Ni trenutka nije bilo upitno da će se informacija brzo proširiti. No, da će brzina probiti rekorde najbržih internetskih preglednika, ipak je bilo neočekivano. Autor redaka za vijest nije doznao zahvaljujući medijima, nego dobroj staroj makarskoj pijaci. Izdaleka je nanjušio kako dvije vremešne sugrađanke inabarkane pored jednog od štandova debatiraju o nečem dramatičnom. Vođen znatiželjom, učinio je fintu da ima namjeru obnoviti zalihu verdure, te je birajući kaul dobio priliku čuti sljedeće… -Romel, romel, majku mu njegovu. A moj je umislio da je to najboja glazirana i oće gemišt samo s romelom! Eno ga leži. Infiša je da mu je jezik oteka i da mu gori u grkjanu, konfužano je izvijestila Anka poznanicu Dragicu.-Ne govori mi ništa! Sad kad je došla zabrana na kokakolu, imat ću muke s materon. Bez nje ne može učiniti potribu ni da joj daš stolitar kompota!, žalila se Dragica. -A jesi čula za čimavice! Di su se i one još prizentale!, nastavila je Anka sa slijedom dežgracija.
Treba li prevesti sadržaj komunikacije ovih dviju kuma? Da je samo koji dan prije u slučaju ‘romela’ ili koji mjesec ranije u slučaju ‘čimavica’, trebalo bi. Sada, ne. I zvono s kampanela Svetog Marka zvoni ‘romerr, romerr’, ne evocirajući pri tome uspomenu na njemačkog generala Romela. Riječ je naravno o već poslovičnom Rommerquellu, inkriminiranom gaziranom napitku. To što ga Anka naziva ‘glaziranim’, zanemarite. Što se tiče čimavica, dugo su opstale zahvaljujući lokalnom leksiku, pa još netko zna kazati -Dosadan si ko čimavica! Što je čimavica, mlađi srećom nisu uspjeli iskusiti na vlastitoj koži, sve do odnedavne ekspanzije stjenica, što je književni izraz za neknjiževnu čimavicu. Ta je mrska beštija nekoć carevala drvenim podima, kočetama postelja, štramcima i ostalim inventarom predaka, moreći dušu i tilo.
Sugovornice s pijace još su nadometnule. -Ovo ti je sud svita! Truju nam vode, grizu nas čimavice, u Svetoj zemji se krv lije, narod Boga ne moli, nabrajala je sudbonosne znakove Dragica, pobožno dižući pogled k vrhu zvonika. Nepobožna Anka joj je spustila -Danas mole i muški klečuć po kalama! Nije do toga! Ovo ti je glombalno zatopjenje!, svjesno ekološki je naglasila. Dragica se nije dala -Dobro ajde mole se, ali malo lemozine daju! Ovoga nije bilo u stara vrimena! S tom su se konstatacijom obje složile.
Kamarin se ne slaže! Bilo je više misterioznih trovanja čiji su uzroci detektirani nakon što su riganja i litajice prošle. Ishodi nisu bili krajnje kobni, no slučajevi bijahu prilično skandalozni. Stoga je šteta ne izvući iz makarskog kamarina pokoju zaboravljenu aferu i proventulati je u našoj kolumni. Poput primjerice, ‘tudum afere’.
Pod ovim imenom, krije se naziv za lako održivu vrstu loze koja daje bijelo vino puno metanola. Poznato je i kao ‘direktor vino’. Brojna trovanja i halucinacije nakon konzumiranja, stavile su vino na crnu listu. Stoga mu je proizvodnja bila dozvoljena samo za osobnu upotrebu, ali ne i za prodaju. Jeftinoća proizvoda kod ‘bumbeće’ publike učinila ga je popularnim, te se prodavalo ispod šanka i banka po konobama i krčmama.
‘Kad popiješ vino tudum, za po ure napraviš zulum’, kolala je poslovica o učinku pića na psihu lokadura. No pijančine za to nisu marili. Tudum ili direktor vino, kontrabanda kanalima stizalo je s kontinenta do lokalnih točiona, pa su pijančine leva-leva naručivale -Litru direktora za mene direktora! -Di si ti direktor? Nemaš ni za kilo kruva u takujinu!, posprdno bi odgovorila krčmarica. -Je, ali kad popijem žmul direktora, onda sam i kralj i car, a ne samo direktor!, odgovorio bi konzument i salio u sebe izdašnu količinu ‘tudum-direktora’. Nastavak nije teško pretpostaviti. Pijano bauljanje po kalama, skandali i barufe, riganje i slične fiziološke radosti. Ipak, u takujinu bi ostalo još dovoljno dinara za novu turu ‘direktora’, nakon kojeg se osjećaš direktorom kozmosa.
Takva jeftina tekuća radost bila je samo za mižernu publiku. Osrednja je klasa bumbila bevande s vinom iz domaćih vinograda. Nekad lošijeg, nekad boljeg, ali bez ‘tudum-efekta’. Fijeni svit pio je izabranu kapljicu usklađenu sa slijedom pijata na stolu. Jedan događaj pobrkao je raspored kapljica za bogatijim trpezama i izazvao skandal koji je do tiska stigao tek u par skromnih informacija da politička šteta ne bi bila veća. Bilo je ovako…
Sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća, aktualni ban Jablanović rodom Makaranin, a političkim uvjerenjem radikal, imao je službeno posjetiti rodni grad. Nakon protokola, dogovorena je večera u domu veletrgovca i političkog istomišljenika. U goste su pozvani i uglednici iz okolnih gradova, pa je večera trebala ispuniti visoka očekivanja. Domaći oporbeni krugovi su se uskoprcali.
Bila je to prilika za iskazati negodovanje na velikosrpski radikalni režim i izazvati neki skandal. Ali kako? Pored žandarskih snaga svaki javni protest bio je onemogućen. Zato je nespojiva domaća opozicija zanemarila različitosti i skovala lukav plan. Istaknuti HSS-ovac i lokalni komunistički lider tajno su se sastali i dogovorili kako zapapriti banu i domaćinu radikalu. Čudno da su u uroti sudjelovali i jedan krčmar, te apolitična sluškinja iz kuće veletrgovca, no stvar ćemo upravo razjasniti.
Služavka je prema scenariju imala zadatak doznati što će se za večeru piti. Krčmar je trebao dostaviti vino.
-Rečeno je da uzoriti gospodin ban ne pije crna vina, ali je puno guloz na bila. Tako mi je dojavila kolengica koja služi u banovoj familji, obavijestila je urotnike sluškinja Mile. -Već me tražio šjor R. za naručit pošipa. Ja sam ga naša u jednog našeg bojeg težaka šta je navrnio lozu pošipa s Korčule i vino mu je ko cukar!, izvijestio je o svom angažmanu u akciji krčmar Martin. -Ti Mile slušaj kako će se ponašat ban kad pobumbi vino!, kazao je HSS-ovac. -A ti Martine dobro planiraj kako će pravo vino uć u kuću!, kazao je komunista.
Demežane ‘pošipa’ kupljene u težaka dostavljene su kuću veletrgovca. Bile su pune, ali ne pošipa, nego najgoreg tuduma s dna bačve. Mile je služila za stolom glavonje i njihove gospoje, sve redom infišane u Karađorđeviće. Sutra je izvijestila urotnike o događaju.
Ban je tijekom blagovanja bio rezerviran i slabo razgovorljiv. Čim je srknuo prvi guc iz čaše, pomislio je kako lošijeg pošipa u životu nije okusio. -Jeste zadovoljni vinom? Ono je samo za vas. Mi ostali pijemo obični domaći crnjak, servilno mu se obratio domaćin. -Prima klasa! Ovo je elisir!, pristojno je lagao. Spiza je bila začinjena i tražila puno žmula. Ban nije odbio nijedno ponuđeno dolijevanje čaše. Kako je večera tekla, a tudum sve žešće orjao po mozgu, na čuđenje sviju banu se razvezao jezik. Već vidljivo zamantane glave trebao je održati uobičajenu zdravicu.
-Dragi moji nazdravimo našem kralju, krenuo je regularno, ali se tudum aktivirao pa je skandalozno nastavio -A nije ni kralj baš kako triba hik, uštucao se -Jer njime vladaju sve strane hik sile i rugaju nam se po hik svitu! A mi smo ipak, je li Hrvati i živili naši hik sejaci i radnička hik klasa! Bio je to posljednji ‘hik’ u govoru. Nakon toga je afana. Hitno je pozvan liječnik. Brzo je dao dijagnozu. -Ovakve ličim svaki dan. Jadnom je čoviku metanol izazvao žestoke halucinacije. Dobro mu nije palo napamet da vas sve povede na rušenje Belog dvora! Kako ste mogli poslužit jednom banu tudum?! Domaćina umalo nije ošinula kap. Sutradan je zaprijetio krčmaru hapšenjem. Krčmar je prebacio odgovornost na vinogradara. On se opravdao da je demežane iz sela do kuće domaćina donio neki Iko koji služi kod njega i da je nakon transporta nestao.
Onaj pravi pošip su nakon obilatog ručka pobumbili HSS-ovac, komunista, sluškinja i krčmar. -A zašto si ti pristala za nas špijat?, upitao je HSS-ovac Milu. -Zato, jer je moja baba služila u banove babe i nikad joj nije platila kako triba!, revolucionarno je odgovorila. -A ti? Kako si prista, a borio si se za otadžbinu na Solunski front?, upitao je komunista krčmara. -Zato šta me banovina hebe s porezima na točenje!, kazao je praktično i ispio zadnji guc iz bocuna. -Pa ti pij tudum!, mućkao je zadovoljno pošip po ustima, zaključivši uspjelu tudum-diverziju.
O tekućim aferama iz povijesti grada moglo bi se još, no u Kamarinu nema više mjesta, pa ćemo ih se samo dotaknuti.
Pivska afera- Trovanje veće grupe funkcionera Jadranske straže. U dolasku čelnika društva i njihovih gostiju, makarski ugostitelji su vidjeli dobru priliku za izvansezonsku zaradu. Prethodno je trebalo dobiti koncesiju od Poglavarstva tada zvanu ‘pravo prvo-ugošćavanja’. Biralo se između hotelijera Antunović i Bušelić. ‘Pravo prvo-ugošćivanja’ dobiva gđa Antunović. Promet je velik, ali upotreba javnog kondota, grmlja i đardina još je veća. Ispijači piva u kratkom roku zatiču crijevni problemi. Analizom laboratorija garnizona u Splitu detektirana je velika količina ‘šalamara’, gorke soli u bačvama iz kojih se pivo točilo. Vlasnica pokreće postupak koji vodi odvjetnik Vranković. Sumnja pada na takmaca Bušelića, no krimen nikad nije dokazan.
Mliječna afera- Manja trovanja uz povraćanja mušterija mljekarice s najviše dostava mlijeka u gradu. Uzrok je brzo pronađen. Privatni laboratorij Barbieri utvrđuje veći postotak alkoholnog octa u mlijeku, ulivenog s naumom da se mlijeko naglo usiri i bude neugodno za konzumaciju. ‘Diverzant’ u liku nevjeste, ljubomorne na razvijenu mliječnu-trgovinu svekrve, brzo je razotkriven. Svekrva je nije tužila, ali je preventivno prebila bijom po kostima.
Čajna afera- Afera spomenuta u izvješću Narodne fronte u poslijeratnim godinama: ‘Incidentu koji se desio prilikom organizovanog dobrovoljnog rada građana na popravku bombardovane obale, nađen je uzrok. Drugarice M. i A., kao radno slabo sposobne, bile su zadužene za pripremu i raznošenje čaja dobrovoljcima na radilištu. Poslije konzumovanja više njih je postalo umornima i nesposobnima za rad. Nakon ispitivanja su priznale kako su napravile čaj od maginja za koje je poznato da mogu opiti čovjeka. Poznate su kao klerikalke i prkosno su odgovorile da su to namjerno učinile, jer je rad organizovan na Veliki petak. Sankcionisane su zbog visokih godina na kraću zatvorsku kaznu.’
Uvid u makarske ‘afere iz žmula i bocuna’ prezentiran u današnjem Kamarinu potaknut je nedavnim ekscesom Romerquelle ‘glaziranom’ vodom. Fotografije koje prate napis, memento su na drage ljude i nisu usmjerene kontra Coca -Cola asortimana. U svakom slučaju nitko sa slika ne pije Romerquelle, a ni ne može jer ga ni nije bilo na tržištu. ‘Glazirana’ tekućina može se intrat u čašama sa fotografija samo ako mu je sadržaj gemišt. Osim u jednom slučaju. Tu je neki paparazzo ovjekovječio autora redaka 1972. godine u kavani Central prilikom ispijanja nekog tadašnjeg gaziranog hita. Nakon konzumiranja nije imao nikakvih zdravstvenih problema.
Najavljenih stjenica-čimavica se nismo ni dotakli. No u prirodi čimavica je da ih se ne možeš lako riješiti, pa vas čekaju u slijedećem điru.
Do tada, uz pametno izabrani žmul, živili!
Piše: Marino Srzić, foto: privatni album
