-Ajme meni sutra leva i mene će dopast poć! Likar će vižitat muda, sve za cara i za dom…! Tuta forca je odjekivala pjesma kalama Makarske, u noći jedne od prvih godina s početka prošlog stoljeća. Momci su više revali nego pjevali okuraženi nemalim brojem ispijenih bocuna u Pjerinovoj krčmi. Imali su se i razloga kuražiti za dan koji je osvanuo nakon terevenke. Čekala ih je regrutacija ili po domaću ‘leva’.
Kada su se u rano jutro nakon pijane noći prezentali pred zgradom Decime, gdje se određivala sposobnost za vojničko služenje carevini, regruti nisu više bili tako žvelti, a kamoli raspjevani. Među njima je bio i Vinko, sin Antiše i Domine Bračke.
Vinko se s ‘leve’ vratio ko debulani pokisli pivac i odmah s vrata objavio roditeljima lošu vijest. -Pula, mornarica, tri godine!
– En ti cara i tri mu godine!, skresa je odmah Antiša. -Šta blekove nisi činio fintu da si gobo ili ćorav ili ti fali muška snaga! -Ćaća zgoba sam se do tleva, jerio na livo, pa na desno oko, ali ništa. A mušku snagu nisam moga sakrit. Šta ću? Nisan ja kriv! -Kako ćemo sad?, očajan je bio ćaća -Ja taman do dvi godine iman otplatit kartu za vapor do Amerike. Tamo bi odma dobio posal u naših judi i sla nam dolare. I di tebe stavilo baš u mornaricu di se služi tri godine!
Iz kantuna se s bančića javila baba Zela. -Mogla bi ja otić u Ameriku umisto njega. Ja bi se snašla! -Kako ne majko, tebe tamo jedva čekaju da balaš mornarima u koji kažin!, dišperano je rekao Antiša. Ono što je stara nastavila govoriti i nije mu se učinilo lošom idejom. A baba Zela je predložila ovako. -Ja znan kako ćemo maloga škapulat od mornarice. Od kuvarice otoga likara šta soldatima vižitaje muda san čula da zna priportat angrutaciju ako ga se dobro daruje! Iđen se ja vidit š njome i doznat koliko triba za podmazat! Prebacila je preko kostiju plet, čvrsto vezala faculet i krenula u detekciju.
Brzo se vratila i izrecitirala tarifu vojnog liječnika. -Za odgodit koji misec soldatiju demežana od 10 litara uja. Za odgodit na godinu dana, pršut. Za priportat služenje s tri godine mornarice na dvi godine kasarne, veliki gudan spreman za smaknit i posolit. -En mu Iruda ingordoga, gudan će me doć ko skoro kvarat karte za vapor, al će se bar domoć Amerike!, zaključio je Antiša.
Vinko je dobio prekomandu u Karlovac, a s doktorom je dogovoreno da se gudan ima isporučiti za nešto manje od dvije godine, netom pred Vinkovo odsluženje. Nabavljeni prasac tovio se skoro godinu dana, nakon čega je gudeći život okončao smaknućem na Macelu. Deškvargan za sušenje, predan je doktoru.
Antiša je konačno isplatio kartu za vapor, a Vinko otplutao put Amerike. Brzo se namjestio u jednog našeg Podgorana i krenulo mu je dobro. Onda je nakon nekog vremena došlo pismo iz zavičaja, pisano jedva čitljivim materinim grbavim rukopisom. ‘Mili sine! Bogu fala da si umaka prvo nego šta se desila velika sramota. Gudan je piza priko 100 kila i pridan je onome likaru. On ga je da sušit u Vlaško. Malo potla Božića je jednu večer doša doma u nas i vas zapinjen reka da će nas pridat na sud.
-Šta je doture, ali ne vajaju pršuti i pancete od našega gudina?, pita ti je ćaća -Ono nije gudin, ono je slana srdela od 100 kila!, pomanita je doktor. Onda nan je špjega kako sve od gudana vonja na ribu, a kako su mu žena i mali na ribu alegorični. Alegorija je nika nova gospodska bolest. To ti je kad nešto izideš šta ti ne odgovara životu, pa se onda vas ospeš na velike maće, a možeš se i ugušit. Ženi mu je od našeg gudina nateka grkjan. Jedva su je škapulali.
-Ako van je gospoja alegorična od ribe nije od gudina. Nije naš prajac ronio po portu, nego smo ga ranili u kočaku na dvoru!, rekla mu je baba. -Tu nešto ne štima!
Privarili ste me!, najidio se likar i reka da će nan zagorčat život. Ja jadna znan o čemu je tute rič. Nisan ranila gudina spirinama, jer i spirine koštaju. Ja san ih ranila srdelama kojih je bilo vele i nisu se mogli prodat, pa bi mi po cile pajere dali moji Bračani kad bi završili s prodajon na peškariju. Zato su i pršuti i pancete vonjali na ribu, a gospođa likarova se deboto utušila.
Povjerila san ovo babi. Nisan smila ćaći. Onda je baba za pegulu pala niza skale kad je popila dva prsta više i slomila gnjat. Odnili smo je u toga likara, a on joj za dišpet nije tio infašat nogu, pa je ostala cotajuća. Onda se baba na mene narogušila i smirila me bijon priko ćunke. Ostala mi je velika taja od slipočnice do brade.
Pomirile smo se i dogovorile ne odat ćaći istinu. Kad nan on kaže -U misec dana jedna ostala cotava, a druga nagrđene ćunke!, mi mu uglas odgovorimo -To su nan dale srdele! On ne razumi šta govorimo. Dragi sine, baba je Zela za tvoje avancovanje u Amerike žrtvovala gnjat, a mater ti nagdrila ćunku, pa nan gledaj učešće poslat koji dolar da rane vidamo. Pozdravjaju te ćaća Antiša, baba Zela i mila ti majka Domina Bračka’
Za aferu ‘morskog gudina’ na kraju je doznao i Antiša, pa bi zahebavao mater i ženu. -Bi li vi danas za užinu koju srdelu na saur ili mrvu gudice? -Rađe svoga mesa, nego srdela i gudice!, odgovorile bi Zela i Dome. Do kraja života zbog gorkog iskustva gudina s okusom slanih srdela, nisu u usta stavili ni svinjetine ni ribe. Ovo je jedan fjabast, nevin i specifičan primjer iz prakse na koju svi zažmirimo, jer je i sami prakticiramo. Riječ je naravno o podmićivanju liječnika.
Nekoć davno, stari je makarski doktor pred odlazak u mirovinu, savjetovao svoga neiskusnog mladog nasljednika ovako – Oko polovine trećeg miseca uvik, ma s koliko ti god blagih simptoma prehlade pacijent doša, prigledaj ga i kaži kako sumnjaš na plauritu koju triba hitno zaustavit.
Naglasi kako je nestašica dekota u apoteku, ali mu ih ti možeš nabavit. Onda, kad ti u maju dođe koja pacijentica sa ženskim problemima, pa ako je rič o nekoj maloj upalici, ti uvik kaži da je infekcija ozbiljna i da je tirba pod hitno ličit, a da ćeš joj ti osobno spravit jednu špecijalnu otopinu za ispiranje donjeg trata.
Ako ti u stađunu od lova dođe koji bonkulović s napuvanim štumkom i pripoznaš da stvar nije ozbiljna, nego je rič samo o zatvoru od prižderavanja, reci mu da se radi o teškoj upali žući. Kaži mu da si čuo kako u Trstu ima jedna likarija do kojega je teško doć, ali ćeš mu je ti nabavit.
Mladi je žutokljunac-medikus, ostao zbunjen saslušanim savjetima oko dijagnostike, pa starog lisca-doktora upitao -Ali zašto baš plauritu spominjete u treći misec, ženske stvari u maju, a upalu žući oko vrimena od lova? -E moj sinko, nikad od tebe pravoga likara po makarskoj miri kad me nisi odma razumio!, razočarano je komentirao naivnost mladog kolege. -Evo zašto! Plaurita u po trećeg miseca, jer je u po marča sipa i komarča! Ženske stvari u maju, jer je onda najslađa mlada bračka janjetina! A žuč u stađunu od lova, jer kad će bit boja srnetina i slasniji fazani nego kad se friško ulove!
Zgrišio prema pacijentu nisi, jer nikome od propisanih likarija neće bit lošije, a opet tebi nikad neće na stolu manjkat dobrih pjatanci. Samo jedno upamti! Niti šta traži niti očekuj ispod banka ako su u pitanju dica, sirotinja ili čejade koje je ozbiljno bolesno. Onda ošteti i sebe i potroši za likariju koliko god zapada! Ipak smo mi likari položili Hipokratovu zakletvu, kazao je nadaleko omiljeni doktor, uzeo ispod stola saket iz kojeg su virile uši divljeg zeca i sa zadnjim ‘znakom pažnje’ zahvalnog pacijenta u svojoj praksi, zauvijek odšetao iz ordinacije.
Mladi je kolega poslušao njegove savjete, te mnoge izliječio, ali se i mnogih dobrih bokuna nakusao.
Stari škercani liječnik spominjao je rado još jednu fjabu oko lažiranja dijagnoze.
Na vrata ordinacije banula mu je Marta Makinjišteva. -Doktore pomagajte, zavapila je uobičajenu mantru pri dolasku liječniku. -Šta je Marta, ali je ko na umoru? -Na umoru nije, na odmoru je s navigavanja, ali ima bit da bi moga otić na duži odmor u Šibenik u onu nesritnu kuću, prokleto joj ime i sime! Doktor je odmah shvatio da je ‘nesritna kuća’ umobolnica
-A kakve smetnje ima? -Iman ih više ja nego on!, počela je nabrajati Marta -U po noći me diže iz posteje da dolazi nevera i da se moramo evakuisat. Donio je oni buvel šta se stavi kad skačeš u more i morala san ga nataknit na se. Onda me činio da se itnem kroz ponistru, jer da smo na brodu koji će svaki čas otić in fundo mora sinjega. Srićon da nan je kamara na prvi kat, pa sam skočila na odrinu i dočekala tako zoru dok je on navigava s ponistre.
Doktor je pokušavao utješiti -To se dešava s pomorcima kad se vrate s broda. Infišaju bidni da su na moru i kad su na suvome. Njemu triba malo odmora u inštituciji di će se oporavit. -Neka se on oporavi, ali ne u Šibenik! Ajde napišite mi vi kartu da ga upućujete na oporavak u onu bolnicu di ih liče od šporkih bolesti!
-Misusovo, na odjel za venerične bolesti! Pa tamo se još može i infetat! -Neka se i infeta, bar ću moć proć kalon ponosno! – Kako ponosno? -Lipo! Hebeš mornara koji se nije infeta! To onda niti je muško niti mornar. Kad žene čuju da je završio na oti odjel za verenične infete, reć će mi -Blago tebi kad imaš takvoga jarčinu. Dobar je i tebi i kurbama iz porta! A ako završi u kuću za manite samo će me žalit da sam se za imberlanoga udala.
Doktor je prekršio etiku i pristao na lažnu dijagnozu. Znao je kako je prema malomišćanskom kodeksu Marta u pravu. Bolje bit žena infetanog kurbara, nego išempjanog mornara. Makinjišta se oporavio. Vjerojatno ne zbog tretmana na veneričnom odjelu. Pomorska manitoština je prošla kako je i došla. Doktor je za uzvrat dobivao svake godine po povratku s navigavanja duzinu najboljeg jamajčanskog ruma.
Negdašnje kućne špajze liječnika s najfinijim delicijama, te konobe s obješenim pršutićima i punim demežanama, gotovo su nevin produkt podmićivanja, spram onoga što je postalo današnjim ingordim običajem. Praksa se u nešto bližim vremenima podjednako nastavila. Za oslobađanje od vojske, lakše radno mjesto ili potvrdu o nevidljivim boračkim ranama za vidljive prvoboračke penzije, nudilo se svašta. U socijalističkoj eri vladala je darovna moda bombonijera, boca viskija i konjaka, kolor televizora i ostale tehnikalije nabavljene gastarbajterskim vezama. Apetiti su do naših dana bezočno narasli. U điru su još samo plave kuverte.
O jednoj doktorskom mrnjaluku o kojem se pisalo i po novinama, za tjedan dana.
Bio je ovo memento na dobre stare likare koji su miritali i više od pršutića. U slast im bio svaki kojeg su popapali. Ako ništa drugo bar su nam ispunili ovaj đir Kamarina. Autor redaka se nada kako su to učinili dovoljno fjabasto da vam izmame barem jedan osmijeh.
Piše Marino Srzić/ foto privatni album
