-Mižerija fa škandalo! Ovu nekad često duperanu poslovicu na iskrivljenoj veneto-talijanštini nije problem prevesti, a lako je i razumjeti. U poslovici je tek pola istine. Mižerija nužno ne rađa barufe i svađe. Skandali se bez problema začnu i kad ‘teče med mliko’. Klica sukoba ipak najčešće kvasa na istom mjestu, u praznom štumku.
Ovih dana, nakon što nam je objavljeno ‘spasonosno’ rješenje za punjenje štumaka hrenovkama, šarenim fažolom i kokošicama, a sve to po povlaštenim, kalanim cijenama, očekivalo se ekstremno pražnjenje škancija po butigama. Situacija je uz sporadičnu navalu na kondot-kartu ipak prošla relativno mirno.
Mižerijom i nestašicama iz makarske povijesti već smo posvetili par đireva Kamarina. Danas ćemo se podsjetiti bliže prošlosti, s početka Domovinskog rata, kada je pučanstvo osim strepnje od četničkog metka, strepilo i od gladi. Tema je ozbiljna, no Kamarin je kao i inače ‘ala manito’, pa ćemo situaciju opet oživjeti sa škercanije strane.
Za živo prezentirati duh vremena, ući ćemo u jednu specifičnu ‘stambenu zajednicu’. Portun, u prizemlju konobe pretvorene u poslovne prostore. Na prvom katu Krište s bratom Tomom, oboje ledični, nikad pristigli pred vjenčani oltar. Vrata do njih dvije sestre usidjelice, Mirka i Ivka. Kat poviše golema stančuga u vlasnosti našeg čovika iz svita, puna svakih desetak godina dolaskom rodbine iz Sydneja. Na vrhu šufit pun golublje šire familije s dužim stalnim boravkom. To je portun u kojeg se vraćamo početkom 90-ih. Glavnih aktera više nema, no sjećanja su deponirana u jednom od kantuna našeg Kamarina.
Stanari kuće su živjeli specifično. Neudana Krište i ledični Toma, te stare cure Mirka i Ivka, nisu nimalo poštivali granice privatnosti. Iz stana u stan se ulazilo kako je kome palo napamet. To je znalo izazvati sukobe, no status ‘porto franka’, otvorene luke dviju stambenih jedinica, postao je praksom. Godinama se zajedno jelo, pilo, pjevalo i tugovalo, odlazilo na kondot kada bi natjerala sila, a drugi sanitarni čvor bio okupiran. Drugačiji život nitko od stanara više ni nije mogao zamisliti.
Sa solidnim starosnim stažem, ova kumpanija nije ništa drugo očekivala nego ekskurziju bez povratka u makarski kanap. No zatekao ih je još jedan rat. Kako to već biva pred dolazećom opasnošću, naši su se seniori naglo aktivirali i živnuli. Posebice poduzetna i žvelta Krište.
Krište je znala da dežgracije i nestašice uvijek počinju u taktu domoljubnih pjesama, a obično završavaju ritmom ratnih bubnjeva. Tog jutra, čim je uključila stari Grundigov tranzistor s kantunala i čula kako zbor grmi ‘Vivat Croatia’, znala je da je vrag odnio šalu. Hitro je skočila iz kreveta spremna za obnavljanje zaliha. Bolje i iskusnije pomagače za snabdjevačku akciju nije mogla imati. Svi iz kuće iskusili su nestašice i ratove. Naviknuti na prevrate, ženske su stanarke navonjale rat puno ranije od domaćih političara. Toma je bio komodan i pačifiko tip, pomalo lijenih možđana, te se čudio zbog tolikog straha od nestašice. -Šta se morite? Bit će svega i ničega neće falit, to je samo prolazno!
Ova je izjava razbjesnjela sestru mu Krištu –Prolazna je tebi pamet hebeni mlatimudane! Kako bi ti i zna šta nam je sve falilo, kad sam se za sve ja mislila! U drugome sam se ratu spanđala sa po Zagore i davala Vlajnama zlato za puru. Kad smo završili u Elšat, morala sam balanzat Kairom tražit spizu. Dobro da koji šeik nije učinio silu nad menom!, razvijezdila se u pravednom gnjevu. Toma je pokušao otopliti atmosferu, pa je blekasto upitao –Oće li nestat Eurokrema? –Oće!, ubacila se susjeda Mirka -Sad će bit jedna nova slatkarija koju nikad nisi jio. Radi se od pačika šta se daju gudanima i zove se Pačikrem! Boje od čikolate! Dosta s arlekinadama, prekinula je Krište i zapovjedila–Toma odma piši! Suvoga mesa naručit s Dugih Njiva dok je na vrime! Onda uzest na skladište Primorja 3 saketa brašna, saket cukra, rizi i fažola, 5 važa masti, dvi duzine ulja, 8 bakalara, dvi mujače slanih srdela! To je za prvu ruku od spize. Još nabavit joda, zavoje, ricinusovo uje, špirit, petroja i šterike! Krište je nabrajala kvarat od ure i da je bilo usporediti naručeni provijant s rezervama JNA, sigurno bi bila jača.
Ivka se sjetila–Vaja na prvo misto zapisat još jedno dva kila jutih pavreuna! Nitko nije shvaćao zašto je ljuta paprika toliko važna, pa je objasnila –Jer Srbi vole juto i spizu triba dobro začinit. Šta bi vi stavili u pasulj? Kamomilu? –Judo!, zacičala je sestra joj Mirka –Okupatore ćeš gostit! –Pusti ti kraju, nije odustajala Ivka –Boje kad dođu na Velika vrata da im donesem kazan jutog fažola, nego da me beknu! A kako si ti Talijanima frigala fritule?, prozvala je sestru. –To je drugo, bio je Božić, pravdala se napadnuta –Pa neću ja njima za naš Božić nudit fažol! Arivat će oni kasnije, digo na Svetog Savu!, objasnila je Ivka. –Ne zovite đavla!, ušutkala ih je Krište i krenula u nabavu. U dva dana šufit je bio krcat spizom.
Uniformirani đavli srećom ipak nisu zaorjali cokulama po makarskim kalama, a u vrijeme pripreme za teške dane, rat se još i nije zalaufao.
I prije dolaska kolona protjeranih, čak i prije organizirane humanitarne potpore, u naše je misto došla pomoć. ‘Krivac’ je bio Herr Richter iz Minhena. Bavarac je desetljećima dolazio u Kate na ‘urlaub’, ispio stolitre bevandi i salmaštra na pajere srdela. Sad se htio odužiti. Bio je pravi šparni Nijemac, pa mu se rasipanje dojč-markama činilo nepotrebnim. Radije ljude opskrbiti toplom odjećom, prehrambenim proizvodima i lijekovima.
Na stranicama lokalnog lista, prije dolaska kontingenta, osvanula je fotografija. Na njoj su razdragani vremešni Bavarci pokazivali znak pobjede domaćinima Dalmatincima, a u izjavi istaknuli kako je cijeli jedan dom umirovljenika ispraznio svoje ‘špar-kase’ i odlučio potrošiti ušteđevinu na kupnju potrebitih artikala za drage Hrvate.
Organiziran je svečani doček. Limena glazba je svirala omiljeni dobrotvorov šlager ‘Rosamundu’, folkloraši su tancali, držali su se govori i tekle suze zahvalnice. Sadržaj kamiona podijeljen je pošteno. Pola Karitasu, pola Crvenom križu. Nijemci su sutra krenuli natrag. Nisu prošli ni Vepric, a kutije su se počele otvarati i sadržaj dijeliti. Premda još nitko nije bio potrebit pomoći, stvorile su se veliki redovi.
Krište je iz spize stigla natovarena još nekim sitnicama. Šjuci i čajne kobasice, preticale su preko borši. Strovalila se u katrigu i izvijestila brata Tomu–Vanka je pravi kažin! Ne bi ni da je sud svita. Svi grabe pomoć i pune sakete ko da kruva nisu vidili od Marije Tereze. A di su Mirka i Ivka?
Odgovor je upravo banuo na vrata. Jedna s mažom Karitasa, a druga s vrećom Crvenog križa. –Da vam je vidit šta sam sve donila! Neće nam tribat kupovat robe do smrti!, bila je oduševljena Ivka. –A u mene spize i likarija! Ne triba nam se bojat sve do groba!, kazala je Mirka. Počele su prazniti pakete i redati po podu. Konačna inventura bila je slijedeća…
U živežnim namirnicama i higijenskim potrepštinama iz Mirkinog plijena zalihe su bile bogatije za 4 kg praška za pecivo, 2 kg gustina za slastičarsku kremu, duzinom paketa sušenih začina za japanski sushi. Bilo je tu i farmaceutskih pripravaka u bočicama bez oznake i veliki paket uložaka za ‘one dane’. Ivkin ulov sadržavao je hubertus-kaput kroja carice Sissy, 2 para lovačkih čizama s izvezenim motivom jelena, 4 kombinezona za cestarske radnike fluorescentne narančaste boje. –Puno lipo! rekla je Krište. -Najdraže su mi te binde -ulošci za one dane. Taman sam se razvila i iman dobit!
-A vidi doli, pozvao ih je Toma na ponistru. Kalom su stupali Ane i Kleme u neobičnom ‘dress-codeu’. Ona u bavarskoj dirndl vešti s inkolanom traversom i bijelom bluzom ispod kojeg je izvirivao ocvali dekolte. On u ‘leder-hozama’, te s lovačkim šeširom ukrašenim perušinom.–Lipo ste se zbigecali!, doviknula im je Krište –E da nije bilo šjor Ritera, ne bi nikad znali šta je lipa roba!, bila je ganuta kuma Ane. Ubrzo je grad nalikovao na Oktoberfest. U monturama s bavarskim štihom, pučanstvo samo što nije počelo jodlati. Neki su se i odrekli bevandi i počeli bumbit pivo.
Naizgled neupotrebljivi pokloni pristigli u dom stanara iz starog portuna, ubrzo su našli funkciju. Krište je zaključila da su higijenski ulošci idealni za brisanje prašine i pranje stakala. Od cestarskih su kombinezona iskrojili tende za ponistre. Tomi su u lovačkim čizmama ostale suhe noge nakon velikog šijuna što ga je zatekao na Marineti, pa toga puta nije zaradio upalu prostate kao obično. Mirka i Ivka su pile s reda sve pilule iz humanitarne pomoći. Mirka je hvalila njemačku medicinu. –Popiješ žuti tablet uvati te proliv, popiješ plavi i proliv odma ferma! Di to ima! Ivki su nakon ture zelenih dekota počeli rasti brci, ali su nakon konzumacije narančastih pilula otpali i brci i dobar dio franzeta. Kad je apotekarica proučila što uzimaju uhvatila se za glavu. Nisu joj dale gušta –Govori ti moja govori, kazale su u glas sestre -Nema ga do Nijemaca! Je da te sataru, ali te odma i ožive!
Njemačka se humanitarna pomoć još nije ni dopola načela, kad su zasvirale sirene i počele pristizati izbjeglice.
Onu poslovicu kako se ‘u nevoji poznaju junaci’, domaći su ljudi opravdali na najbolji način, prihvativši prognane i otvorivši im svoje domove i srca. No nijedan porat nije tako bistar da katkad na površinu ne izađe šporkica. Život je balanca i valja dobro naštimati utege da bi znali koliko što piza. S jedne strane vage je dobro, a s druge, ako ne zlo, onda svakako manje dobro. Što je prevagnulo i kako su se junaci iz današnjeg Kamarina snalazili u prvim danima rata u slijedećem điru. Do tada štimajmo pizove na svojim osobnim balancama i pokušajmo da dobro prevagne. ž
Piše Marino Srzić
