu.
Piše Marino Srzić
