Pojam ‘beštija’ nije u domaćem leksiku uvijek bio pogrdan, dapače. Za trpeću ili bolesnu životinju znalo bi se sasvim nježno reći -Šta će bidna beštija! Za tvrdoglavu – Ko da je beštija čejade pa će te razumit! Iz sudbinske povezanosti lokalnog pučanstva i beštija, pamte se lijepe priče.Makarski bestijarij iz prošlosti imao je svoje zvijezde. Primjerice, pse. Pointer Mido odvjetnika Vrankovića koji je ušao u sudske spise kao utužena stranka, pa maltezer Pepino, miljenik jedne otmjene makarske gospođice hranjen isključivo čokolatinima.
Ni mačke nisu bez traga u povijesti grada. Cijela četa maca gospođice Božice, dugo je godina važila za brend makarskih kala. Pred kraj života vlasnica ih je sterilizirala, što je vjerojatno bio prvi slučaj takve intervencije na našem terenu. Svoj je čin objasnila ovako -Bolje da nemaju poroda, pa da im plemeniti naslidnici krepaju u mižeriji. Konti i nobili danas slabo prolaze!
Ni ptičji svijet nije bio ignoriran. Jedna je uličica u gradu krštena kao Orlova kala zahvaljujući moćnoj pernatoj beštiji koju je vlasnik uspio pripitomiti. Grdelini, verduni, faganeli i ostala kumpanija pjevica, bili su opsesija zaljubljenika u kolorature pjevača s kljunom. Pamti se i pokoji papagalo, posebno onaj šjore Ređinete koji je poput reportera s terena kriješteći alarmirao kada bi se na trgu desila kakva barufa. Uz sve to voljele su se i tuke. Posebno kada bi našopane orasima i purom stigle na božićnu trpezu u lošteri.
Od morskog bestijarija sa simpatijama se gledalo na bakalar i to ribljih podvrsti zvanih; na brujet i na bjanko. Od glavonožaca su miljenice bile sipe, udomljene u teči u društvu s rižom. Sasvim praktičnu ljubav spram koza, ovaca, gudina, dugouhih trudbenika magaraca, te ostale domaće živine ne treba ni spominjati.
Manjka li što ovom povijesnom makarskom zoološkom slijedu? Manjkaju glodavci u vidu pantagana, gmizavci, insekti, te kukci uz izuzetak medonosnih pčela. Svi ti maštrapani, škakavci, komarci, brekuje i slične sorte, nisu pripadali korpusu omiljenih beštija. Od svih ponajmanje uši i čimavice.
Čimavice, književno -stjenice, nedavno su ponovo doplazile u naše živote i oživjele sjećanja najstarijih sugrađana. I dok moderni svijet strepi od posljedica umjetne inteligencije, inteligentne čimavice su se nakon povijesne pauze opet odlučile družiti s ljudskim rodom. U novoj najezdi ugodno su se smjestile po našoj mobilji, bijankariji, posteljama.
-Baba, baba!, uzbuđeno je priopćio mališan dobro držećoj prababi vijest. -Iman novoga prijateja! -Ajde fala Bogu!, komentirala je stara. -Neka više nisi samo uz one tvoje vidoje igrice!, pohvalila je praunuka. -A kako ti se zove oti prijatej? -Zove se Blek Pet! -Misusovo!, prikrstila se baba. -Od kojih je taj?, te u sebi promislila -Jadni ti smo ko nam se sve doselio u našu Makarsku! -On je sad ovde!, oduševljeno je rekao mali. -Pa di je? Ne vidin ga?, čudila se baba Ivanka. -Evo ga!, otvorio je unuk dlan i otkrio novog gmizećeg druga. Stara je odmah prepoznala pripadnika starog domaćeg roda, a nikakvog furešta.
-Čimavica!, kriknula je prestravljeno. Imala je namjeru afanat, no čvrsto je odlučila da neće, jer je valjalo hitno djelovati. -Ja ću ti čuvat prijateja, počela je taktizirati -Evo stavit ćemo tvoga Blekapeta u babin faculetić, izvadila je maramicu iz džepa traverse, pa njome čimavicu oprezno preuzela s unukovog dlana.
-Tu će mu bit toplo, a ti se ajde igrat vanka! -Je li da mi je dobar prijatej?, zadovoljno je rekao malešni. -Najdobriji!, kazala je očajna Ivanka, pa kad je unuk izašao hitro bacila faculetić u lavel i užgala ga fulminama. Blek Pet je tako kremiran otišao u vječnost, a Ivanka krenula u akciju. Uzela je sva sredstva za čišćenje sanitarnih čvorova i izlila u najveći lonac, inače isključivo namijenjen kuhanju makaruna za Božić.
Nadolila je još kvasine i klora pa sve uazvrila. Od isparavanja tolikih kemikalija malo se zamantala. Otopinom je prebrisala svaki kantun, izvrnula štramce i stavila lancune na iskuhavanje. Kad su ukućani došli doma, našli su je u dubokom snu presavijenu u katrigi, u jednoj ruci s bruškinom, a u drugom kipićem svetoga Roka zaštitnika od kužnih bolesti. -Baba šta je ovo? Vonja po kemikalijama ko da smo na Firulama?, zblanula joj se unuka s kojom je živjela.
-Čimavice, čimavice…, ponavljala je Ivanka mantru naglo probuđena. -Baka vama nije dobro! Zvali bumo doktora!, zabrinuo se unukin muž, fetivi purger -Ne pomaže tute likar. Zovi popa da blagoslovi kuću, dva manuvala da iznesu mobilju na dvor i tri žene da još jedanput sve ofregaju! -Kaj su to čimavice?, upitao je unukin suprug. -Kajka ti ne kajka, one su u ofenziv žešće nego Putin na Ukrajinu!, očajno je rezimirala baba. -Stjenice!, prevela je mužu unuka. -Zovi oni Cigano, šta ih tamani! Odma!, naredila je Ivanka zetu purgeru.
-Kaj?, ništa nije razumio. -Zašto bi Romi tamanili te stjenice? -Ne zna izgovorit. Misli na službu za dezinsekciju Cian!, opet je preuzela ulogu prevoditelja unuka. -A di je moj prijatej Blek Pet?, zabrinuo se malešni. -Tvoga Blekapeta sam užgala, a mater mu, ćaću, braću, sestre i sve rodijake po kući otrovala šodom-kauštikom!, zaklepetala je Ivanka dentijerom na rubu nervnog sloma. -Vi ne znate šta su čimavice! Ditinsjtvo i mladost su mi uništile!, rasplakala se. Gorki plač maloga za ‘Blekapetom’, prekinuto je čvrstim obećanjem kako će za Božić dobiti novi plej-stejšn.
‘Cigano- Cian’ je došao i stručno zaključio kako se radi o enormno razmnoženom leglu. -Poduzet ćemo malo žešču dezinsekciju, ali morate iselit bar na misec dana!, upozorio ih je rukovoditelj. Mladi su otišli kod rođaka, a Ivanka u sestre. Ona ju je već u dvoru poprskala mješavinom lizola i blagoslovljene vode, te držala po ure vanka na jakom jugu da bi, kako joj je objasnila –I zadnja pogana beštija otišla sa tebe! U portunu je pretresla od ređipeta do cavata. -Ne bi vako ni da sam u kinologa!, usporedila je ginekološki pregled s pomnim sestrinom pipkanjem. Tek je onda pustila u stan.
Navečer su hrkale pred televizorom, a onda naspavane oko ponoći krenule obnavljati čimavičku uspomenu iz djetinjstva. -Sićaš se ti Mile one sramote s čimavicama kad smo bile male?, započela je Ivanka. -Da sićam li se? Dobro onda nismo ostale bez matere. Došlo joj je da se baci sa Svetoga Petra! -Bidna!, uzdahnula je je Ivanka -A nakva čistunica, moga si joj makaruna s tleva jist! -Da makaruna! Moga si joj na kondotu juvu uzavrit koliko je bila čista!, pojačala je Mile metaforu. Kada bi ih pustili da redaju metafore Kamarin bi zauzeo cijeli portal, pa ćemo prepričati štoriju.Kakve je veze imala mater infišanica-čistunica sa čimavicma? Bilo je ovako…
Kao velikoj lizioltaruši, župnik je odredio da će u njenu kuću na kavu doći ni manje ni više nego biskup. Uzoriti Bonefačić imao je običaj pri vizitacijama župama navratiti u neku vjerničku skromnu kuću. Izbor je pao na šjoru Anticu, ratnu udovicu, sestrimu Gospe od Karmela i najredniju makarsku stopanicu. Za Anticu je to bila velika čast. Po prvi put u životu je priuštila sebi ženu od šervicja da joj pomogne oko freganja poda, svitlanja mobile i inkolavanja koltrina.
-Ako vam je ovako duša bez grijeha kako vam je dom bez trunka prašine, vi ćete sestro Antice bez dana u čistilištu završit u raj! Divio se Uzoriti čistoći grickajući rafijol. Uz Uzoritog i župnika u vižiti je kao pratnja bio ministrant. Dječak iz bogate familije uporno se svrbio i premještao po katrigi. Antici je to palo u oko, pa je zaključila kako je momčiću neugodno u prisustvu Uzoritog.
Vižita je prošla, Antica guštala u pohvalama, a onda se već za koji dan situacija pritumbala. Na kali je Anticu fermala časna -oberica. Već je mislila kako će je pohvaliti, no nije. -Antice, dojavljeno mi je kako je Uzoriti bio neugodno iznenađen kad je na svojem kaputu nakon izlaska iz vaše kuće, primijetio stjenicu. Mislio je da je to slučajnost, ali do Splita ih se razmnožilo. Oprašta vam i molit će se za vas da poboljšate higijenu!, kazala je koludrica i nastavila naprijed. -Koju higijenu, čišća mi je kuća od cile biskupije! Sramota! Dignit ću ruku na se!, nabrajala je dok su je kćeri Mile i Ivanka smirivale. -To je oni mali! Oni ministrant od one gospoje i onoga lupeža trgovca sin! Vidila sam kako se cilo vrime svrbi!, sjetila se i odmarširala do trgovčeve kuće. Odmah je gospoji sve sasula u lice- Možete mazat ćunku pomadama i nosit kapeline, ali ste vi jedna šporkuja i kuća vam je puna plisa! Vaš je mali prinio Uzoritom čimavice, a mene su nevinu optužili! -Mrš prosjakinjo s mojih vrata! Baš će tebi svit virovat!, zalupila joj je vratima.
Grad je ipak povjerovao Antici. Skandal je kratko durao, ali se pamtio. Gospoja je prozvana šjora Čimavica, što joj je odgovaralo i higijenskim navikama i karakteru.
-Eto moja sestro, zaključila je Ivanka nakon frustrirajuće uspomene iz mladosti -I sad su mene posli pustih godina opet dopale čimavice. -Ajde proć će!, tješila je Mile -Danas je to savremenije nego u ondašnja vrimena. Sredit će to oti Cigano Cijano, kako se zove? -Cian!, konačno je Ivanka imenovala ispravno dezinsekcijsku službu.
Služba je obavila svoje i napasnika više nije bilo. Ivanka je prestala sanjati čimavice, a unuk zaboravio na prijatelja Blek Peta.
Pred svetog Klementa nazvala je sestra Mile. -Ivanka ja nemam šta obuć na svetoga Klemu za misu. Svi kapoti su mi tisni, razdebjala sam se! Ti si jača pa bi mogla stat u onu tvoju jaketu s koletom od pelice! Ivanka nigdje nije mogla naći jaketu. Sjetila se da je u konobi jedan stari armerun s izvansezonskom robom. Jaketa je bila tamo, pa je odnijela Mili.
Dok su se pobožno klanjale pred Klementovom rakom, Anka s banka iza sestara, primjetila je kako po koletu Miline jakete gmiže nešto crno. Bila je taman pred operacijom mrene, pa je mislila da joj se pričinja. Nije joj se pričinilo.
-Baba!, sjetila se unuka sutradan -Zaboravila sam ti reč da su iz Cijana zvali da ne diramo oni armerun u konobi! Tamo je sumnjiva roba, možda je zaostala koja čimavica! Ivanka je zanijemila. U taj čas je zazvonio telefon. -Zove Mile i javja da dolazi u nas jer su se i u nje pojavile čimavice!, kazala je proročki prije nego što je unuka podigla slušalicu. -Kako si znala?, u čudu je upitala nakon što je čula od tete Mile upravo ono što je baba kazala. -Prizenta mi se anđel i reka mi noćas u snu. Nije Cigano-Cijano najpametniji!, tajanstveno je kazala.
Sestre su opet provele mjesec dana zajedno. -Hebi ga! Nisan znala! Vrag odnio i pelicu i čimavice!, pravdala se Ivanka. -Ne dišperaji se sestro!, tješila je Mile. -Od onih pravih čimavica nas kad-tad spasi Cijano. Nek nam je Bog na pomoći od čimavica od judi šta ih je sve više i piju nam krv, a nema službe šta bi nas od njih deliberala. Njih se triba bojat!
I zaista, nije zgodno ako ugledamo u stanu kakvu stjenicu, ali ako se ne riješimo čimavica od ljudi, stvar je puno kompliciranija.
S ovom Milinom mudrošću zaključujemo današnji Kamarin. Nastavljamo sa smećem i fatalnim kantama s kodovima i karticama, pred kojima sugrađani s rukama punih škovaca upućuju sočne primjedbe na račun novog sistema odlaganja otpada.
Piše Marino Srzić/foto : privatni album
