Idućeg petka, u Dvorani Arte, predstavit će se zbirka poezije Ivice Mijačike, plodonosnog makarskog književnika koji podjednako suvereno i prirodno “pliva” poezijom i prozom. Zbirka se zove “Rič, őko stine”, a nakladnik je Jesenski i Turk. U poeziji Mijačika zaranja duboko, istražuje i isplovljava na površinu tjeskobne svakodnevice, iznoseći stihove očišćene od viška i pretvorene u slike koje kao da ste nekad negdje vidjeli. No deja vu ne dolazi od viđenog nego od autorove vještine da poznate vam osjećaje i slutnje vješto uokviri u slike.
O Mijačikinoj poeziji najbolje je ipak nastaviti s riječima poznatog hrvatskog književnika Enesa Kiševića koji je napisao pogovor u knjizi, a koji kaže kako pjesnici pišu stihove, dok ih Ivica Mijačika kleše.
– Pjesnik je škrt na riječima, no sve što njegova riječ dodirne – bez obzira bile to majčine ruke ili Biokovo, jugo, bura, mašklin, more, galeb, maslina – sve oživi. Svakoj stvari Mijačika daje svoje ja i svoj glas. Njegov glas nikada nije povišen, ni uzbuđen, ni ravnodušan. I vanjski i unutarnji svijet pjesnik promatra sa smiješkom. Riječ mu ne remeti melodiju tišine već ju oblikuje poput vode koja bruseći oblutke i sama poprima njihov ton, piše Kišević.
– Pjesnikove oči nikada nisu odsutne, zamagljene snovima i daljinama. Otvorene su i čiste prema svemu što vide. Privlači ih detalj, privlači ih ono što dnevno svjetlo ne može vidjeti ni obasjati. U tom svijetlom labirintu – vidljiva i nevidljiva svijeta – pjesnikova riječ postaje prozor, navodi Kišević.
Zanimljiv je osvrt o zbirci pjesama napisala pjesnikinja Nera Karolina Barbarić koja podsjeća kako je prije Ivice Mijačike, poezija Makarskoga primorja, sastavljana na podbiokovskoj ikavici, bila izrazom popularne duše, bogata emocijama, ali donekle obilježena – površnošću.
Nasuprot tzv. poeziji lajkova Mijačika, kako piše dalje u osvrtu, eksperimentira dijalektom i – uspostavlja novi model dijalektalnoga poetskoga stila, ostvarujući istodobno dva velika književna iskustva: dramaturgiju i fikciju.
– Određena hermetičnost, što je odlika i prijašnje Mijačikine poezije na standardu, kao da je koncentrirala njegovu pjesničku kreativnost na čisto izražajne vrijednosti riječi, tražeći utočište u umjereno nagoviještenoj filozofijskoj dimenziji, navodi Barbarić.
– Pjesnički svijet Ivice Mijačike u novoj knjizi sastoji se od ponavljajućih situacija, uglavnom iz malog neurbanog svijeta. Jezik mu je uvijek koju oktavu niži i prozan, s uglađenom dominacijom mučne ironije i samoironije. Budući da je, za razliku od pukog osjećaja, pjesnikova intuicija vrlo aktivna, ona je istodobno izraz, odnosno slika koju pjesnik reproducira svojim specifičnim medijem – jezikom. Dapače – dijalektom! Pa Mijačika eliminira tradicionalne umjetničke oblike, traži eksperimentalni i subverzivni jezik prilagođen modernom dobu. I pronalazi ga! U podbiokovskoj ikavici novoštokavskoga, ističe u svojoj recenziji.
– Što ga ipak u knjizi otkriva kao dijalektalnoga pjesnika? To što mu je riječ ogoljena, svedena na čistu bit, trezvena, što se, slikovito rečeno, snažno ističe u odnosu na bjelinu papira na kojoj je napisana. Upravo ta namjerna razrjeđivanja (nasljeđe ekstremne simbolike čakavaca i kačićevaca daje slikama njihovu grubu i intenzivnu liriku!) označavaju Mijačikin osobni i poetski “povratak u red”, ističe Nera Karolina Barbarić, završavajući sa zaključkom kako je s Ivicom Mijačikom (neo)dijalektalna poezija stekla umjetničko dostojanstvo.
Ivona Ćirak
